Goldeneye
31.08.2005., srijeda
Donesi smile
|
Osuđivanje i traženje lošega u drugima boljka je svih nas. Očekivanje da se drugi mijenjaju ili moroganje protiv drugih neće nam pomoći. Mijenjati sami sebe, to najčešće čujemo. No, ipak možemo i druge promijeniti sa samo nekoliko riječi. Trebali bi ih imati uza se. Zašto se trgovcu ne zahvaliti kad nam nešto proda?! Zar je teško reći poštaru - ah, vi ste uvijek tako nasmijani i puni života. Boljeg poštara nismo imali. Što će se dogoditi sa službenicom na šalteru (bilo kojem) kojoj svi samo prigovaraju ne pitajući kako je njoj. Ako je pitamo kako je, jel vam teško, vi ste baš zlatni, dademo joj smiješak. Naš lik će među stotinama zapamtiti. Možda smo joj uljepšali dan. Možda je onaj poštar, koji je moguće uvijek natmuren, otišao sav radostan dalje šireći pozitivnu energiju. Ne smijemo si dopustiti da naša draga (ovo je za muške) nas pita kako izgledam, jel mi ovo dobro stoji. To valja prevenirati i baciti joj kost kako je dobra mačka. Ako nije, pa što smo s njom, zar ne. Djetetu nađemo stotinu prigovora - ajde zadaća, zašto nisi ovo, ne možeš ono, ne zanima me, nemam vremena. I onda kažemo da nas ne slušaju ili da postaju problem. Dajmo im značaja. Dajmo svima značaja. Svi su ljudi prekrasni, samo mi to možemo otkriti u njima. Columbo se pamti, jer je prvi, a ne milijuni drugih koji su došli u Ameriku. Kako je to divno biti okružen dobrim ljudima, koje samo jedna rečenica može učiniti takvima. Sve vas voli "zlatooki"! |
30.08.2005., utorak
Armagedon
|
Tajfuni po Japanu u Golfskom zaljevu. Evakuiraju se milijunski gradovi u Sjedinjenim Državama. Po Europi stradaju Njemačka, Švicarska, Rumunjska. Poplave nisu zaobišle ni nas. Ionako kilava poljoprivreda sad bi mogla i konačno krahirati. U Portugalu velike suše, pa požari. Padaju avioni kao snoplje, svuda željezničke nesreće. Rat u Iraku, ljudske tragedije u gladnoj Africi i na palestinsko-izraelskoj granici. Terorizam diljem svijeta. Raste broj samoubojstava. Gledam sinoć CNN kratko i reporter se javlja iz New Orleansa riječima - ako niste znali kako bi izgledao Armagedon, sada imate prilike. Ovdje bi mogao dodati i porast kriminala, nasilja, droge, prostitucije, rastućeg homoseksualizma. Najgore od svega je što je većina ovoga dekriminalizirana. Ja se ovome svemu čudim i vjerojatno sam zbog toga nenormalan i zbog mojih ranijih postova nikada neću dospjeti među cool i allmost cool blogove. No, ako pišete o seksualnim fantazijama ili izvršenju istih, o tome kako ste se baš dobro napili, ili ste najveća golmanska rupa u Hrvata (neću o imenu), evo vas over the top. To su vrijednosti, a ne obitelj i ljubav, ne akcija za djecu s posebnim potrebama ili siromašne obitelji, a imao sam nekoliko takvih. Ja sam jedan najobičniji retrogradni zatucani kršćanin koji se treba zatvoriti u svoja četiri zida, šutjeti i ne lupetati jer samo smetam svojim arhaičnim i prevaziđenim stavovima. Svijet se, dakle, izokrenuo, radi protiv sebe i odgovori stižu, na radost CNN-a i svih onih koji se hrane lošim vijestima, jer dobra vijest, pa to ionako nije vijest, zar ne... |
