Goldeneye
30.07.2005., subota
Đava odnija prišu
|
U paklu osječkog asfalta samo se sa sjetom mogu prisjetiti morskih dana provedenih na Krku. Inače bi po dolasku s mora odlazio na gradsko kupalište «Copacabana», ali kako su se neki dan oni klinci potrovali klorom u bazenu, kontam da mi to baš i nije pametno. Krećem kronološki nizati morske slike, koje iz samoga početka nisu slutile na dobro. Put od Osijeka do naplatnih kućica pred krčkim mostom protekao je idilično i začudo vrlo brzo. No, pred samom kućicom neoprezni nas je motorist okrznuo, rasuo se žmigavac na autobusu, a motoristu ništa (Bogu hvala). Međutim, tu tek počinje priča koju bi mogao nazvati i «naša posla». Naime, čekali smo policiju punih 40 minuta i kada smo mislili da je sve OK, vozači su samo odmahivali rukom. Izišao sam iz autobusa da vidim o čemu je riječ. Bila je to «krčka» policija pa ova prometna nije bila pod njezinom «jurisdikcijom». Nevjerojatno! Na plus 500, nadomak Krka, ostajemo u busu očekujući riječku policiju još sat i pol. Ni tada još nije stigla, ali je naišao drugi autobus (slučajno), pa nas je pokupio do našega odredišta. Većina putnika bili su stranci, pa mi je kao domaćinu bilo i malo neugodno zbog zastoja. Što vrijedi ljepota mora i svega što Jadran nudi kada jedna ovakva, na sreću banalna, nesreća, da sliku o Hrvatskoj u kojoj je još uvijek «đava odnija prišu». I opet, na sreću, bilo je to jedino loše što nam se dogodilo u tih osam dana odmora. O ljepšim stvarima s krčkih glagoljanja sljedećih dana. |
28.07.2005., četvrtak
Prijateljstvo s okusom mora
|
Lijepo je kad spoznaš koliko je u svijetu dobrih ljudi. U biti ima ih malo, ali njihovo je srce dovoljno da zagrli cijeli svijet. Proteklih sam se dana uvjerio u to. U Osijek sam s godišnjeg odmora na Krku osim tamne puti i odmornih stanica donio i dio pozitive, primljene od blogerice Ide i njezine obitelji. Jedno novo prijateljstvo začeto još na blogu, dobilo je boju i miris. Sljedećih dana slijedi "feljton" o doživljajima s tog prekrasnog otoka... Pozdrav Goldy |
21.07.2005., četvrtak
Razglednica s Krka!
|
Ha, evo me! Javljam se s Krka. Pobjegoh od osječkih komaraca i svakodnevnih rituala na naše plavo more. Udomila me (and my family) blogerica Ida, kojoj ne znam kako zahvaliti što smo spoznali sve ljepote Krka. Osječani i Slavonci i inače slabo odlaze na Krk, ili sjeverni Jadran. Svi kao u nekakvim karavanama odlaze u Dalmaciju i onda šečući po Splitu, Vodicama, Zadru, Viru, Zatonu ili Makarskoj vidim više poznatih lica nego na osječkoj špici. Vraćam se krčkim blagodatima i sve vas pozdravljam do povratka u ravnicu!!! |
18.07.2005., ponedjeljak
Going to the go go!!!
