Goldeneye
31.05.2005., utorak
Vrijeme leti, kapetane!
Na trenutak sam sinoć prelistavajući programe zastao na Latinici i vidio majku našeg pokojnog košarkaša Dražena Petrovića. Sjetih se jedne zgode uoči Olimpijskih igara u Barceloni 1992. godine kada sam se bavio isključivo sportskim novinarstvom. Dražen, već zvijezda NBA košarkaške lige stigao je na pripreme reprezentacije, a moj je zadatak bio dobiti interview. Stigao sam iz Osijeka u kojem je tada još u ušima odzvanjao zvuk granata. Prišao sam Draženu u Hotelu Palace gdje je bilo proglašenje košarkaša godine i bez problema je pristao na razgovor. Sjeli smo u jedan miran kutak i prije moga prvog pitanja prilazu mu brat Aco i govori kako ga hitno treba Mirko Novosel koji je bio u drugoj prostoriji. Dražen mi je rekao - "ništa ne brinite, ja ću se već vama javiti nakon proglašenja košarkaša godine". Mislio sam, da, javit ćeš mi se, meni, balavcu iz provincije, tu među desetine domaćin i stranih novinara, kamera i različitih "selebritija". Pomirih se s tim, pa da u Osijek ne dođem praznih ruku, obavih par kratkih razgovora s izbornikom Skansijem, košarkašem godine Komazecom i Perasovićem. Nakon službenog dijela programa, mislim otići ću. Imam tri razgovora. Moj će boss biti zadovoljan. Tada mi prilazi poznati sudac, a sada predsjednik Hrvatskog košarkaškog saveza Danko Radić i lupka me po ramenu - "vi ste novinar iz Osijeka? Dražen vas očekuje. Sada ću vas odvesti njemu." Bio sam zapanjen. Sleđen. U nevjerici. Prilazim Draženu pitam i ne znajući što pitam, jer diktafon sve bilježi. Imam Dražena!Za razliku od te priče u stotine navrata razne veličine su me ponižavale i izbjegavale samo da ne bi ispali u novinama ili kako bi pokazale svoju "veličinu". Dražen je pokazao kako je bio velik u svojoj jednostavnosti. Uskoro će i 12 godina kako ga nema. Takvi nam ljudi nedostaju! |
30.05.2005., ponedjeljak
Dajte sebi vremena
|
Ha, nije me bilo deset dana za kompjuterom. Dobar odmor za moje zlatno oko. Ovih par postova ranije sam umetnuo, tako da nisam stigao odgovarati na komentare. Zanimljivo je ovo sa simbolima i znakovima, ako ni zbog čega drugoga, ono zbog toga da malo razmišljamo o sebi. Obično nam misli lutaju oko posla, planova za ovo ili ono, ljubavnih jada ili slasti. Uglavnom živimo ili u budućnosti ili u prošlosti, ili ako i živimo u sadašnjosti, opet ne mislimo na sebe i o sebi. A svaki bi čovjek u danu trebao posvetiti barem pola sata sebi i svojim mislima. Znam da ovo zvuči glupo, ali zapitajte se kada ste posljednji puta promišljali o sebi, o kvaliteti vašeg života, o vlastitu zdravlju, o onome što ste toga dana izrekli i kako se to odražava na vaše raspoloženje. Probajte sebi dati "uru vrimena" svaki dan. Teško je, ali isplati se, jer shvatite kako je sve oko vas cool. Voli vas Goldy |
27.05.2005., petak
SMS
|
Počeo sam razgovarati s sms-om. Doktoraaaaa Poslao sam sms voljenoj osobi s tekstom: " Poslah svog anđela čuvara da te čuva". Sms se ubrzo vratio. Upitah ga zašto? Samo se nasmiješio i rekao: " Anđeli ne čuvaju anđele!" |
25.05.2005., srijeda
80
|
Postoje neki detalji koje često ne primjećujemo, a koje u svojoj jednostavnosti mogu ispričati najljepše priče i biti nam učiteljima života. Uvijek se raznježim kad vidim dvoje starih ljudi koji mekim koracima šetaju gradom i drže se za ruke. Njemu je možda 80, a ona koju godinu mlađa. Svaka bora ima svoju priču, ali spojene ruke govore onu najljepšu, ljubavnu. U mladosti razmišljamo – hoću li biti zdrav kad budem star, hoću li to uopće doživjeti i nažalost, hoću li s mirovinom moći preživjeti. Malo je onih koji razmišljaju hoću li voljeti i biti voljen. Jasno, tu vas mora pomaziti i sreća da vam sačuva vašega bračnog druga na životu. S tim bi ljudima valjalo sjesti, popričati. Sigurno je u životu bilo teških i kriznih trenutaka, ali su ruke ostale zajedno. Ruke koje simboliziraju dva srca, spojena u jedno. Kako je to lijepo! |