29.08.2005., ponedjeljak
Pretinac
|
Prije neki dan bio sam na jednom događanju koje je u svojoj biti trebalo biti protokolarno. No, prilika ili jedna riječ bili su dovoljni da se gotovo svi rasplaču, a riječ je većinom o muškarcima koji, kao, nikad ne plaču. Gdje je pretinac u kojoj držimo takve emocije? I radost i smijeh i tugu češće trebamo dati van. Po tome smo ljudi. Zato, kad ti je do smijeha luduj, kad ti se plače, pusti suzu, bit ćeš bliže da te se čovjekom nazove... |
27.08.2005., subota
Duh sa sjekirom
|
Sedamdesetih godina za djecu su bile utopija video igrice, play station i vhs uopće. Crtani film bio je jedan i to u 19,15 svaku večer, a nerijetko su tu znali ugurati Krteka ili Nu pagadi ili onaj idiotski lik Crta mislim da se zvao. Duško Dugouško ili hrvatska verzija – Zekoslav Mrkva, Disneyevi crtići i slični bili su pravi praznik za oči. Najviše zanimacije među klincima bile su raznorazne sličice (Sisavci, Formula 1, Fudbaleri i timovi, Tom & Jerry i sl.) i još više stripovi (Stripoteka, Politikin zabavnik, Mikijev almanah, a kasnije i Komandant Mark, Blek, Tex Viler, Kapetan Miki i Zagor). Zagor je bio totalni idol i odlazak do kioska pretvarao se u pravo malo hodočašće (sve je kasnije zamijenio i «potukao» Alan Ford). Hiljadu mu bubnjeva Darkwooda, karamba i karambita, jelenjih mu rogova i smiješni pratitelj Čiko ostavljali su me bez daha iščekujući svaki novi broj kao danas starije gospođe novu epizodu svoje omiljene «no komprendo» sapunice. Iz toga razdoblja ostala mi je velika želja imati majicu sa znakom Zagora, duha sa sjekirom. Nabavio sam ja i Sandokana i dvije verzije Povratka otpisanih, ali od Zagora ni Z. Sada već blizu četrdesete za vrijeme godišnjeg odmora na Krku vidjeh majicu «sa Zagorom». Uletio sam u trgovinu kao metak, a prodavačica je upitala za koga, a ja bez srama, pa za mene, znate to je trauma iz djetinjstva. I sad se, ovako mator, šepurim u Zagorovoj majici, rekli bi k'o kak'i seljak i baš sam sretan što sam si ispunio djetinji san. Drago mi je što dijete u meni još nije reklo bye bye |
25.08.2005., četvrtak
Pištolj, varanje, psovanje
|
Hrvatska je sve samo ne zemlja u kojoj u velikoj većini žive katolici. Volimo se busati u prsa, vješati krunice po autima i u isto vrijeme psovati, imati pištolj za pojasom, varati žene, tući djecu, varati državu i slično. Malo je onih, iskrenih vjernika, koji doista u srcu vjeruju. To osjetim, jer se, kao katolik, ponekad osjetim usamljenim u nekim razmišljanjima i to među ljudima koji nose tako velike križeve oko vrata da će dobiti išijas. Evo kako ne samo katolik, nego svaki kršćanin treba izgledati i kad ovo pročitate, pokušajte se sjetiti koliko je takvih