Goldeneye
29.04.2005., petak
Nekoliko mudrih za dobro jutro
|
Ako želiš u miru živjeti onda samo slušaj, gledaj ... i šuti ... *** Bolje bit će da zaboraviš i smiješiš se Nego da se sjećaš i tuguješ *** Ti nikada nećeš shvatiti da put od tebe do mene nije isto što i put od mene do tebe. *** Ako pokušate razumno razmišljati o ljubavi, izgubit ćete razum. *** Život je poput luka: skidaš jednu ljusku za drugom i katkad moraš plakati . *** Iskrena je bol onoga, koji krišom plače. |
28.04.2005., četvrtak
Veritas
|
U dilemi sam - treba li uvijek reći istinu? Da se razumijemo, ja je kažem, ali ne padne uvijek na plodno tlo. Najveći je problem da se opečem onda kada želim nekome pomoći. U tim trenucima obično ostajem bez tih ljudi. Prešutjeti nešto samo da bi nekoga zadržao... Neću! Kakva su vaša iskustva? |
27.04.2005., srijeda
1, 2, 3...
|
Pisao sam prije nekoliko mjeseci o ovoj temi misleći da ne može biti strašnija, no stvari su se još pogoršale. Na nedavnu sastanku komisije UNESCO-a iznijeti su podaci o tome da, računajući od početka veljače do danas svake tri sekunde umre neko dijete u svijetu ili od bolesti ili od gladi. Onda promislim, koliko je to tri sekunde (prošle je godine bilo pet), pa brojim 1, 2,3...umrlo je i dok sam ovo ispisao umrlo je još dvoje. Ako ovaj tekst pročitate za samo 30 sekundi znajte da je u to vrijeme umrlo desetero djece. S druge strane postoji svijet glamura i bahaćenja. nemam ništa protiv toga da onaj koji svojom sposobnošću ostvari bogatstvo to bogastvo i uživa, ali bi barem dio toga trebao davati za liječenje bolesti koje su u civiliziranom svijetu već stvar prošlosti. Čini se kako raste profit bogatih tako je više gladnih i bolesnih... Žalosno je i što postoje razni telefoni kojima obični građani doniraju novac za neku ustanovu za bolesne ili napuštene, umjesto da se to riješi institucionalno. Neshvatljivi su milijuni koji idu u maksimirski stadion, a da se istovremeno ne može naći novaca za rješenje barem smještajnih problema djece koja imaju različite oblike retardacije ili da djeca koja su oboljela od raka, čekaju mjesecima na krevet u bolnici, jer je sve prenatrpano. 1, 2, 3... kad ćemo se pokrenuti, svako neka krene od sebe 1,2, 3... |
26.04.2005., utorak
Love
|
Imao sam i komadić slave i dosta novaca. Odlučivao o sudbinama mnogih ljudi. Krojio njihov dan. Ništa od toga ne zadovoljava, iako mnogi tome streme. Sada ništa od toga nemam, dragovoljno, osim ljubavi, a imam sve. Posvadit ću se sa svakim dokazujući da se samo od ljubavi može živjeti! |
25.04.2005., ponedjeljak
Sreća
|
Kratak je život. Još se kraćim čine sretni trenuci. Nije li vječnost određena za sreću?! Možda je vječnost sada? A možda tek u njoj postajemo jedno... |
22.04.2005., petak
Way
|