23.05.2005., ponedjeljak
Oko
|
Bio sam na jednom, ajmo to nazvati - predavanju, na kojem su svi sudionici bili aktivni. Tako nam je voditelj podijelio papiriće i olovke i rekao da nacrtamo neki simbol ili znak koji najbolje govori o nama. Za to nam je dao svega pet minuta, nakon čega je svatko od nas trebao elaborirati zašto je nacrtao baš taj znak i što on o njemu govori. Pogađate da sam ja nacrtao oko (nisam džabe goldeneye hehe). Bilo je super zanimljivo. Što bi vi nacrtali? Nevjerojatno je koliko u jednom znaku može biti simbolike, pa čak i ako se ovako malo poigramo. Dakle, što bi vi nacrtali? |
20.05.2005., petak
Odgovor na komentare
|
Kako ima dosta komentara na post o pucnjavi u Osijeku odgovorit ću blogerima pojedinačno na ovaj način: @Tanja - sada gledam drukčije na prozore Centra; @tup - koristim svaki trenutak da budem s obitelji, a ovakvi događaji samo tome daju veću vrijednost; @suzette - hvalim Ga; @Trillian & Rabljeni političar - mi trebamo učiniti sve da ih zaštitimo, ali vidite da i to nekad nije dovoljno. Danas u novinama osmrtnica četverogodišnjeg djeteta na kojeg je naletio auto. Strašno. @Cookie - nitko osim policije i zaštitara ne bi trebao nositi oružje; @škorpion12 - glasam i ja, al' što će ti ako ti jedna budala sve razvali; @magi - i razmišljam, sada; @plejadablue - potpisujem svako tvoje slovo; @mijao - često kažu da su do trenutka kada su napravili sranje to bili posve normalni ljudi; @nemiri - zato trebamo širiti dobro; @tehnožena - što da ti kažem, ako si čitala raniji odgovor mogla si vidjeti za ovo dijete što je podleglo ozljedama. Već se pitam kakav je ovo grad(Osijek)?; @jade - voljeti, da!; @vesnica - sljedeći put se javi kad dolaziš; @pegy - nije, ali se provlačio kroz policijske trake i tragove kada se vraćao iz škole; @štrumfeta - pazi na se; @gkć -nekad bio konkurentski, a danas samo njega slušam - Slavonci i Slavonke, slušajte Slavonski radio! Jel dobro Gkć?; @izgubljena & elena - treba onda nešto i učiniti. |
Koliko sebe cijenimo?
|
Koliko sebe cijenimo? Čega se bojimo? Što očekujemo u budućnosti? Imamo li ciljeve? Svi misle da znaju odgovore na ova pitanja, ali ako ozbiljno razmislimo - koliko smo daleko od iskrenih odgovora?! Uspješni i neuspješni se upravo po tome razlikuju. Ne po školi, ne po odgoju, nego po spremnosti da jasno i nedvosmisleno odgovore na ova pitanja, postave ciljeve, rokove za njihovo postizanje i viziju o tome kako će to izgledati za primjerice pet godina. Jučer sam upoznao dvoje divnih ljudi, punih snova i želja, ali osjetio se nepotrebni limit u njima, boje se željeti više. Ako smo živjeli skromno, bojimo se i pomisliti da bi mogli živjeti bolje. Ili pomislimo ali se ne usudimo ništa poduzeti. Zato evo i dvije pričice. Jedan je ZOO vrt dobio maloga medvjedića i kako nisu imali posebnoga prostora napravili su mu maleni kavez. Medo je naučio da se može pomjeriti dva koraka lijevo i isto toliko desno. No, medo je rastao i prerastao kavez, pa su u Upravi ZOO vrta odlučili medvjeda premjestiti u jedan veliki ograđeni prostor od 50-tak metara. No, medo je i dalje išao dva koraka lijevo, dva koraka desno, navikavši na mali kavez. Istina je da si kavez namećemo sami i da se imamo prava upustiti u koštac sa životom tražeći više. Druga je priča o prosjaku koji je klečao na ulici tražeći dvije kune: dajte 2 kune, dajte 2 kune, zapomagao je. Tada kraj njega prođe jedan dobrostojeći gospodin, koji iz novčanika izvadi 100 kuna da dati siromahu, ali kad čuje da ovaj viče da traži 2 kune, vrati 100 u novčanik i da nesretniku 2 kn. Siromah zavapi, ali uzeli ste prvo 100? Da, ali tražili ste dvije, odgovori gospodin! Od života dobijemo upravo onoliko koliko tražimo i živimo život kakav zaslužujemo, slagali se ili ne! |
