Goldeneye
30.06.2005., četvrtak
Sretan mi rođendan
|
Nesreća o kojoj se jutros govori na svim vijestima (kod Ježeva), kao i nesreća koja se prije par dana dogodila u Josipovcu nedaleko Osijeka u kojoj je poginuo rođak moje žene prisjetili su me na jedan događaj od prije godinu dana. Naime, 1. srpnja, vraćao sam se sa službenog puta. Automobil mi je bio na suncu, a temperatura u hladu 34 C. Tek što sam krenuo, nakon nekih 500 metara, od vrućine u autu, kolabrirao sam. Auto je krenuo sam prema provaliji i završio u drvetu. Golf je bio potpuno smrskan i kada sam izišao, okupljeni ljudi nisu mogli vjerovati da sam uopće živ. Jedina ozljeda bila je modrica na mjestu na kojem sam bio svezan. I upravo mi je ta činjenica spasila život, jer bi sigurno izletio iz auta u provaliju. Čuvajte se u prometu, vežite se. Meni je to spasilo život. Zato ja sutra slavim novi, prvi rođendan! |
29.06.2005., srijeda
Eci, peci, pec
|
Moja je šogorica danas položila ispit koji ju je dugo opterećivao. Dva su joj ispita odnijela dvije godine studija i sad je napokon gotova. Kako i sam imam iskustva s tim fakultetom (Pravni) otvorit ću sada jednu temu, koja bi mogla biti univerzalna za sve fakultete i način na koji ljudi prolaze kroz naše visoko školstvo. Opširna gradiva, bubanja napamet, premalo pokazivanja naučenog u praksi i na kraju studija pokazuju da naša nova inteligencija nema pojma, ali ima papir. Najgore od svega su ispiti na kojima prolazite samo ako se svidite profesoru, ako ste Hrvat ili Srbin (ovisno o profesoru), ako ste muško ili žensko (po mogućnosti zgodno). A ako prije usmenog imate pismeni, tu od 200 prođe 15 da uopće dobije šansu za usmeno. Nerijetko su oni koji su dobili priliku za usmeno odgovaranje izgledali kao dobitnici na lotu ili na dječjoj igrariji zvanoj eci peci pec. Javna je tajna i da ima dosta onih koji preskoče sve faze, ali im to omogući rodijačka veza ili još češće sepet eura ili dolara. No, čujem da i kune prolaze... Vani ima manje predmeta, pišu se eseji, a većina ispita je na zaokruživanje točnih odgovora, s tim što među a,b,c i d može biti više točnih. Možda je to rješenje i za naš sustav, a ne da postanete diplomirani pravnik a da u životu niste kročili na Sud. |
27.06.2005., ponedjeljak
Oj ulice i ti si pijana
|
Neki dan se umalo dogodila manja prometna nesreća u kojoj sam ja bio sudionik. Događaj je banalan, jer je riječ o dva biciklista. Ja tek krećem s biciklom, kad iza zgrade prema meni, ne gledajući i velikom brzinom, meni na metar stvori se stariji lik u vidno alkoholiziranom stanju. Ne znam odakle mi snage u lijevoj ruci, ali uspio sam ga zadržati lijevom rukom, da se obojica ne prosipamo po cesti. Nakon toga, lik krene prema meni vičući gdje ja gledam, uz pokret rukom kao da će me udariti. I iako ja izgledam dosta opasno ( to znaju oni koji su me vidjeli ;)), odgovaram alkoholiziranom tipu - "oprostite gospodine, doista je moja greška, molim vas, oprostite". On je raskolačio oči, sišao s bicikla i k'o u bunilu krenuo dalje, ne dobivši fight koji je očekivao. Ja sam ubio svoj ego, i početni poraz u biti pretvorio u pobjedu. Da sam se svađao i tjerao pravdu, on bi me udario, nakon čega bi morao proći kao Magomedov protiv Cro Copa. Mislim da sam ga onom rečenicom jače nokautirao. Što vi mislite? |
26.06.2005., nedjelja
Ti si super!