Kako samo lako znamo osuditi čovjeka, često samo na osnovu poluinformacija. Pri tom, naravno, ne vidimo svoje postupke, ta mi smo savršeni. Ima čak i jedna teorija jednog američkog protestantskog teologa Joela Osteena, koji tvrdi da kad bi mogli ući u glavu svakoga tko je pogriješio, shvatili bi da njegovi razlozi nisu polazili od zla. Bilo je to ili nesvjesno ili u uvjerenju da doista čini dobru stvar. Ima jedna priča iz Carnagieve psihologije - bio jedan čovjek s nekoliko djece u njujorškom metrou. No, djeca su bila toliko zločesta. Galamila su, gurala, rušila sve pred sobom. Sve dok jedan gospodin nije prišao njihovu ocu i rekao - kako vas nije sramota samo gledati ih, zašto nešto ne učinite da prestanu?! Otac tihim glasom promrsi - gospodine, upravo razmišljam kako da im kažem da im je umrla majka... I sam se uhvatim u osuđivanju drugih i pokušavam se tog zla riješiti, jer znam da je količina mog osuđivanja drugih proporcionalna količini njihova osuđivanja mene. Kad bi samo znali ući u glavu ljujdi koji griješe, ili kada bi se barem potrudili shvatiti ih, bilo bi manje sukoba. Ljubav, ne osuđivanje i oprost, to je put...(post od 02.12.2004.) |
21.04.2005., četvrtak
|
Osjećati mržnju prema neprijatelju znači dopuštati mu da vlada nad nama. (Dale Carnagie) |
|
Gospode, svjetlosti milostiva, zaustavi korake moje; ne žudim za predjelima dalekim; jedan mi je korak dovoljan |
|
Svaki se čovjek barem pet minuta dnevno ponaša gore od najveće budale. Mudar je onaj koji zna da ne smije prekoračiti gornju granicu. (Elbert Hubbard) |
20.04.2005., srijeda
|
Nemam vremena za brige! (Winston Churchill) |
Buđenje
|
Često se na blogovima pojavljuju postovi na kojima se govori o snovima. Mnogi blogovi i u svom nazivu nude snove. Ženski svijet mašta o sreći sanjajući idealne uvjete i očekujući idealnog partnera. Problem je u tome što mi živimo na javi, a ne u snovima. Problem je u tome što se zaljubljujemo u sliku koju smo stvorili o nekoj osobi, u sliku koju smo već odsanjali. I onda kada nas ta osoba razočara, onda se ljubav pretvara u mržnju. No, osoba je takva kakva je, samo smo mi prestali sanjati. Rasplinula se slika koju smo stvorili. Zato je potrebno BUĐENJE u svemu, ne samo u zaljubljenosti. Tek kad trezveno sagledamo gdje smo i kaakvi smo i kakvi nas ljudi okružuju, kad raščistimo sami sa sobom, onda tek možemo biti posve sretni. Kada kod neke osobe zavolimo i prihvatimo i mane, kao posebnost, onda možemo reći da je to ono pravo. Ideali ne postoje |
19.04.2005., utorak
|
Polovica briga na svijetu potječe od ljudi koji pokušavaju donijeti odluku prije nego što su sakupili dovoljno podataka na temelju kojih će odlučivati. (H.Hawkes) |
Jednakost
|
Tužne su me prilike jutros dovele na groblje. Promišljam, gledajući imena uglednika, a nešto dalje i potpuno anonimnih, običnih ljudi kako je smrt najpravednija stvar u životu. Ona nas jedina izjednačava. Bogat sa sobom ne može ponijeti svoje, kao ni siromah svoju tugu. Možda nas takva situacija nauči da ne moramo čekati taj događaj da budemo jednaki, ne kao što su to zamislili socijalisti utopisti ili komunisti idealisti, nego da ne pravimo razlike u materijalnom stanju, pitanju nacije, vjere, boje kože. Svi smo ljudi, samo to trebaju svi skontati. Odjednom bi nastao mir. Ili čekajmo smrt da to "spoznamo". |
18.04.2005., ponedjeljak
|
Puna mi duša... |
15.04.2005., petak
Struja
|
