Danas moj sin slavi ndeseti rođendan. Deset godina - to je nekako najljepše za reći. To su godine kada si već dovoljno velik da kužiš mnoge stvari, a opet tako mali da si na trenutke kao kakav slatki bebač. Kada se malecki rodio bila je to velika sreća za nas. Nakon što sam ga vidio (tada se kod nas nije moglo prisustvovati porodu), krenuo sam kući. Stotinjak metara oid bolnice čuo sam zaglušujuću buku topova i znak za opću opasnost. Majko jedina, kud sad?! Ne misliš više na sebe, nego kako će njih dvoje jadnih i bespomoćnih sada u bolnici. I kada su izašli i došli kući preko dana je bio mir, a navečer se opet pucalo. Osluškivali smo kao zvijeri, ne bi li se sjurili u vlažan i prljav podrum od zgrade. I onda scena. Svake večeri isti ritual. Ja sam držao bebu iznad kadice, a mama ju je prala. Zvone mi na vrata. Kupe me. Sjedam u vojni kamion i nakon dan, dva, počinje Oluja. Pošto sam bio na zapovjednoj poziciji mogao sam do telefona kako bi organizirao odlazak mojih iz Osijeka. Rana - moju bebicu nisam vidio prvi mjesec njezina života. I sada to, svakim danom pokušavam nadoknaditi, ali vrijeme nitko ne može vratiti.
Neki dan smo gledali vhs s njegova prvog rođendana. On se sada koči od smijeha, a mama ne može zadržati suzu. Tata, a ja samo duboko dišem.
Maleni, sretan ti rođendan!
Post je objavljen 12.07.2005. u 11:27 sati.