zapravo i ima li ih onoliko koliko se udaraju u prsa: Kršćanin, budući da vjeruje u uskrsnuće, postaje čovjek koji je sposoban izaći iz sebe, iz zatvorenosti u svoj svijet, i vidjeti dalje od vlastitih križeva, poteškoća, ranjenosti, slabosti, bolesti, napuštenosti, besmisla, neimaštine, nezaposlenosti... - »groba«. On je čovjek nade i vjere u bolju budućnost te je sposoban i sam, svojim doprinosom, nastojanjem, zalaganjem, svjedočenjem i radom pridonositi izgradnji te bolje budućnosti. Radi poteškoća koje su ga pritisnule on ne pada u defetizam, u gorčinu, u srdžbu, u zdvajanje, u samosažalijevanje i plakanje, u proklinjanje niti u riganje protiv svega i svakoga. On i tada ostaje pribran i vedra pogleda u budućnost. On zna da poslije svakoga Velikoga petka mora svanuti uskrsno jutro, da će se na bolom iznakaženom licu pojaviti osmijeh i suze radosnice; da će tama, laž i nepoštenje kad-tad biti raskrinkani te da će posljednju riječ imati pravičnost i istina. Pravda ponekad polako dohvaća zlikovce. No, iskustvo nam pokazuje da ih ipak dohvaća, a kršćanin zna da ako ih i ne dohvati za vrijeme zemaljskog života, svima nam se pojaviti pred sudištem Božjim. Zato se kršćanin nikada ne predaje tami i laži, ne služi se nepoštenim sredstvima, ne prihvaća mito, korupciju, prijevaru, egoizam. Ne podliježe napasti brzog i nepoštenog bogaćenja pod svaku cijenu, napasti izrabljivanja vlastitih radnika, ne pada u napast otezanja s isplatom plaće... Kršćanin ne robuje svojim interesima. On je sposoban i umrijeti, sposoban propasti, sposoban doživjeti neuspjeh i biti ismijan, pogažen i pokopan. Ima hrabrost biti i gubitnik. No, upravo tako živi uskrsnuće usred životne nestalnosti i u ovaj svijet unosi neuništivu snagu, nadu, vedrinu, pouzdanje, smisao, odvažnost, požrtvovnost, ljubav prema bližnjemu, solidarnost, vrednovanje poštenog rada, sposobnost ljubiti i onoga tko to nije zaslužio. On zna da ništa od onoga od čega se sastoji svakodnevni život, da nijedna žrtva, da ljubav i vjernost prema ženi, mužu; da ljubav prema bližnjemu - da ništa od onoga lijepoga i uzvišenoga u životu i isto tako ništa od njegova samoprijegora i žrtve nije uzalud. |
23.08.2005., utorak
Svijet je pun luđaka
|
Danas sa svojim djetetom doživjeh usred grada gotovo pogibeljnu situaciju. Iz straha, više za njega, neću opisivati što se dogodilo. Samo ću reći da je svijet pun luđaka i da možeš stradati samo zato što si slučajni prolaznik. "Smrt nam se cijeloga života smije u lice. Jedino što možemo je - uzvratiti osmijeh!" - ("Gladijator") |
22.08.2005., ponedjeljak
Like me
|
Kada ni u samoći niste sami Kada dišete istim plućima Kada osjetite istim srcem Kada znate da ste jedno Kada si i šutnjom kažete sve Kada pomisliš da prije nje ništa nije postojalo Kada si sretan unatoč kišnom ljetu Kada se raduješ baš svemu Tada si zaljubljen(a) kao ja |
19.08.2005., petak
Što je od ljubavi veće?