Obožavam ići protiv struje. Lijepo je pričati o ljubavi ili o duhovnim stvarima, jer tu dobiješ bezrezervna priznanja. No, uđeš li u neka područja namjerno kontra uvriježenog javnog mišljenja, dobiješ samo neprijatelje, a prijatelji ti se ne žele zamjeriti pa radije izbjegnu komentare. Zastupati neku tezu ili način života protiv struje najteža je stvar u našem životu. Čini se kako nam je, upravo suprotno, važno što drugi misle o nama i kako nas doživljavaju i onda počinjemo misliti "kolektivnom glavom". Treba reći kad nam se nešto ne sviđa ili obrnuto. Pokušati učiniti nešto drukčije nego je uobičajeno. Samo tako možemo mijenjati svijet i samo tako možemo preuzeti odgovornost za svoj život. Živjeti po diktatu sredine u želji da joj se svidimo, dovodi nas do situacije u kojoj se osim prosječnosti možemo lako osjećati odbačenim, ako se nismo znali dovoljno nametnuti. Poigram se ponekad u krugu radnih kolega zastupajući takve stavove koji su kontra njihova razmišljanja i ako u tu priču ubacite koju lijepu riječ prema njima, odmah dobijete te ljude na svoju stranu. To je nevjerojatno, ali istinito, samo treba izdržati pritisak. Samo u ljubavi i vjeri za, u svemu drugom sam kontra. |
14.04.2005., četvrtak
Šok
|
Moj dobar poznanik (prijatelja je malo) malo je mlađi od mene. Nikad bolestan. Doživio je takav moždani udar da se još bore za njegov život. Beživotno leži u komi. Kakav je to šok! Često teoretiziram o pitanjima života i smrti, a ovakvi događaji samo daju potvrdu za ranije priče. Treba živjeti svaki dan kao da nam je posljednji, jer tko kaže da nije!? A onda si u glavi prizvati što bi učinili toga dana kada bi znali da vam je posljednji. Na koji bi način zuagrlili osobu koju volite, dragu ili dragog, svoju djecu, majku ako je živa, ili oca... Tko kaže da nije zadnji dan?! I ako živimo tako, život će dobiti na kvaliteti. Idite sad i zagrlite one koje volite! |
13.04.2005., srijeda
Ljubav na poček
|
Ljubite svoju djecu, jer vrijeme tako brzo leti, rastu brže od proljetne trave na kiši! Uvijek mislimo da imamo za nešto vremena. Možda je to i točno, ali ljubav nikada ne treba odgađati. Ne samo prema djeci, nego prema svima. Ako vam do sada nisam rekao, sad kažem- voli vas Goldy! |
12.04.2005., utorak
Rain
|
Nema ništa ljepše, nego po kiši, s noge na nogu. U ruci kišobran, ali onako lijeno prebačen preko ramena... |
11.04.2005., ponedjeljak
Pozdrav
|
Razmišljajući o današnjem postu, nekako me sve navodilo na jednu temu. No, o njoj sam već pustio ruku prije par mjeseci, ali je pad bloga prouzročio da prođe nezapaženo. Evo ga sad: Ocean. Tako moćan, velik, gotovo beskrajan jer mu ne možeš odrediti ni početak ni kraj. Pun života. Hrana za oči. Prilazim mu. Kleknem. U dlanove prihvatim koliko mogu primiti vode. Uzmem koliko mi je potrebno. Jesam li time narušio ljepotu njegovu? Desetak metara drugi čovjek radi isto i stotine, tisuće... Kada bi se svi sagnuli i u svoje skromne dlanove prihvatili malo njegove vode, jel bi se što promijenilo? Ocean bi ostao jednako velik, pun života, počelo svega. Divim mu se. Nije li On veći od oceana?! Mogu li onda u svoje srce primiti ono što mi nedostaje? Svakoga dana i sata? Ako Ga istovremeno zazovu tisuće, ništa se u njemu ne mijenja. On ostaje i dalje velik, pun života. Promjena dolazi u nama. Zato često hodim Oceanu života. |