|
Osuđivanje i traženje lošega u drugima boljka je svih nas. Očekivanje da se drugi mijenjaju ili moroganje protiv drugih neće nam pomoći. Mijenjati sami sebe, to najčešće čujemo. No, ipak možemo i druge promijeniti sa samo nekoliko riječi. Trebali bi ih imati uza se. Zašto se trgovcu ne zahvaliti kad nam nešto proda?! Zar je teško reći poštaru - ah, vi ste uvijek tako nasmijani i puni života. Boljeg poštara nismo imali. Što će se dogoditi sa službenicom na šalteru (bilo kojem) kojoj svi samo prigovaraju ne pitajući kako je njoj. Ako je pitamo kako je, jel vam teško, vi ste baš zlatni, dademo joj smiješak. Naš lik će među stotinama zapamtiti. Možda smo joj uljepšali dan. Možda je onaj poštar, koji je moguće uvijek natmuren, otišao sav radostan dalje šireći pozitivnu energiju. Ne smijemo si dopustiti da naša draga (ovo je za muške) nas pita kako izgledam, jel mi ovo dobro stoji. To valja prevenirati i baciti joj kost kako je dobra mačka. Ako nije, pa što smo s njom, zar ne. Djetetu nađemo stotinu prigovora - ajde zadaća, zašto nisi ovo, ne možeš ono, ne zanima me, nemam vremena. I onda kažemo da nas ne slušaju ili da postaju problem. Dajmo im značaja. Dajmo svima značaja. Svi su ljudi prekrasni, samo mi to možemo otkriti u njima. Columbo se pamti, a ne milijuni drugih koji su došli u Ameriku. Zato budite prvi koji ćete sljedećih dana nekome uljepšati dan! Kako je to divno biti okružen dobrim ljudima, koje samo jedna rečenica može učiniti takvima. Sve vas voli "zlatooki"! |
25.06.2005., subota
DD
|
Ne stižem se javljati komentarima na vaše stranice, ali se nadam da će od ponedjeljka biti više vremena. Ja sam, naime, i danas radio (Dan Državnosti). Pozdrav svima! |
24.06.2005., petak
Izvor
|
Od danas napokon i od doma mogu pisati blog. Za početak jedan moj rani rad: Ocean. Izvor života. Golema prostranstva. Snaga, energija i iznad svega - ljepota. Tolika neistražena vodena prostranstva. I onda, dođem na njegove obale. Čučnem u pijesku i zagrabim koliko mogu primiti u otvorene dlanove. Jeli ocean ostao isti sa svom svojom ljepotom, životom i snagom? Ništa se promijenilo nije. Možda nekoliko metara dalje druga osoba čini isto i može ih činiti stotine, tisuće na obalama diljem svijeta. Zagrabiti u svoje dlanove koliko primaju i koliko im je potrebno da osjete. Opet, ocean ostaje jedan, velik, lijep, snažan, sveprisutan. Dovoljan da namiri sve dlanove svijeta, a da ostane nepromijenjen. On je stvorio ocean. Nije li veći od te vode?! A opet, tako su slični. Svi ljudi svijeta mogu prići, tražiti i u dlanove primiti koliko im treba. Svi istovremeno. A On opet ostaje velik, snažan, pun života. |
|
Baš me zanima gdje ćete na ljetovanje? I zašto baš tamo? |
23.06.2005., četvrtak
|
Na kraćem sam odmoru, ali blog omogućuje da ostavim traga i kad me nema. 'Ne ruši ogradu dok ne znaš zašto je podignuta.' (Chesterton) |
22.06.2005., srijeda
|
Od osoba koje blogiraju upoznah tek "staru" blogericu Idu, i obično tako ide - prvo ti se svidi kako netko piše, pa se onda s takvim ljudima i skompaš, a ako prilika donese i susret tim bolje. Osobu koju ću danas preporučiti vama na čitanje poznajem približno godinu dana, a skromnošću pokušava prikriti veliki mentalni kapacitet. Tko ne vjeruje, nek provjeri: klikni |
21.06.2005., utorak
Budala
|
