Goldeneye
08.07.2005., petak
Retromanija
|
Jučer su me zamolili da odradim jedan trening s mladim košarkašima. Dugo sam izvan aktivna bavljenja košarkom u kojoj sam bio jedva prosječan igrač, ali i trener koji se okušao u našoj Prvoj ligi. Tamo istina kao pomoćnik, ali imenima koja i danas nešto znače u europskoj košarci. Trima trenerima u današnjoj našoj najjačoj ligi bio sam coach i zadovoljstvo mi ih je gledati. No, takav kruh (trenerski) nikad ne bi jeo. Stresan je to posao u kojem ovisiš o nekom debelom predsjedniku kluba koji kada tvoja ekipa da koš, on viče gol (ovo je živa istina). Moj sin danas trenira košarku i ja ne volim ići na njegove treninge. Previše sam toga prošao pa bi mu samo solio pamet. Neka se sam razvija. I inače bi roditelji svojoj djeci trebali puštati slobodu kada je u pitanju kreativnost ili izbor slobodnih aktivnosti. Žao mi je djece koja nakon treninga košarke trče na vaterpolo, idu u školu stranih jezika, sviraju violinu, a u školi su u naprednim matematičarima, fizičarima i biolozima. Gdje je tu djetinjstvo?! Kada su djeca doma više i ne izlaze iz kuće kako bi se igrali. Nego glava u kompjuteru ili Play stationu. To se zove otuđenje. Ja moga moram moliti da izađe van, a kad se sjetim svojega djetinjstva, mene nitko nije mogao dovući kući. Po cijeli dan s balunom. Sve u svemu, bilo je lijepo malo prisjetiti se starih dana. Doživio sam pravu retromaniju na osobnoj razini. Svima pozdrav od Zlatookog |