|
Mnogi su ljudi nesretni, mnogi među sobom ne pričaju, mnoga djeca nemaju skladnu obitelj, mnogi se ratovi vode, mnogi se strahovi rode, a sve, najčešće, samo zbog jednoga – nedostatka komunikacije. Svi želimo biti u pravu u nekoj diskusiji, a većina i kad vidi da eventualno nije u pravu, zbog nekog lažnog ponosa i dalje tjera po svome. Pametni su ljudi davno izgovorili da papir svašta trpi (sada su to mailovi, blogovi i slično). Netko napiše jedan tekst a ako ga je 20 ljudi čitalo gotovo je isto toliko shvaćanja istog. Onda se događa stvaranje zaključaka na osnovu pročitanog, možda se više i ne vraćamo tim ljudima (blog, mail,icq i slično) i možda nisu ni započela maybe prijateljstva. Ma što pričati kad i sa najvoljenijima dolazi do greške u komunikacijama. Najgore je, zapravo, komunicirati slovima i telefonom, a najbolje (nisam otkrio toplu vodu) kad čovjeka gledaš u oči. Jedna mi je gospođa, koja mi po godinama može biti majka, neki dan plakala i jadala se kako ima problema sa sinom, a sve zbog, primjećujem, greške u komunikaciji i glupim principima. Ona pati već dvije godine, a on se u međuvremenu oženio i dobio dijete. Kroz razgovor sam joj rekao – zar išta može biti veće od vaše ljubavi prema sinu? Kakav je to problem koji je veći od vaše ljubavi i trebate li preispitati ljubav prema djetetu, ići tako daleko? Jeste sada sretni što ste vi „u pravu“, a nemate sina ili bi bili sretniji da ste progutali „ponos“ i sada čuvali unuka?! Ona me sablažnjivo pogledala i izjurila van iz kancelarije zalupivši vrata. Pomislih, eto kako ja balavac uopće imam prava išta reći ženi koja je duplo starija od mene. Kasnije je došla i rekla – čula sam se sa sinom! Doći će kod mene u nedjelju sa bebom i ženom!“ Na licu joj se vidjela promjena, na bolje. Dobila je boju i uzela godišnji da to bude najljepši mogući doček „izgubljenog sina“. Samo, tko je tu bio izgubljen... |
18.08.2005., četvrtak
Ljubav je besplatna
|
Drvo te pušta slobodnim. Cvijeće te pušta slobodnim. Sunce te pušta slobodnim. Jesi li ikad čuo da cvijet miriše i želi privući tvoju pažnju? Miris, toplina sunca, kiša, priroda kao i ljubav jednostavno postoje bez svoga objekta. Ljubite li vi da se družite ili da budete samo s onim osobama koje vas emotivno osjećaju, a s drugima ste arogantni? Je li to ljubav? Javlja li se ljubav kada se javi neki objekt ili ona jednostavno jest? Je li vam kada bilo teško u želucu kada ste vidjeli sječu šuma negdje daleko, iako vi od te šume nećete imati velike koristi? Ili kada ste gledali nevine kako trpe, iako ih ne znate? Jeste li ikad maknuli kamen s ceste da se netko ne bi povrijedio? Iako nikad nećete upoznati tog čovjeka. Vjerojatno jeste. Tada je bila ljubav i pojavila se na površini. I ne tražite zasluge za to, jer je ljubav besplatna.(ZS) |
17.08.2005., srijeda
Čitanje
|
Kao što se vidi iz mojih boxova volim čitati. Volio bi da mi nešto preporučite. Neku knjigu koja se vas dojmila. Da vas čujem: |
16.08.2005., utorak
Prijatelju
|
Ti si snaga što me pokreće veseliš se svakom mojem slovu. Trebam samo znati da si uz mene i već u glavi slažem pjesmu ili priču novu. Tvoja me blizina duha inspirira, to je jedno sasvim novo iskustvo. Imati nekog tko fascinira, biti u društvu a nemati društvo. Ti nanovo puniš moje prazne baterije, tvojim se smijehom hranim. Pretvaraš u sitnice moje muke i kalvarije, tvojim prisustvom od svijeta se branim. (Elfrida Matuč Mahulja) |
Space, the final frontier...