U međuljudskim odnosima nikada ne treba rušiti mostove! Neko životno iskustvo mi govori da nikada ne znaš što ti donosi novi dan i hoćeš li se naći u situaciju kada će osoba s kojom si porušio mostove tražiti tvoju pomoć ili obratno. No, to zvuči malo i preidealistički, zar ne?! Osobno sam bio dobar s jednim likom kada ga nitko nije htio ni pogledati. Govorili su mi tada, što vučeš tog jadnika za sobom, pa nisi Caritas. Nakon nekog vremena taj je lik postao faca, namjerno neću reći gdje i kako da se ne bi znalo o kome je riječ, ali je imao visoku poziciju. U međuvremenu sam ja ostao bez posla i obratio se njemu. On je tada činio sve kako bi me izbjegao. Čak je na ulici "bacao grbu" i nije me ni pozdravljao. I ko bi gori sad je doli, pa je tako i mladi gospodin sletio s trona i pao niže nego je ikad bio. Zanimljivo da sada viče za mnom, zove na kave, traži usluge. Mogao bi ga 'ladno otpiliti, ali ne mogu i opet mu pomažem. Jesam li budala, naivac ili što? |
20.06.2005., ponedjeljak
Moje
Sunce mojeljubavi moja rame za plakanje suzo moja radosti moja utjeho moja kućo srca moga Oče moj |
16.06.2005., četvrtak
Dvije žlice juhe
|
Oni koji imaju djecu znaju kako je nekad teško nagovoriti te male slatke da pojedu svoj ručak ili večeru. Kad se samo sjetim koji su to rituali i psihološka nadmudrivanja ne bi li prošle još dvije žlice obroka. Ukoliko bi išao "silom" - ako to ne pojedeš nećeš gledati crtić, ili nećeš dobiti onu igračku, onda stvaram još veću odbojnost i prema jelu i dobivam malenoga "člana oporbe" koji će od mojih "prijetnji" samo izroditi nove i nove nagacije. Valja ići obrnutim putem, ili je to pravi. Treba djetetu reći - znaš kako ćeš ti biti velik ako ovo pojedeš?! Pa ti si meni nekako narastao sad od ove juhe, čekaj da donesem metar da te izmjerim - vidi stvarno, pa to je čudesna juha... Takve fore uvijek prolaze. Djetetu treba dati podršku, motivirati ga, a ne kritizirati. I onda, razmišljam, ne ponašamo li se svi kao djeca. Zašto istu psihologiju ne bi primijenili na odrasle?! Pohvale, motivacije, nova rješenja... Valja se truditi oko drugih. Pokazati im da nam je stalo. Dakako, to mora biti iskreno. Da vidiš kako je nakon takve "terapije" dan nekako ljepši. Ljudi, hvala vam što ovo uopće čitate! |
15.06.2005., srijeda
100 Eura
|
Više sam puta pisao o ciljevima u životu. Svatko bi ih trebao imati, a da bi do njih došli oni za nas trebaju imati vrijednost. Evo i primjer - idemo kroz prirodu i u jednoj provaliji vidimo napola otvoren novčanik iz kojeg viri nekoliko novčanica od 100 eura. To je, dakle, vrijednost, materijalna i pružam prvo korak, ali mi noga posrće. Promišljam još jednom i kontam da euri nisu vrijedni toga da ostanem bez glave, jer provalija je strma i kamenita. I sad priča druga, vezana za prvu - ista provalija, samo što se u njoj nalazi (ne daj Bože) moje dijete. Što radim, nego na sve načine pokušavam sići dolje i spasiti ga. Ne razmišljam tada ni o strmini, ni o kamenju ni o vlastitu životu. Moj cilj ima istinsku vrijednost i zato me pokreće. Namjerno neću dovršiti misao o vrijednostima ciljeva, to ostavljam vama... |
14.06.2005., utorak
Krv