08.04.2005., petak
Šah
|
Bio sam Preko Stigao tako daleko Od vrućine ni sjediti nisam mogao S Luciferom igrao šah Prije njegova matna poteza Odlučih žrtvovati najjaču figuru Sebe Nisam pobijedio Samo sam uspio pobjeći Prije toga uzeti šahovsku ploču I odalamiti ga po ušima Tražeći trag svijetla Ono je pronašlo mene I tada spoznah Sada igram šah s Njim I dobivam Jer On je unaprijed žrtvovao Svoga Sina Ovo je samo izašlo jutros iz mene. Sretan sam jer svakoga dana dobivam potvrde vlastita spoznanja. Sretan i jer se moj Zemo sada radosno smješka, sjedeći Njemu slijeva. |
07.04.2005., četvrtak
Dobro i zlo
|
Događa se, uistinu, da se u određenim konkretnim situacijama ljudskoga života zlo objavljuje u nekoj mjeri kao korisno, ukoliko stvara prigode za dobro. Nije liJohann Wolfgang von Goethe označio đavla kao »ein Teil von jener Kraft, / die stets das Böse will und stets das Gute scha – jedan dio one snage, / koja uvijek želi zlo, a uvijek čini dobro«? Sveti Pavao, sa svoje strane, s obzirom na navedeno opominje: »Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladaj zlo« (Rim 12,21). U konačnici dolazi se do toga da se pod poticajem zla ostvaruje još veće dobro. (K.Woytila - Sjećanje i identitet) I još nešto. Ja sam porijeklom Poljak i to ne neko daljnje koljeno. Djed mi je došao iz jednog malenoga mjesta na cesti Wadowice - Krakow. Stric mi se i u popisu stanovništva piše kao Poljak. No, ja se osjećam Slavoncem, a poljski ne znam ni beknuti. Ipak, umro mi zemo... |
06.04.2005., srijeda
Tebe zovem
Tebe zovem, Čovječe, Tebe tražim – u kojemsvoje Tijelo povijest ljudî može naći. Prema Tebi idem i ne govorim »dođi«, nego jednostavno »budi«, budi ondje gdje u stvarima nikakvog zapisa nema, a čovjek je bio, bio dušom, srcem, žeđi svojom, voljom i patnjom, gdje su ga trapili osjećaji i najsvetiji pekao stid – vječnim Seizmografom budi tog što je nevidljivo a stvarno. Čovječe, ti u kojem se susreću ljudsko dno i vrhunci ljudski, i u kojem nutrina nije teretom i tamom, nego baš srcem. Čovječe, ti u kojem svaki od nas najdublju zamisao može naći i korijen vlastitih postupaka: ogledalo života i smrti u ljudski zagledano tok, do Tebe - Čovječe – uporno dopirem kroz plitku rijeku povijesti, idući prema srcu svakog, idući prema svakoj misli (a povijest je stješnjenjem misli i srca smrt). Tražim za čitavu povijest Tvoje Tijelo, Tvoju tražim dubinu. Karol Woytila - Sjećanje i identitet (posljednja Papina knjiga) |
Žena
|
Ženi koja se tužila zbog svoje sudbine, mudrac reče: "Ti si ona koja stvara svoju sudbinu." "Ali ja sigurno nisam odgovorna da sam se rodila kao žena." "Roditi se kao žena nije sudbina. To je činjenica. Sudbina je kako ti prihvaćaš svoju ženskost i što činiš od nje." |
05.04.2005., utorak
|
pokušavam probuditi čovjeka probuditi u njemu svjesnost svjesnošću dolaziš do spoznaja, istinskih svjesnošću možeš tek krenuti naprijed, vidjeti što valja a što ne spoznati smisao pogledati u oči životu pogledati u oči smrti i onda onda si tek na miru i onda tek otpuštaš beskonačnu ljubav |
Dobro mi je ovdje biti...