Protekli sam vikend proveo u susjednoj nam Bosni i Hercegovini, točnije u Tuzli. Grad je to u koji sam i prije i poslije rata odlazio na desetke puta, uglavnom sa svojim košarkaškim klubom. Prije desetak dana pisao sam o tome kako svako hrvatsko mjesto ili regija ima toliko različitosti u običajima, govoru, hrani. Međutim, opet, civilizacijski su bliski i Dalmatinci i Primorci i Prigorci i Zagorci i Podravci i Slavonci. Tuzla, tako bliska mom Osijeku, i bratski je grad, druga je civilizacija. I to je dobro i to je naša privilegija. Samo na sat vožnje kao u Holodeku Zvjezdanih staza ulazite u dimenziju koja se nama čini običnom, a ipak nije. Gledao sam prilog sa Tarom Reid (mislim da se tako piše), poznatom američkom glumicom koja je posjetila Dubrovnik. Rekla je, po meni zapanjujuću rečenicu – «Ja sam ovo gledala samo na filmovima. Ne mogu vjerovati da iza zidina ljudi još uvijek žive i da je to tako staro!?» Ona iz američkih prostranstava iz svog svog bogatstva i brojnih putovanja, otkriva new civilisation, a nama je «nešto sasvim drukčije» samo na sat vožnje. I za kraj pitanje sebi samome – nisu li različitosti tu da im se divimo i njegujemo, da smo sretni zbog toga, nego da s vremena na vrijeme ratujemo kako bi živjeli u lažnu komoditetu?! Ovo nije pitanje jednoj naciji, nego širem prostoru...Zato volim Tuzlu |
15.08.2005., ponedjeljak
Pitanje
|
Večeras umjesto klasična posta, pitanje - otkud potreba za pisanjem bloga (baš me zanimaju vaši razlozi)? |
12.08.2005., petak
Ivan će prohodati!!!
|
Akcija "Ivanovi koraci" trajala je točno 15 dana. Naime, upravo toliko je bilo potrebno da ljudi dobroga srca skupe novčani iznos potreban za operaciju i rehabilitaciju 10-godišnjeg IVANA LIVAJE u Njemačkoj. Hvala svima koji su se uključili u ovaj lanac dobrote i svoju pomoć uputili bilo putem telefonskog broja 060 600 300 bilo izravnom uplatom na žiro-račun maloga Ivana u Zagrebačkoj banci. Akciju je pokrenuo Hrvatski katolički radio, a drago mi je da je velik broj blogera sudjelovao u ovoj humanitarnoj akciji. Za one koji ne znaju o čemu se radi, pogledajte post dolje. Detalji o skupljenim sredstvima u komentarima: |
11.08.2005., četvrtak
Pomozite Ivanu
Na Hrvatskom katoličkom radiju čuo sam jedan prilog o desetgodišnjem dječaku Ivanu Livaji, oboljelom od cerebralne paralize prvog stupnja, odnosno spastičke diplegije, a kao posljedica rizične trudnoće. Ivanu je nužan operativni zahvat s rehabilitacijom kako bi mogao prohodati. Budući da takve rehabilitacije nema u hrvatskom zdravstvu, operacija i rehabilitacije će biti obavljene u Medicinskom centru Aschau, Njemačka. Operacija je dogovorena za 30. kolovoza 2005. Troškovi operacije i 60 dana rehabilitacije iznose cca 17.000 €. Kako obitelj Livaja nije u mogućnosti platiti troškove operativnog zahvata i rehabilitacije, HKR je odlučio pomoći malom Ivanu sa željom da operacija i rehabilitacija prođu što uspješnije. U dogovoru s tvrtkom Markot.tel d.o.o. (koja se odrekla svoje dobiti) otvoren je humanitarni broj telefona 060 600 300. Pozivom na taj broj i odslušanom cijelom porukom (1 minuta) darovat ćete 6,80 kn (PDV uključen) za maloga Ivana. Osim toga, svoj novčani prilog možete uplatiti i izravno na žiro-račun otvoren u Zagrebačkoj banci, s naznakom "za Ivana Livaju". Broj žiro-računa je: 3112908914. Akcija završava nakon što se prikupi potrebnih 125.000,00 HRK + PDV, odnosno najkasnije do 15. 09. 2005.Odlučio sam današnji post posvetiti malome Ivanu kada sam čuo njegov vapaj za pomoć u kojem jedva izgovara «molim vas pomozite mi». Kako ostati ravnodušan?! Razglasite ovu akciju, proslijedite ovu poruku svima za koje znate da su u plemenitosti svoga srca spremni pomoći. |