Danas je Međunarodni dan dobrovoljnog davanja krvi. Stoga, evo jedne kratke priče:Postoje ljudi o kojima rijetko razmišljamo, a prolaze pokraj nas. Ne znam jeste li imali iskustva s operacijama i bolnicama, a iza mene je jedno bolno. Moj sinčić morao je kao bebica na jednu operaciju. Bogu hvala, sve je prošlo OK. Kad sve to završi, obično ne razmišljamo o tome da je netko dao krv da bi netko sada bio na životu. Doista, možda sam stotine puta prošao kraj osobe koja je dala krv za moje dijete. To su pravi hodajući anđeli, koji za ono što oni daju ne traže ništa. Ja im se divim i znam da svakim ubodom igle dolaze korak bliže raju. |
13.06.2005., ponedjeljak
Dječja ljubav: volim te, jer sam voljen. Zrela ljubav: želim te, jer te volim. Nezrela ljubav: volim te, jer te želim. |
10.06.2005., petak
Twins
Priču koju danas donosim mogli ste već pročitati na mom i na još nekoliko blogova. Ja se na nju neprestano vraćam jer mi najjednostavnijim riječima govori velike istine. I ako ste je već i prije pročitali, pročitajte još jednom, vrijedi:Blizanci u maternici razgovaraju.... - Vjeruješ li u život poslije rođenja? - Naravno, sigurno postoji nešto nakon rođenja. Možda smo ovdje baš zato da se pripremimo na život poslije rođenja. - To je glupost. Nema života poslije rođenja. Kako bi taj život uopće izgledao? - Ne znam točno, ali uvjeren sam da će biti više svjetla i da ćemo moći hodati i jesti svojim ustima. - To je potpuna glupost. Znaš da je nemoguće trčati. I jesti svojim ustima. Pa zato imamo pučanu vrpcu. Kažem ti; poslije rođenja nema života. - Pupčana vrpca je prekratka. Uvjeren sam da postoji nešto poslije rođenja. Nešto posve drugačije nego ovo što živimo sada. - Ali, nitko se nije vratio od tamo. Život se poslije rođenja završava. Osim toga, život nije ništa drugo nego postojanje u uskoj i mračnoj okolini. - Pa ne znam baš točno kako izgleda život poslije rođenja, ali ćemo u svakom slučaju sresti našu mamu. Ona će zatim brinuti za nas. - Mama?! Ti vjeruješ u mamu? Pa gdje bi po tvome ta mama bila? - Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujući njoj smo živi, bez nje ne bismo uopće postojali. - Ne vjerujem! Mamu nisam nikada vidio, zato je jasno da ne postoji. - Da moguće, ali ponekad, kada smo potpuno mirni, možemo je čuti kako pjeva i miluje naš svijet. Znaš, uvjeren sam da život poslije rođenja zapravo tek počinje.... |
09.06.2005., četvrtak
Ime ruže
Neki čovjek je s ljubavlju uzgajao ružu. Pažljivo se brinuo o njoj i zalijevao je. Prije nego što je procvjetala on ju je pomno promatrao. Vidio je da će se pupoljak uskoro otvoriti... ali je zamijetio trnje na stabljici i pomislio: "Kako može predivan cvijet nastati iz biljke koja je opterećena s tako mnogo oštrog trnja?"Ozlovoljen tom mišlju, čovjek je zanemario ružu, uskratio joj vodu i prije no što se je ruža rascvjetala - uvenula je! Tako je i s mnogim ljudima. U duši svakog čovjeka nalazi se ruža. Bog je usađuje u nas prilikom rođenja među trnje nedostataka. Mnogi ljudi gledaju sebe i vide samo trnje - nedostatke. Očajavaju, misleći da ništa vrijedno ne može proizići iz njih. Nikad ne realiziraju svoje potencijale kojima ih je Bog obdario. Oni sami ne mogu vidjeti ružu u svojoj duši. Netko im drugi mora pomoći - pronaći je. Pomozi ljudima oko sebe nadjačati nedostatke. To je karakteristika Božje ljubavi koju možemo udijeliti svakome. Ako pomogneš nekome naći ružu u njegovoj duši, on će pobijediti trnje. I cvjetat će uvijek... iznova... |