19.05.2005., četvrtak
Pucnjava
|
Jučerašnja pucnjava u središtu Osijeka u kojoj je uoči postupka mirenja u brakorazvodnoj parnici razjareni muž pucao u svoju ženu i njezina pratitelja bila je prva vijest u našim medijima. Meni osobno zanimljiva je iz posve drugog kuta. Naime, Centar za socijalnu skrb nalazi se prekoputa moje zgrade, a imamo zajedničko dvorište. Soba moga djeteta gleda u prozore Centra. Pucanjava se dogodila samo pola sata nakon što je moj malecki krenuo u školu. Mislim da vam moju brigu ne mogu dovoljno prenijeti kada sam na radiju čuo vijest. Kada misliš da si posve bezbrižan i da se loše stvari događaju nekom drugom, onda te ovakvi događaji osvijeste kao hladan tuš. Dolazak kući kroz policijske trake, tragovi krvi. Ljudi moji. U biti nikad ne znamo što nam se može dogoditi i kada možemo biti žrtve tuđeg ludila. Nije prošlo davno kada je prilikom jednog obračuna na ulici pomahnutali idiot pucajući u svog šogora, zalutalim metkom ubio dječaka koji se bezbrižno vozio na biciklu. Zbog svega toga sam za veće ovlasti našoj policiji i oštrije sankcije za počinitelje. I najvažnije, ljubite sve oko sebe, živite svaki dan kao da je posljednji, volite se, radujte se! Voli vas Goldy |
18.05.2005., srijeda
Opraštanje
|
Nespremnost da se drugima oprosti stvarna ili umišljena nepravda u nama je otrov koji prijeti našem zdravlju – tjelesnom, emocionalnom i duhovnom – katkad vrlo duboko. Vrlo često čujete izraze kao što su: Mogu oprostiti, ali ne mogu zaboraviti, ili Htio bih oprostiti, ali ne mogu. Stvarno je značenje tih izreka da oni koji ih izgovaraju ne žele oprostiti. Žele uživati u zadovoljstvu koje imaju od toga što njeguju ogorčenje. Oni ga se, jednostavno, ne žele lišiti. Zahtijevaju da druga osoba prizna svoju krivnju, da se ispriča, da se popravi, da bude kažnjena... kao uvjet da se oslobode ogorčenja i da iz sebe izbace otrov koji nagriza njih same. Ili se možda iskreno žele osloboditi ogorčenja ali ga stalno u sebi podgrijavaju, jer nisu imali prilike izraziti ga ili izbaciti ga iz sebe. Često iskrena želja nije nikakav nadomjestak da čovjek bar u mašti izbaci iz sebe ljutnju ili gorčinu. (A.de Mello) |
17.05.2005., utorak
Bljog
|
Treba li «misliti» javno i tko zapravo ima potrebu da ono što radi dođe pred «sud javnosti». Ja zapravo nisam pozvan da o tome pišem jer ne mogu biti objektivan budući se već dugo bavim novinarskim radom, koji sam prije nekoliko godina upotpunio radom u odnosima s javnošću. Blog mi je došao kao dobar ventil u kojem možeš napisati bilo što i «ostati živ». Onda se neki «čitači» zakače na tvoje pisanje i kada ostave traga u komentarima zaintrigiraju te da dođeš « k njima». Onda vidiš kako se srodni nađu… Gotovo 90 posto ljudi koji su mi se do sada javljali imaju slična razmišljanja mojima i gotovo da se stvara jedna zajednica koja se pozitivnim komentarima podupire. Tko će vas danas poduprijeti u bilo čemu, oko nas samo je kritika, koja, htjeli mi to priznati ili ne, negativno utječe na nas. Onda smo mrzovoljni i to dalje prenosimo u svojoj okolici. Iako neki kažu da je Internet javni WC u kojem svako može raditi što hoće i da jedinka postaje javnom «stvari», ja u tome vidim vrhunac demokratičnosti i virtualni odgovor na neminovno otuđenje koje nam nameće stil života 21. stoljeća. O ovome bi mogao pisati danima, a možda i hoću, jer svaka rečenica otvara tri nove teme. Volim Internet! |
16.05.2005., ponedjeljak