10.08.2005., srijeda
Tko voli
|
Lutajući netom pronašao sam misli jednog od najumnijih ljudi uopće. Tema, ona najčešća na blogovima. Slažete li se s njim? Voli jer samo hrabri vole, a kukavice čekaju da budu voljene. Bože, ja te ne molim da me oslobodiš od životnih patnji, nego te molim da me u patnjama ne napustiš. R. Tagore |
09.08.2005., utorak
Leptir
|
Pričamo neki dan u jednom društvu o tome tko je gdje i kako se snašao u životu. Jedna friendica kaže kako njena generacija u većini ili još studira ili je na birou za zapošljavanje. Prebrojavajući neku svoju maturantsku generaciju (njoj je 29 godina) vidjela je da nitko nije stupio u brak, a da je samo jedan tip dobio dite s nekom curom, ali da nije sigurna da su se uzeli. Onda gledam u ovim našim smiješnim lokalnim novinama (Glasu Slavonije) gdje objavljuju slike majki s novorođenim bebama, kako od 10 majki barem osam ima više od 30 godina i kako svaki dan među rođenima ili ne piše ime oca ili piše neko drugo prezime. Legende u tridesetim godinama još žicaju od staraca lovu i žive pod istim krovom. Što se dogodilo?! Možda je Oprah dala jednostavan odgovor koji nije obrazlagala da se sve pomaknulo za deset godina. Da ljudi ostvarujuju sa 35 ono što su nekad s 25, da sa 45 izgledaju kao nekad sa 35, a i da se životni vijek i vitalnost podigla za desetku. Međutim, kako smo mi komplicirana sredina rekao bi da je kod nas osnovni problem idiotsko socijalno stanje i način na koji se može uspjeti u životu. Ako ljudi još studiraju s 29, 30 godina i onda ako u prosjeku dvije godine traže posao, pa onda još neko vrijeme treba proći da postanu kreditno sposobni, ispada, stvarno, da se prije 35 ne možeš osamostaliti, zasnovati obitelj i slično. Kada to i uspije onda to bude jedno dijete. Do posla se dolazi ili rodijačkim vezama ili stranom valutom, a veza se, barem u Osijeku, traži i za najgore poslove. Dok sam kratko bio bez posla nije mi upalila veza ni za kopanje kanala u osječkom "Vodovodu"(to mi još uvijek ne ide u glavu). No, ako se tako razmišlja, neki bi rekli realno, onda je stvarno teško upustiti se u bilo što i ljudi gube hrabrost. Ja sam sve odradio „po starom“. Iako beznadežni odlučili smo, cura i ja na hazard. Otišli od doma, radili najteže poslove po inozemstvu. Ja sam čak radio na kamionu za smeće vukući „mirisne“ kante do kamiona i stajao držeći se za ledenu ručku dok je isti tutnjao njemačkim ulicama. Moja je djevojka radila na traci spajajući dijelove za štednjake. Usudili smo se sve i imali hrabrosti. Danas imamo poslove koje bi mnogi poželjeli, prekrasan stan u središtu grada i divno dijete. Sretni smo! Ne treba gledati crno, nego skočiti u vodu života i snažno zaplivati. Nekada ćemo se nagutati vode, ali ako imamo cilj plivat ćemo i leptir... |
08.08.2005., ponedjeljak
Vidici i mrakovi