08.06.2005., srijeda
Jedna duša
Srodne duše se rijetko nađuKada se sretnu onda postaju jedna duša Zato jedna ne može bez druge Ni na zemlji, ni u raju, ni u paklu Razdvajanje čini bol rastavljenih još većom Jer ljubav čežnju i patnju pojačava Kad su zajedno to je najveća moguća ljubav Tad zvone zvona, gore Tad znaš da ćeš i tamo biti ostvarena Kao jedna duša... |
07.06.2005., utorak
|
Danas je godišnjica smrti Dražena Petrovića i prije nego pročitate današnji post, spustite se malo niže na mom blogu i pročitajte post Vrijeme leti, kapetane! To je, dakako za one koji to nisu učinili prije tjedsan dana. Voli Vas Goldy! |
Pogled
Ovih je dana mnogo priča o Titu. Ja se sjećam kako smo sa školom često išli dočekivati ga na njegovim odlascima u lov u Baranju gdje je nerijetko vodao strane državnike. Svi bi prvo došli u školu gdje bi nam davali one male zastavice kako bi mogli mahati dok prolazi makina s najvećim sinom naših naroda, a o narodnostima da i ne govorim. Mogli smo birati - bila je zastava Juge, Hrvatske i ona crvena, partijska. Ova zadnja mi se najviše sviđala pa sam je se uvijek dokopao (stara komunjara hehe). U jednoj je prigodi kolona s drugom Titom i sovjetskim liderom Leonidom Brežnjevim zastala u kabrio mečki. I dok sam ja tako mahao, učinilo mi se da Tito gleda baš mene... Desetak godina kasnije u moj grad došao je Franjo Tuđman. Bio je tu mnogo rjeđe od Tite, jer i nije bio baš neki lovac. Nisam znao njegov itinerar, a kako je grad bio pun murije nije mi padalo napamet izlaziti iz kuće. Bijaše lijep dan, pa sam se nalaktio na balkon, kad neš'ti, evo ti Franje tik ispod balkona i zija okolo. To ga je koštalo da je posrnuo na stepenicama kod osječkog supermarketa u središtu grada. Mi koji smo poizlazili na balkone i sada to zovemo Franjinim stubama, a kako sada stvari stoje taj bi trg trebao dobiti njegovo ime. Znači, gdje okineš tamo dobiješ ulicu hehe Prije dvije godine, na današnji dan, moj je grad posjetio sada pokojni Papa. Bila je nesnosna vrućina, ali to nije smetalo onih 200 tisuća ljudi da dođu pozdraviti Petrova nasljednika. Nakon misnoga slavlja Karol, inače moj zemo, došao je središte grada i onako bolestan, gledao samo u jednu stranu. Ja sam na ramenima držao svoga sinčića i kako smo samo mi stajali na tom mjestu neprijeporno je da je Papa dao smiješak upravo njemu. To je bio pogled... |
06.06.2005., ponedjeljak
Doručak
Ponekad su male stvari tako nedostižne, a oni koji ih baštine nisu svjesni njihove vrijednosti. Ja, recimo, sanjam doručak sa svojom obitelji. Ručak i večera još ajde, ali doručak, zajednički, to je misaona imenica. |
03.06.2005., petak
Problem koji stoji ispred mene uvijek je manji od sile koja stoji iza mene! |
02.06.2005., četvrtak
Zastara
|
Ovih sam dana često puta čuo kako nije u redu da Slovenci započinju postupke protiv onih koji su nakon II svjetskog rata počinili zločin. Mitja Ribičić bivši visoki dužnosnik OZNE, zloglasne parapolicijske organizacije odgovorne za progon svih onih koji su drukčije mislili ili su bili na bilo koji način na suprotnoj strani. Presuđivanje, bez suđenja, po kratkom postupku, samo zato što je netko bio u uniformi "domaćeg izdajnika", zločin je protivan ljudskim pravima, pa i pravima ratnih zarobljenika. Oni koji se protive preispitivanju