Priznanje
|
U zakulisju svih odnosa nalazi se želja za priznanjem i podrškom. Tako je to od malih nogu, kada je dijete posebno ponosno ako ga pohvalite za neki crtež ili nešto što je napravio-la prvi put. S podrškom možemo sve i ona je ključna stvar u primjerice bračnim odnosima. Iako o tome ne razmišljamo, pametniji od mene rekoše da je od svih potreba najvažnija ona za priznanjem. Čuo sam jednu priču iz USA o jednom mladom bračnom paru koji se uzeo iz ljubavi. On je bio grafički designer i žena mu je davala hrabrosti i poticaja da napreduje u poslu i da napravi veliku karijeru. No, taj poticaj i podrška slabjeli su tijekom godina i on je nakon pet ljeta vidio da mu supruga sve više prigovara što još ništa nije napravio i što je još uvijek na istoj plaći. Bio je na rubu očaja. Onda je bio na jednom sastanku gdje je prigovorio kako nije zadovoljan svojim postignućem, nakon čega mu je jedna poslovna partnerica kazala kako je on njihob najbolji designer i kako je velika budućnost pred njim, te kako boljeg u New Yorku nema. Čovjek je procvjetao, a nakon sastanka prišao toj dami. Ta ga je podrška emotivno približila njoj i onda je od emotivna prijateljstva došlo do fizičkog susreta (koja riječ za sex hehe). No, on nije tražio "fiziku", nije bio zaljubljen u tu ženu. Još uvijek je volio svoju, ali mu je nedostajala podrška. Stavih tu muški primjer, ali mi griješimo još više, jer damama treba još više pažnje. Jedni drugima trebamo biti najveći fanovi. Ako tvoj dragi ili draga trenutno to ne zaslužuje tretiraj ga kao svoju osobu iz snova i rezultat će brzo doći. Nije to zavaravanje. Razlika između uspješnih i neuspješnih je u pruženoj prilici, a ako svojima, koje volimo ne pružimo priliku, kome ćemo. Tako je i sa djecom i s poslovnim kolegama. Kada ih počnemo više cijeniti i to izreći doći će do nevjerojatna obrata u odnosima. I tu na blogu kada nekome date pohvalu navežete ga (ju) za sebe i dobivate stalna čitatelja. Nisam još vidio one kojima nisam napisao nešto lijepo da su ikada bili na mome blogu i da smo uspostavili kontakt. Lijepa riječ ništa ne košta i svakome možemo naći dobre strane, koje "zalijevanjem" možemo pretvoriti u pravi svima poželjan cvijetak. Pusa svima |
13.05.2005., petak
Perfect
|
Možemo filozofirati na temu što znači biti savršen. Zar se savršeni ne rodimo? Znači, prilike nas učine nesavršenima. Prema tome, prilike nas mogu i vratiti na korak savršenosti kojoj trebamo težiti. Savršenost srca, po meni je najveća i ako nje ima, onda sve ostalo nije važno. |
12.05.2005., četvrtak
Vote
Ove su nedjelje lokalni izbori u Hrvatskoj. Ponovno slušamo tisuće obećanja o blagostanju o boljem životu i slično. Ako uzmemo liste i pročešljamo kroz sve stranke i neovisne liste, dolazi nam pitanje ima li tu normalnih ljudi? Bavljenje politikom je posebna vještina. Poštenjem se u biti ne može opstati. Ili, ako kojim slučajem pojedina politička opcija pobijedi ona je u svom začetku progresivna. Vremenom, ona, da bi zadržala vlast i obranila se od napada oporbe, sve manje biva demokratskom, a sve se više služi raznim drugim sredstvima kako bi opstala na vlasti. Jer, vlast donosi beneficije, lažni ugled i za "sposobnije" relativno bogaćenje. I umjesto rješenja, pitanje - ima li normalnih stranaka i političara? Za koga glasovati? |
11.05.2005., srijeda
Razmišljanje