|
Od danas sam na godišnjem!!! Još dva dana pa na more. Ako uhvatim priliku da se javim, to ću i učiniti. Svima pozdrav! |
15.07.2005., petak
Život je maskenbal
|
Kako se ponašamo u različitim životnim situacijama? Imamo loi svoje ja, branimo li svoje stavove, vjerujemo li u nešto, kažemo li svakome u lice što ga ide, lažemo li sami sebe? To su pitanja koja bi si trebali postaviti s vremena na vrijeme ne bi li sami procijenili svoj karakter. Ako smo iskreni u odgovorima najčešće nalazimo činjenicu po kojoj za svaku pojedinu situaciju navlačimo masku. Imamo jednu masku na poslu, jedna nam služi za prijatelje, jedna za osobu koju volimo, jedna za djecu ako je imamo, jedna za roditelje i rodbinu, jedna za susjede, jedna kad idemo na razgovor za posao, jedna kad idemo na tržnicu i ispada da za svaku pojedinu situaciju imamo pripremljenu masku. Bitno ih je ne pomiješati. Jer ozbiljan lik s posla može nam štetiti u ljubavnim odnosima i obratno. Opušteni lik s tržnice može nas skupo koštati na razgovoru za posao. Najgora maska ipak je ona koju stavljamo svakodnevno kada sebe gledamo u zrcalo. Tako smo si dobri, nepogriješivi, mi smo početak i kraj svega, mi smo dobri i pošteni, požrtvovani, dobri prijatelji. Ako nešto napravimo dobro, to je samo naša zasluga, a ako je nešto loše, svi su drugi krivi osim nas. Čemu maske? I ovaj blog je maska iza koje se krije stotine i tisuće lica koji su možda dijametralno suprotni od onoga za što se ovdje predstavljaju. A opet, čuo sam i takva razmišljanja da ljudi baš ovdje skidaju maske i da osim njihova identiteta možete ući u njihove najdublje tajne prostranstava duše. Maske općenito stavljamo onda kada nam je stalo do toga što drugi ljudi misle o nama, a to je, zapravo, tako malo važno. Kad skinemo sve maske tek onda postajemo slobodni, onda možemo svakome pogledati u oči, a najvažnije je da možemo pogledati sami sebe, i ne postidjeti se. |
14.07.2005., četvrtak
Za ili protiv gay brakova
Malo, malo na nečijem blogu osvanu lamentiranja o homoseksualnim brakovima. Pršte tu svakakve ideje ali samo sa stajališta "za" i "protiv". Problem je što niti u jednoj stvari u životu ne možete biti 100 posto za ili s istim postotkom protiv, pred mojim se premalim mozgom retrogradna i praktična katolika, onog što je na civilizacijskoj razini negdje u srednjem vijeku, našla jedna ideja. Smiješna ili ne, ali svakako, mislim prihvatljiva. Evo primjera - što bi se dogodilo kad bi dvoje ljudi u poznim godinama, shrvanih neimaštinom male mirovine, a, eto, žive u susjedstvu, sami, odlučili živjeti zajedno. Starac odluči prodati svoj kućerak i nešto malo dvorišta, a sa svojom penzijicom, uz onu susjede mu, lakše će biti preživjeti. Za novac od kućerka riješit će grobnicu za oboje i unaprijed platiti troškove sahrane. Ostat će još nešto novca da se ode u kakvu banju ili na more, više iz zdravstvenih razloga. Gospođa je do sada, navikla na kuhano, morala praviti jako male porcije, a svi koji znaju kuhati, jasno im je kako je to teško za samo jednu osobu. Ovih dvoje ljudi novim su, zajedničkim životom (svako spava u ovoj sobi, a aluzije o kakvim seksualnim odnosima u njihovim godinama padaju u vodu), poboljšali uvjete u kojima žive i omogućili si kakvu-takvu, života dostojnu starost. Kako ovo ispada neka ekonomska zajednica, iako ovdje ti nesretni ljudi imaju onda i s kime pričati (a to će vam stari ljudi reći kao najveći nedostatak u njihovim godinama, gori i od bolesti), zašto u takvoj zajednici ne bi mogle živjeti dvije ili tri bakice ili djedice. Takva zajednica, dakako ne bi imala nikakvih seksualnih aluzija, a njihovom