Završio je i moj godišnji i danas je prvi dan navikavanja na radne obveze. Malo je šokantno poslije sve one ljepote koja me pratila doći u ova bespuća, ali život je takav i hvala Bogu da je tako. Za početak na blog ću staviti dvije pjesme Elfride Matuč Mahulje iz njezine zbirke "Vidici i mrakovi". Obje su mi prirasle srcu, a i podsjećaju me na jezik kojim govore na Krku gdje provedoh osam divnih dana.MOJ DOM Moj dom ti je je'no velo srce kadi su vavek otvorena vrata Pusti ča drugi govore! Za nutar prit ne rabi ti ključić ni debeli takujinić Sve ča rabi je duše bokunić i smihić PROPUŠTENO Dobri ljudi ušeću u naše živote nenametljivo i tiho Pitanje je samo da li smo ih prepoznali i otvorili im vrata na vrijeme Da nam se ne izgube u moru sličnih lica gdje ćemo im izgubiti trag, A nećemo ni shvatiti kako prošao je netko tko nam je mogao postati drag |
06.08.2005., subota
Buđenje
|
Ida je neki dan na svom blogu pisala o svjesnosti. Nerazumijevanje na koje je naišla zapanjilo me. Kako mjesto za komentare nije mjesto za "postiranje", evo jednog mog posta od prošle godine. Kad može HTV reprizirati Kapelske kresove mogu i ja jedan post: Čitajući različite blogove često prepoznajem neke situacije iz svoga života. Gledam kako ljudi nekim problemima pristupaju kao nerješivima, donose životne odluke kao konačne i brinu se. Onda odvrtim film, vidim kako je to prošlo kod mene i vidim da sve nije bilo vrijedno brige i da ti se život nekako posloži, nerijetko i iznad očekivanja. Stara je narodna da se trebamo brinuti samo za stvari koje nas muče a možemo ih promijeniti, a isto tako da ne lupamo glavu o zid za sve ono što promijeniti ne možemo. Umjetnost je takvo što i prihvatiti. Trebamo biti svjesni svoga života da se ne bi na njegovu kraju pitali "ima li života prije smrti". Svjestan trenutnih prilika i mogućnosti da ih promijenim. Svjestan činjenica o onome što mi šteti ili koristi zdravlju. Svjestan ljudi koje volim i koji mene vole. Tek kad to postignem mogu učiniti nešto konkretno za eventualna poboljšanja u životu. Svi će ipak reći da su svjesni svega toga, ali se usudim reći da nisu u pravu. Najbolji primjer za to je kad netko kaže da je svjestan da mu pušenje nije dobro za zdravlje, a ipak puši. To nije svjesnost. Do svjesnosti dolazimo kada nam doktor nakon pregleda kaže - imate rak, od pušenja. Možete preživjeti ako prekinete. Da vidiš svjesnosti! To možemo nazvati i buđenjem. O tome sam doista pozvan govoriti, jer sam u kratkom razdoblju imao dvije operacije tumora. Oh, da vidite samo kakva su to buđenja. Kako snažno zavoliš sve oko sebe... Bogu hvala, od tada je prošlo nekoliko godina i sada sam posve novi čovjek. Više od zdravlja tijela ponosan sam na, mislim, zdravlje srca! |
04.08.2005., četvrtak
Storm
|
Znam da mnogi ne osjećaju ništa prema ovoj desetoj obljetnici vojno-redarstvene akcije «Oluja» i da su svi siti ratnih priča. Stalno vraćanje u prošlost koči gospodarski razvoj ne samo Hrvatske nego i regije, a slučaj Gotovina sprječava našu zemlju u želji za ulaskom u Europsku Uniju. Moj se sinčić rodio nekoliko dana prije «Oluje», a ja sam, kao u pravilu, tih godina bio više u uniformi nego na svom radnom mjestu, iako je negdje pisalo da su novinari od općeg državnog interesa. Sudjelovanjem u toj akciji propustio sam ne samo prve dane djetetova života, nego i skoro dva mjeseca koliko sam ga s majkom poslao u Zagreb. Prvi plač, osmijeh, kupanje i sve ono što čini roditeljske radosti, propustio sam. Isto tako, za akcije «Bljesak» ostavio sam svoju trudnu ženu posve samu iako je imala teškoća. Mjesec dana nakon ove akcije Arkan i njegovo