Godinama sam bio nervozan (neurotičan)Bio sam plašljiv, depresivan i ohol. I svatko mi je govorio: Ti se moraš promijeniti. I svaki bi mi rekao kako sam neurotičan. Bili su mi već dosadni, i ja sam im obećavao i mislio sam se promijeniti, ali nikad nisam uspio pa koliko god sam se trudio. To što me je najviše bolilo, bilo je da mi je najbolji prijatelj uvijek govorio kako sam neurotičan. I on je uvijek ponavljao, da se moram promijeniti. I njemu sam obećavao, pa opet nije od toga bilo ništa, to nikad nisam uspjevao. Tako sam se osjećao bespomoćan i zarobljen. Jednog mi dana reče on "Ne mijenjaš se! Ostani kakav jesi!" I nije važno, da li ćeš se ti promijeniti ili ne! Volim te, onakvog kakav jesi. tako neka bude" Te riječi su zvučale poput muzike u mojim ušima, "Ne mijenja se, ne mijenja se, volim te....." I ja sam se otpustio i postao sam življi, i gle čuda nad čudom ja sam se promijenio. A sada znam da se nisam u istinu mogao promijeniti, dokle nisam našao nekoga, tko me ustinu volio, bez obzira da li ću se promijeniti ili ne. (A.de Mello) |
10.05.2005., utorak
Uvijek ljubav
|
Što god se događalo, gdje god dođem, s kim god se sretnem, na kraju dana shvatim samo jedno - ljubav pokreće svijet. I kada netko ide zlim na tebe, uzvrati mu kontra, ljubavlju. To će ga razoružati. |
09.05.2005., ponedjeljak
Ciljevi No 2
|
U petak sam malo o ciljevima. Dio ljudi je i u ovim komentarima potvrdio kako nema ciljeva ili kako ih ne bi znao nabrojati. Gledao sam zadnju Mjenjačnicu u kojoj je Kerum rekao da je on tu gdje je jer je tako želio, da Knjaz ima emisiju jer je tako želio, a i da je onaj nesretnik beskućnik jer je tako želio. Zvuči bahato, ali ima istine. Ako nikada prije, onda u posljednjih desetak godina, svjedoci smo da najviše novaca imaju oni koji su to željeli, a ne oni koji imaju znanja, visoke škole i slično. Danas visokoobrazovani rade za polupismene gazde i odani su im do beskraja. U čemu je razlika. Ja mislim u ciljevima i u činjenici da je za onoga tko je uspio cilj imao svoju vrijednost. Kada je tako često ne birate sredstva da do cilja dođete, no to ne umanjuje sposobnost brojnih ljudi u Hrvatskoj koji nisu baš pametni, a o školi da i ne pričam, ali do love su došli. Voli vas Goldy |
06.05.2005., petak
Vrijednost
|
Imate li cilj? Gotovo svi ljudi će reći da ga imaju. Pa zašto je onda većina ljudi nezadovoljna i zašto je većina ljudi još daleko od tog cilja? Zanimljivo je, a i takvim sam se istraživanjem svojedobno bavio, da ljude zamolite da u tri minute ispišu na papir pet svojih ciljeva, da će vam od deset ljudi napisati jedan ili dvoje svih pet. Cilj za nas treba imati značaj i vrijednost. Ako je moj cilj jedna kuća. Ona se nalazi, primjerice, stotinjak metara od nas a do nje je put močvarni, blatan. Krenemo. Noga nam ulazi u to blato, a cipele i čarape ispunjaju se nelagodnom vlagom. Zato uzmičemo korak natrag, pa tražimo korakom najsigurnije mjesto gdje ćemo spustiti nogu. Naš put traje dugo, krivudav je, malodušni smo, možda i odustanemo. No, ako za nas ta kuća ima vrijednost, onda je priča drukčija. Kako dolazimo do vrijednosti? Ako zamislim da je u kući namješten stol za dvoje. Na stolu svijeće i dvije čaše vrhunskog vina. Vatrica pucketa iz kamina, a niz stepenice u prekrasnoj haljini, nikad ljepša silazi moja supruga i kaže - dobrodošao dragi... Tog trenutka krećem ne gledajući gdje stajem. Idem najkraćim putem do cilja. U Hrvatskoj se jako veliki broj ljudi deklarira kao katolici, a to je jako daleko od istine. Zašto? Zato što ljudi samo deklarativno izjašnjavaju vjeru. Pred očima nemaju cilj koji ima vrijednost. Da svećenik kaže kako će na sljedećoj misi svatko dobiti 300 kuna samo zato što je došao, bilo bi par tisuća ljudi unutar i izvan crkve. Njihov dolazak dobio je vrijednost - 300 kuna. Ako ljudi vjeruju u Veliko Finale s Kristom, kako je moguće da 300 kuna ima veću vrijednost. O ciljevima treba promišljati. Selektirati ih i onima do kojih nam je stalo dati na vrijednosti. Voli vas Goldy |
05.05.2005., četvrtak
Zašto se samo smješkam?!