bi registracijom, smrću ili raskidom zajednice ipak imao neka prava, vrlo slična bračnim zajednicama. Sjetimo se, onaj je gospodin prodao svoju kuću ne bi li oboje imali kvalitetniji život. Dakle, oboje su ulagali u zajednicu i onda imaju jednaka prava i obveze. Tako nešto moglo bi se upotrijebiti na sve punoljetne osobe, pa i gay populaciju, pa bi se njihova zajednica doista mogla zvati interesnom, vukli bi prava kao iz braka, ali to ipak ne bi bio brak. Tu svetinju onda nitko ne bi pogazio jer je ona i u svojoj definiciji zajednica muškarca i žene. I ako pogledamo zakone, po njima u njima ne piše ništa o onome što će bračni partneri raditi u krevetu, pa tako to ne bi bio slučaj ni u toj populaciji. Dakle, protiv sam gay brakova, ali podržavam zakonski uobličenu interesnu zajednicu dvoje ljudi, bez obzira na dob, spol i spolno opredjeljenje. U brak ne dirajte! |
13.07.2005., srijeda
|
Inače ne linkam tuđe blogove i postove, al ovo moram (post je od 12.srpnja). To pročitajte, pa se vratite na moju današnju žvrlju. |
Pos'o, kuća, birtija
|
Kažu relevantna američka istraživanja da ljudi imaju najveću produktivnost posljednja dva dana uoči Božića ili godišnjeg odmora. Tajna je u tome da u ta dva ili jedan dan pokušavamo posvršavati one poslove koji bi nas očekivali u razdoblju u kojem nas nema na poslu i one poslove koje smo stalno odgađali. Statističari, kakvi već jesu, izračunali su da bi stopa razvoja u Sjedinjenim Državama vrtoglavo rasla kada bi od radnika mogli izvući onaj radni elan koji imaju uoči odlaska na odmor. Tu se sad otvaraju pitanja koliko se od čovjeka u modernom svijetu traži, ali ja neću o tome, nego pokušavam to prenijeti na naše standarde. Kod nas si tjedan dana prije godišnjeg već u outu. S posla zoveš agencije, kolodvore, sređuješ smještaj i slično. Umjesto da obaviš nagomilani posao tjedan dana smišljaš kome da ga uvališ. Kad se vratimo, 'ko je vidio raditi odmah, pa tek smo stigli. Prvo ide aklimatizacija, onako nekih tjedan dana za radoholičare, a onda i tjedan dana za ovakve prosječne kao ja. Novi se problem onda rodi u činjenici da smo mi puni nekih praznika i da nam se to baš sad potrefilo. Idemo onda to spojiti. I priča ide u krug. Prošetajte našim gradovima ili pokušajte voziti u prijepodnevnim satima, pa to je ludnica od ljudi. Pitao me jedan američki košarkaš koji je došao igrati u Hrvatsku - kako je moguće da je toliko ljudi prije podne po kafićima i da je uopće toliko ljudi vani. Tko uopće kod vas radi, bio je iskren. Još nam dobro i ide, pomislim. A što vi mislite? Ja ću na godišnji od ovog vikenda i sad kontam malo o radnom elanu. |
12.07.2005., utorak
Desetka
|
Danas moj sin slavi ndeseti rođendan. Deset godina - to je nekako najljepše za reći. To su godine kada si već dovoljno velik da kužiš mnoge stvari, a opet tako mali da si na trenutke kao kakav slatki bebač. Kada se malecki rodio bila je to velika sreća za nas. Nakon što sam ga vidio (tada se kod nas nije moglo prisustvovati porodu), krenuo sam kući. Stotinjak metara oid bolnice čuo sam zaglušujuću buku topova i znak za opću opasnost. Majko jedina, kud sad?! Ne misliš više na sebe, nego kako će njih dvoje jadnih i bespomoćnih sada u bolnici. I kada su izašli i došli kući preko dana je bio mir, a navečer se opet pucalo. Osluškivali smo kao zvijeri, ne bi li se sjurili u vlažan i prljav podrum od zgrade. I onda scena. Svake večeri isti ritual. Ja sam držao bebu iznad kadice, a mama ju je prala. Zvone mi na vrata. Kupe me. Sjedam u vojni kamion i nakon dan, dva, počinje Oluja. Pošto sam bio na zapovjednoj poziciji mogao sam do telefona kako bi organizirao odlazak mojih iz Osijeka. Rana - moju bebicu nisam vidio prvi mjesec njezina života. I sada to, svakim danom pokušavam nadoknaditi, ali vrijeme nitko ne može vratiti. Neki dan smo gledali vhs s njegova prvog rođendana. On se sada koči od smijeha, a mama ne može zadržati suzu. Tata, a ja samo duboko dišem. Maleni, sretan ti rođendan! |