|
Kao čovjek ravnice velik mi je pothvat predstavljalo penjanje na brdo Križevac u Međugorju. Stojeći u podnožju mislio sam da će to trajati cijelu vječnost. Početak ovoga križnoga puta dao je naslutiti da će dosta znoja biti proliveno do dolaska na cilj, jer je put načinjen od oštra hercegovačkog kamena. Korak po korak, svakim sljedećim činilo mi se lakše, a snage su mi davale žene koje su na svoji rukama nosile bolesnu djecu, ili invalidi koji su se penjali i s jednom nogom. Fascinirala me je jedna skupina talijanskih hodočasnika kod koje su svi na svojim leđima imali nosiljke s malim bebama. Kako se onda požaliti na teškoće penjanja. Kada sam došao gore, sjeo sam na kamen i pomislio - dobro mi je ovdje biti... Riječ je o posebnu osjećaju, koji bi tako rado ponovio! Voli vas Goldy! |
04.04.2005., ponedjeljak
BiH
|
Protekli sam vikend proveo u Bosni i Hercegovini. Čudesna je to država po mnogo čemu. Prva destinacija bio nam je Mostar. Došli smo rano pa nije bilo puno ljudi vani. Posjetili smo obnovljeni most i prošetali s obje strane grada gdje se u zraku još može osjetiti dio napetosti iz protekloga rata. No, prema nama svi su ljudi bili srdačni, a to je najvažnije. Cilj putovanja bilo je Međugorje. Mjesto posebne duhovnosti o kojoj neću sada pisati. Tamo je toliko stranaca iz SAD-a, Irske, Francuske, Italije, Malte, Filipina, Japana, Slovenije pa i nas iz Hrvatske. Neobično je bilo u molitvama gdje svaka osoba do vas moli na svome jeziku, a hostiju primate iz ruku Filipinca, ili tamnoputa Francuza. Biti u Međugorju u trenutku Papine smrti na mene je djelovalo na poseban način. Bilo je tako da čovjek zbog toga ne može biti tužan. Ostaje praznina, ali tuga ne. No, obećah, o duhovnosti neću javno. Na povratku janjetina kod Jašara u Jablanici. Vatromet dobra okusa. Od ukusnoga pečenja s ražnja, krumpira ispod peke i sjajnog kruha (kad Slavonac pohvali kruh, onda znate da je to to). Prošavši srušeni most iz bitke na Neretvi (ranjenike nismo ostavili),krenuli smo put Sarajeva. A tamo u gradu moje drage Mysteries, đe ćemo nego na ćevape hehe Za one koji znaju bili smo u Želji 2. Bilo je stvarno, ono... Nakupovali se i silnih halvi, rahatluka i ostalih orjentalija što za uspomenu a što za užitak. U Kladnju se natočila tzv. muška voda (navodno pomaže kod, jel...), a zatim smo samo proletjeli kraj Blekičine Tuzle (ako si Bleki štucala, to ti je od mene). I evo me. S puta ravno na blogu. Ša ima, ba? |
01.04.2005., petak
Terri, anđele
Jedna je blogerica bila jako tužna kada je u svom dvorištu morala pokopati svog slatkog psića.* * * Jedan je dječak silno želio akvarij s ribicama. Ona prva bila mu je najdraža. Imala je srebrnkasto-crvenu boju. Bila je tako lijepa. Uvijek, kao da je plivala na jednom mjestu. Ovisila je o tome kada će joj dječak usipati hranu u vodu. * * * Jedan je filatelist 25 godina skupljao markice iz cijeloga svijeta. Dao bi sve na svijetu za svoju kolekciju. Izbio je požar. Spasili su gotovo sve, osim markica. Rekao je da mu se srušio cijeli svijet. * * * Jedan je nakon sudara sa svojim najdražim automobilom, odlučio isti, koji više nije bio u voznom stanju, pohraniti u svome dvorištu. Nije se mogao rastati od njega. Nakon sudara doživio je srčani udar. Nije mogao podnijeti da njegov ljubimac samo nepomično leži u njegovu dvorištu. * * * Terri Schiavo je umrla... * * * Kada bi sve ljude koji su u njenom stanju, ili koji imaju kasni stadij AIDS-a ili raka, koji su gluho-slijepi, ili boluju od neizlječivih bolesti, skupili na jedno mjesto te ih eutanazirali. Tada bi ubili gotovo trećinu svijeta. Možda bi bilo dobro zadržati samo muškarce koji imaju plavu boju kose i očiju, najmanje visokih 185 i samo plavuše od 175 cm na više. Dakako moraju biti zdravi, a u obitelji ne smiju imati nikoga slavenskog, arapskog, romskog ili židovskog porijekla. Katastrofa!!! Danas se to više ne zove nacizam ili fašizam, nego liberalna, demokratska i pravna država. Terri, anđele |