Ovih je dana mnogo priča o Titu. Ja se sjećam kako smo sa školom često išli dočekivati ga na njegovim odlascima u lov u Baranju gdje je nerijetko vodao strane državnike. Svi bi prvo došli u školu gdje bi nam davali one male zastavice kako bi mogli mahati dok prolazi makina s najvećim sinom naših naroda, a o narodnostima da i ne govorim. Mogli smo birati - bila je zastava Juge, Hrvatske i ona crvena, partijska. Ova zadnja mi se najviše sviđala pa sam je se uvijek dokopao (stara komunjara hehe). U jednoj je prigodi kolona s drugom Titom i sovjetskim liderom Leonidom Brežnjevim zastala u kabrio mečki. I dok sam ja tako mahao, učinilo mi se da Tito gleda baš mene...
Desetak godina kasnije u moj grad došao je Franjo Tuđman. Bio je tu mnogo rjeđe od Tite, jer i nije bio baš neki lovac. Nisam znao njegov itinerar, a kako je grad bio pun murije nije mi padalo napamet izlaziti iz kuće. Bijaše lijep dan, pa sam se nalaktio na balkon, kad neš'ti, evo ti Franje tik ispod balkona i zija okolo. To ga je koštalo da je posrnuo na stepenicama kod osječkog supermarketa u središtu grada. Mi koji smo poizlazili na balkone i sada to zovemo Franjinim stubama, a kako sada stvari stoje taj bi trg trebao dobiti njegovo ime. Znači, gdje okineš tamo dobiješ ulicu hehe
Prije dvije godine, na današnji dan, moj je grad posjetio sada pokojni Papa. Bila je nesnosna vrućina, ali to nije smetalo onih 200 tisuća ljudi da dođu pozdraviti Petrova nasljednika. Nakon misnoga slavlja Karol, inače moj zemo, došao je središte grada i onako bolestan, gledao samo u jednu stranu. Ja sam na ramenima držao svoga sinčića i kako smo samo mi stajali na tom mjestu neprijeporno je da je Papa dao smiješak upravo njemu. To je bio pogled...
Post je objavljen 07.06.2005. u 13:02 sati.