11.07.2005., ponedjeljak
Ma kakva Švicarska (mrmljanje utopiste)
|
Kroz šalu s blogericom Idom dođoh danas do optimističkih spoznaja o našim prednostima i boljolj budućnosti. Za početak priče isječak od prije dvadesetak dana kada je Sanader bio u Šangaju (18 milijuna stanovnika). Tamošnji je predsjednik gospodarske komore rekao kako su naša vina odlična, a jeftinija od francuskih i talijanskih i kako bi tamo išla kao alva. No, dodao je, ne možemo mi toliko proizvesti koliko njima treba. Eto ti tržišta. Hoćeš dalmatinska, krčka, istrijanska, slavonska. Hoćeš našu ribu, naše kulene i njihove seke. Hoćeš čokolade, kekse. Gdje su tu žitarice, pa voće i povrće. Pitka voda za arapske zemlje. Gdje su tu komparativne prednosti našeg turizma. Dobre ceste i taj nesretni naftovod, luke, brodogradilišta. Samo pametni trebaju upravljati i otvarati se novim tržištima. Možda sam utopist, ali ne treba gledati samo prema EU, jer ova "banalija" s Kinom ili arapskim zemljama uopće ne zvuči loše. A sve je počelo spikom o spajanju otoka i Slavonije, onih koji su najzapostavljeniji u Hrvatskoj, a koji bi, zapravo, mogli dobro povući. |
08.07.2005., petak
Retromanija
|
Jučer su me zamolili da odradim jedan trening s mladim košarkašima. Dugo sam izvan aktivna bavljenja košarkom u kojoj sam bio jedva prosječan igrač, ali i trener koji se okušao u našoj Prvoj ligi. Tamo istina kao pomoćnik, ali imenima koja i danas nešto znače u europskoj košarci. Trima trenerima u današnjoj našoj najjačoj ligi bio sam coach i zadovoljstvo mi ih je gledati. No, takav kruh (trenerski) nikad ne bi jeo. Stresan je to posao u kojem ovisiš o nekom debelom predsjedniku kluba koji kada tvoja ekipa da koš, on viče gol (ovo je živa istina). Moj sin danas trenira košarku i ja ne volim ići na njegove treninge. Previše sam toga prošao pa bi mu samo solio pamet. Neka se sam razvija. I inače bi roditelji svojoj djeci trebali puštati slobodu kada je u pitanju kreativnost ili izbor slobodnih aktivnosti. Žao mi je djece koja nakon treninga košarke trče na vaterpolo, idu u školu stranih jezika, sviraju violinu, a u školi su u naprednim matematičarima, fizičarima i biolozima. Gdje je tu djetinjstvo?! Kada su djeca doma više i ne izlaze iz kuće kako bi se igrali. Nego glava u kompjuteru ili Play stationu. To se zove otuđenje. Ja moga moram moliti da izađe van, a kad se sjetim svojega djetinjstva, mene nitko nije mogao dovući kući. Po cijeli dan s balunom. Sve u svemu, bilo je lijepo malo prisjetiti se starih dana. Doživio sam pravu retromaniju na osobnoj razini. Svima pozdrav od Zlatookog |
07.07.2005., četvrtak
Život je lagan
|
Čovječe, ti ništa ne moraš. Jedino što moraš je udahnuti ovaj zrak i osjetiti se živim, jer sve je darovano od života do smrti, od neba do Boga. Ti ništa ne moraš. U tome je naša najveća zabluda. Ja nešto moram. Pritajena oholost. Ja ništa ne moram. Kada shvatite da ništa ne morate, tada će se pojaviti ljubav, jer ako se ništa ne mora, ljubav se jedino mora. Pokušajte to razumjeti. Želite živjeti sretno. Ne možete živjeti bez ljubavi, ali ona će se javiti u vašem srcu kada najmanje očekujete, jer se nju ne može planirati. Ona je tu, u vama je. I ništa ne trebate činiti da dođete do nje. Pitate: "Ali zašto onda toliki osjećaji?" Zato što nešto trebate odbaciti. Život je lagan. Teške su naše iluzije, naše pohlepe, ma kako svete i pobožne bile. (ZS) |