društvo vrtili su se oko Osijeka, pa sam u odori gotovo spojio ove dvije akcije. Sjetim se i 13 granata koje su pogodile moj dom i one tenkovske koja je demolirala ženinu djevojačku sobu. Sjetim se i dvojice prijatelja (poznanika je bilo daleko više) koji su položili svoj život za Domovinu. Osječana je palo približno 1.500 od čega 800 civila. Zanimljivo je da nitko za to nije potegao ničiju odgovornost iako je poznato tko su bili naredbodavci i izvršitelji. Sve me to nekako ispuni ponosom koji ne može poremetiti ni priča o jednom prijatelju iz djetinjstva. Riječ je o liku koji je uvijek bio problematičan. Još kao mali krao mi je igračke iz kuće, a o dometu njegovog intelekta govori i podatak da je ponavljao prvi razred osnovne škole. E taj je lik bacio mrlju na sve ranije izrečeno. Počinio je zločin nakon akcije «Oluja» (nisam ulazio u detalje počinjenog) i odmah je uhićen i suđen. Kako je proces završio ne znam, ali sudeći po tome da ga već deset godina nisam vidio, tko zna. Lik ima svoje ime i prezime i ono što je učinio, učinio je po svom bolesnom mozgu a ne po «smišljenom zločinačkom poduhvatu». I mislim da je još jedan stvar bitna u ovom postu, a to je da kada napravim inventuru mojih prijateljstava i poznanika koje držim kao dobre ljude, gotovo da ih je 80 posto srpske nacionalnosti. Tu nikada nisam pravio razlike jer ono što si po nacionalnosti to te ne određuje kao čovjeka. Ja sam u biti veći Poljak (djed je iz Poljske, a stric mi se piše Poljakom), nego Martić i Babić Srbi, pa ipak ovo je moja domovina i nikada ne bi digao ruku na nju. Uostalom, ustraju li naše države jugoistočne Europe na demokratizaciji i želji za ulaskom u EU zar neće tada u Europi bez granica svi Srbi ili svi Hrvati živjeti u jednoj državi!? Do tada – čestitam vam Dan domovinske zahvalnosti! |
02.08.2005., utorak
Bogatstvo
|
Krk je predivan! Razmišljao sam što napisati o tom mjestu i samom otoku i samo su mi te tri riječi pale napamet. Toliko me osvojio, da je malo više hrabrosti, vjerojatno bi uletili u prodaju onoga što imamo u Osijeku i zauvijek odselili baš u sam Krk. Osim ljudi i krajolika, osjećao sam atmosferu koju tako želim ovdje. Znam da će mi sada svi Coelhovi «alkemičari» soliti da sreću ne treba tražiti na drugom mjestu, i ne mogu reći da ovdje u srcu Slavonije nisam sretan, ali imam dojam (možda i euforičan) da bi se dolje preporodio. I dok ovako, možda i pod utjecajem sunčanice, bulaznim dođe mi na pamet, ili ono što je od nje ostalo, zanimljivo kompariranje. Ako ste primjerice u Sjedinjenim Državama i to u Teksasu. Prođete kroz neko mjesto vidite kuće, ljude, običaje, kušate hranu. Sjednete u auto i prođete 200 km vidjet ćete gotovo iste kuće, ljude s istim običajima, hranom, jezikom. Tako je i nakon gotovo tisuću kilometara. Krenite iz Slavonije. Začas ste u Podravini. Posve drugi dijalekti, običaji, kuće, hrana. Niste se ni okrenuli veće ste u Zagorju. Promjena je još drastičnija. Slijede tamo Banija, Kordun, Lika sve sa svojim posebnostima. Istra, koja je kao država u državi. Rijeka i Kvarner, pa onda Dalmacija, sve je drukčije gotovo od mjesta do mjesta. Ne treba zaboraviti ni naše ljude u BiH i opet ćete vidjeti razlike. Tako smo maleni, a toliko različiti. Ja mislim da je to bogatstvo koje malo koji narod ima. Zato ja toliko volim Krk, obožavam Split, divim se Mostaru, a u Zagrebu sam kao doma. |