Tužne su me prilike jutros dovele na groblje. Promišljam, gledajući imena uglednika, a nešto dalje i potpuno anonimnih, običnih ljudi kako je smrt najpravednija stvar u životu. Ona nas jedina izjednačava. Bogat sa sobom ne može ponijeti svoje, kao ni siromah svoju tugu. Možda nas takva situacija nauči da ne moramo čekati taj događaj da budemo jednaki, ne kao što su to zamislili socijalisti utopisti ili komunisti idealisti, nego da ne pravimo razlike u materijalnom stanju, pitanju nacije, vjere, boje kože. Svi smo ljudi, samo to trebaju svi skontati. Odjednom bi nastao mir. Ili čekajmo smrt da to "spoznamo".
Post je objavljen 19.04.2005. u 10:24 sati.