06.07.2005., srijeda
J u t r o
|
Što je to u novogodišnjoj noći što nas navodi na veselje, slavlje, pjesmu i ples. Koliko samo novaca potrošimo ne bi li ispratili staru i dočekali novu. I onda, kao magijom, očekujemo da će upravo taj 1. siječnja biti početkom našeg novog života, novootvorene stranice, puno bolje od dosadašnjih. I većina, velika većina ljudi to bi prihvatila. I sam se uhvatim u mislima kako će sada doista biti bolje i "kako sam napokon odlučio" okrenuti novi list. Zašto čekati prijelaz sa stare u novu? Zašto jutro ne bude označeno kao ono u kojem ćemo donijeti odluke da ćemo biti bolji i da ćemo imati hrabrosti nešto promijeniti u svom životu. To nam je blagodat svakoga jutra. Slavimo ga, dakle i dobro vam jutro prijatelji! |
05.07.2005., utorak
F i z i k a l a c
|
Proteklih sam dana nakon svog posla još išao raditi kao klasični fizikalac kod moje drage punice. Novi stan, renoviranja, razbijanja, nošenja, bušenja. Svakoga je dana bilo sve teže, a jučer najteže. Međutim, toliko sam valjao da su se svi kočili od smijeha. Na trenutke smo morali prestati raditi, a i poslovično cool punica brisala je suze rekavši kako me nije dugo vidjela ovako raspoloženog. Netko je rekao da je to od muke izišlo. Sjetih se i jednog od najboljih hrvatskih novinara (o imenu neću), koji mi je bio jedan od mentora. Rekao je jednom zgodom kako odijelo i kravatu obuče kad mu je najteže. "Nitko ne treba vidjeti kada sam down. Smiješak i odijelo moja su maska. Na koncu, sve se tako okrene da od maske dođem do istinski dobrog osjećaja." Kad razmislim o svemu ispada da iz patnje lako može izići sreća i dobro raspoloženje. Samo treba pozitivno misliti i sve se okrene u našu korist. Iz jedne je patnje došla i radosna vijest. |
04.07.2005., ponedjeljak
Dva pogleda
|
Evo jedne teme koja je mogla biti samo sportska, ali nije. Uživao sam, naime u oproštajnoj utakmici Saše Đorđevića od košarke. Utakmica je odigrana sinoć u beogradskom "Pioniru", a u njoj su igrale sve same košarkaške legende iz bivše države. Ono što je meni bilo zanimljivo je nastup hrvatskih igrača - Rađe, Kukoča, Cvjetičanina, Nakića i Tabaka. Ovacije koje je dobio Rađa, primjerice, nikoga nisu mogle ostaviti ravnodušnim. Detalji kao što je zajedničko podizanje jednoga dječaka na zakucavanje od strane Rađe i Divca, pokazali su da je sport ipak nešto više od politike. Doista provedoh lijepu večer uz košarku! I sada kao novinar mogu napraviti luping i ponašati se kao što se ponašaju mediji u Hrvatskoj. Sve okrenuti naglavačke ili gledati s crne strane. Mogao sam ovaj tekst započeti i ovako - "zamislite kako su se Rađa i Kukoč usudili ići u Beograd igrati neku utakmicu za tamo nekog Srbina koji se oprašta od košarke. Da stvar bude gora na istoj je tekmi igrao i onaj četnik Gurović koji ima istetoviranog Dražu Mihajlovića. Rađa čeka da mu loptu podbacuje srbijanski predsjednik Tadić, koji ne izručuje Mladića i prihvaća četnički pokret kao nešto normalno. Publika kliče Rađi i Kukoču, a među njima sigurno ima i onih koji su pucali po Hrvatskoj. Isti taj Kukoč, kome je navodno majka Srpkinja, dolazi u Beograd na Đorđevićev oproštaj, a zaobilazi Zagreb prije tjedan dana kada se od suđenja opraštao Danko Radić. Bila je to košarkaška noćna mora!" Kada bi mediji počeli izvlačiti i dobre stvari, a ne uvijek tražili probleme, mnogih problema ne bi ni bilo. Zato je onaj prvi dio teksta onaj kojeg potpisujem i žalim zbog današnjeg stanja hrvatskih medija, koji su bliži ovoj drugoj katastrofi. |