Mitjinog udjela u zločinu, govore kako sada nije vrijeme za kopanje po prošlosti i da je on star čovjek. Sjećam se i da je Artuković bio u dubokoj starosti kad mu je suđeno, da je Šakić također dovezen u poodmakloj dobi na suđenje. I to je po meni u redu jer zločin ne bi trebao zastarijevati. Ako bi neki djedica u Hrvatskoj danas stavio ustašku kapu na glavu, policija bi ga odmah zaustavila i prepratila u istražni zatvor. I zašto nam je to normalno, a nije normalno da netko, samo zato što ima 80 godina ne treba odgovarati za ono za što se sumnjiči. Već sam prije par mjeseci u jednom postu napisao da sam pozvan pisati o ovome jer ne pišem ni s ustaških ni s partizanskih pozicija. Da podsjetim, djedi su u Jasenovcu ustaše odrubile glavu iako je bio Hrvat; prabaku su streljali partizani u logoru u Valpovu, samo zato jer je bila Njemica; djedina brata zaklali su četnici popa Save na Majevici; drugi djed je završio u njemačkom logoru zbog suradnje s "banditima", ali on je barem preživio. Prema tome, ne navijam za nikoga, nego da se tjeraju u zatvor oni koji su odgovorni za zločine, ma kako se zvali. |
01.06.2005., srijeda
Kad si beskućnik...
|
U Osijeku je neki dan pronađen mrtav jedan beskućnik koji je poznat po tome što je nad njim, tako barem stoji u optužnici, uspostavljeno ropstvo. Čovjeku je, prema optužnici, oteta imovina, a još je morao besplatno raditi za "poslodavca". Priča je stigla u sve medije, a u jednoj je prilici bila i glavna tema Latinice. Markana, tako se preziva, često sam vidio kako i po najvećoj vrućini, u zimskom kaputu, ide gradom prema Caritasovoj pučkoj kuhinji ili prema Domu sv. Vinka gdje su mu često pružali prenočište. Sada je pronađen mrtav u jednoj stražarskoj kućici. I što sada? Čovjek koji je bio u Domovinskom ratu od prvog dana, a mnogi su zbog toga riješili svoja egzistencijalna pitanja, postao je robom i beskućnikom. Njegov je odvjetnik od Grada tražio smještaj jer je već gotovo umro od zime, pošto nije bila rijetkost da usred zime zaspi na klupi. No, u Gradu su vjerojatno procijenili da za socijalni stan ima ugroženijih, posebno onih koji voze aute, koji su i meni utopija. Ne znam što da kažem. Žao mi čovjeka. Volio bi kada bi bilo više socijalne osjetljivosti, ali od državnih struktura. U ovom slučaju Ministarstva pravosuđa, pa Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, kao i lokalne samouprave. Ona stara židovska da kad spasiš jednog čovjeka kao da si spasio cijeli svijet, navodi me da modificiram da kad ovako umre jedan čovjek to je kao da je umro cijeli svijet. Ponekad i sami beskućnici alkoholom i izbjegavanjem pomoći doprinose ovakvim epilozima, ali to ne abolira nikoga. Nije da ne volim životinje, ali cijeli grad je na nogama zbog tri psa lutalice. Odmah se šalju u azil, daje im se krov nad glavom i hrana i često se udomljuju. Grad izdvaja značajna sredstva za te azile. Stotinu metara dalje, umro je čovjek... Za kraj prispodoba iz knjige Dale Carnagiea - Psihologija I - "Izlazi bogat poslovni čovjek s aktovkom iz limuzine. Vozač mu otvara vrata, a on onako dotjeran ide prema vlastitu poslovnom tornju. Uz ulaz sjedi prosjak tražeći koji dolar za preživljavanje. U jednom trenutku pogledi im se sretnu i obojica pomisle istu rečenicu - to sam mogao biti ja!" Promislite malo o ovome. |