|
Prošlo je tjedan dana od događaja koji je na neki način išao meni na ruku, a nisam se dobro osjećao. Bio sam na jednoj tribini, nakon koje i za vrijeme koje su me svi sudionici pohvaljivali zbog mojih stavova. Neki su čak zapisivali moje riječi. I dok su izgovarali riječi pohvale bilo mi je nelagodno, a poslije sam razmišljao o tome zašto sam to dopustio. U te dane mi je u oči hvalu davala i jedna osoba od koje takve riječi baš i nisu česte, ali za nešto posve drugo. Mislim, reagirat ću, ali svaki puta prešutim i smješkam se. Ono što govorim i pišem radim iz srca bez nekog promišljanja. Znam jednu narodnu koja kaže "Kad te ljudi počnu uzdizati, razmisli u čemu si pogriješio!" |
04.05.2005., srijeda
007
|
Rodio se u siromašnoj obitelji. Sa samo nekoliko mjeseci deložiran je iz maloga stana. Mlada je obitelj s ono malo stvari sjedila na izbačenu kauču u središtu grada. Samo je otac radio, pa mu je tvrtka našla privremeni smještaj na mjestu koje je bila austro-ugarska konjušnica. Mlada je obitelj tako živjela 11 godina u stanu (?) bez vode i wc-a. I onda je otac riskirao, ostavljajući svoj stari posao upustivši se u nešto što nije za "male ljude". Uspio je. Bio je to njegov posao iz snova. To je dalo vjere i majci koja je također našla posao. Obitelj je dobila sjajan stan, u središtu svoga grada. Za dječaka je do tada bio doživljaj kada je vidio kod nekog prijatelja zdjelicu s bombonima ili voćem. Bio je željan svega. Majka je uvijek govorila - ponosna sam na svoje dijete koje bi nakon što je vidjelo neku igračku u izlogu reklo kako bi je voljelo imati, a nakon njena odgovora da nema novaca to više nije spominjao. Dječak je odrastao. Zaljubio se. No, njezina je majka bila protiv "siromaha". Zlostavljala ju je, prijetila. Sve dok on nije došao u oklopu na konju i oteo je iz zmajevih pandži u tom, do tada neosvojivom, dvorcu. Stigao je rat. Nove traume. Kada su dobili dijete otac je bio u "Oluji". Teško je kad niste uz svoje dijete u prvim danima njegova života... Nakon rata i on je mijenjao poslove ostvarivši svoj posao snova. No, to je donijelo stres, tumore, operacije, borbu za život. Tada je shvatio. Promišljaš o životu tek kad pogledaš istini u oči. Život je ljubav, i ništa drugo. Obitelj, iako podstanarska rasla je u ljubavi iz dana u dan. Kupili su stan na najljepšem mjestu u gradu. Svili svoje gnijezdo. Onaj zmaj s početa priče svome zetu sada pije iz ruke. Sve se u životu posloži ako ljubavi imaš. "Investiranje" u ljubav i potpuno predanje je najisplativije. I da, treba imati hrabrosti... Ovo je jedna obična, rastresena priča. Nabacana zbrda, zdola. Osobna... |
03.05.2005., utorak
Moj Vukovar
|
Jučer sam bio u Vukovaru i iako poslovno, svjesno sam otišao ranije kako bi osjetio puls toga grada. Lijep, sunčan dan. Sjedio sam uz obalu Dunava, sam, ispijao kavicu. Osjetio sam s jedne strane mir, a s druge strane pravu gradsku vrevu. Život se vraća u taj grad i rekao sam u zadnjem svom postu u Vukovaru (koji je bio jedan od najiskomentiranijih) da vjerujem u taj grad. Daleko je to od ostatka Hrvatske, ali kako je bilo prije, stvarno ide naprijed i zbog toga sam sretan, jer je to na neki način i moj grad budući je iz Vukovara moj otac, moji djedovi i bake. Svima srdačan pozdrav šalje Goldeneye! |