02.07.2005., subota
Sporost
|
Sjetih se danas meni vrlo draga čovjeka, kojemu je 70 godina a pun je života i mene, dvostruko mlađega, često postidi pogledom na svijet. Jednom smo zgodom išli iz Osijeka prema Zagrebu i on odjednom stane kraj ceste i uđe u polje mladoga suncokreta. Pomislio sam, možda ne može izdržati do nekoga stajališta kako bi se dograbio prvog toaleta. Međutim, on raširi ruke, duboko udahne i poviče - "kako je lijep ovaj svijet! dođi i uživaj." Vratio se u auto i veselo pjevušio neku pjesmicu sav ozaren. Rekao mi je da u životu ne treba žuriti nikamo i da u svojoj žurbi ne primjećujemo ljepotu života. I doista, ako malo usporimo vidjet ćemo sve ono što je vidio i Mali Princ i što vide "oni koji ne žure". Ne samo da iako žureći ne stignemo nikamo nego jedva ubacimo prostora za naše slobodne vrijeme, pa onda pokušamo unutra ugurati što više sadržaja, često intenzivirajući i sam "odmor". Kad ste se s voljenom osobom držali za ruke i dugo šutjeli, gledali se i u toj "sporosti" mogli osjetiti. Oni koji imaju djecu imaju osjećaj kao da vrijeme leti i žale što se nisu stigli malo više baviti njima. No, o tome treba ranije voditi računa. Usporiti valja i uživati baš u svemu, od svega napraviti ritual. Možda ćemo primijetiti sve ono što nam u žurbi promiče... |
01.07.2005., petak
Priznanje
|
U zakulisju svih odnosa nalazi se želja za priznanjem i podrškom. Tako je to od malih nogu, kada je dijete posebno ponosno ako ga pohvalite za neki crtež ili nešto što je napravio-la prvi put. S podrškom možemo sve i ona je ključna stvar u primjerice bračnim odnosima. Tu se rađa pitanje što žene vole, a što muški. Iako o tome ne razmišljamo, pametniji od mene rekoše da je od svih potreba najvažnija ona za priznanjem. Čuo sam jednu priču iz USA o jednom mladom bračnom paru koji se uzeo iz ljubavi. On je bio grafički designer i žena mu je davala hrabrosti i poticaja da napreduje u poslu i da napravi veliku karijeru. No, taj poticaj i podrška slabjeli su tijekom godina i on je nakon pet ljeta vidio da mu supruga sve više prigovara što još ništa nije napravio i što je još uvijek na istoj plaći. Bio je na rubu očaja. Onda je bio na jednom sastanku gdje je prigovorio kako nije zadovoljan svojim postignućem, nakon čega mu je jedna poslovna partnerica kazala kako je on njihob najbolji designer i kako je velika budućnost pred njim, te kako boljeg u New Yorku nema. Čovjek je procvjetao, a nakon sastanka prišao toj dami. Ta ga je podrška emotivno približila njoj i onda je od emotivna prijateljstva došlo do fizičkog susreta (koja riječ za sex hehe). No, on nije tražio "fiziku", nije bio zaljubljen u tu ženu. Još uvijek je volio svoju, ali mu je nedostajala podrška. Stavih tu muški primjer, ali mi griješimo još više, jer damama treba još više pažnje. Jedni drugima trebamo biti najveći fanovi. Ako tvoj dragi ili draga trenutno to ne zaslužuje tretiraj ga kao svoju osobu iz snova i rezultat će brzo doći. Nije to zavaravanje. Razlika između uspješnih i neuspješnih je u pruženoj prilici, a ako svojima, koje volimo ne pružimo priliku, kome ćemo. Tako je i sa djecom i s poslovnim kolegama. Kada ih počnemo više cijeniti i to izreći doći će do nevjerojatna obrata u odnosima. I tu na blogu kada nekome date pohvalu navežete ga (ju) za sebe i dobivate stalna čitatelja. Nisam još vidio one kojima nisam napisao nešto lijepo da su ikada bili na mome blogu i da smo uspostavili kontakt. Lijepa riječ ništa ne košta i svakome možemo naći dobre strane, koje "zalijevanjem" možemo pretvoriti u pravi svima poželjan cvijetak. Pusa svima |