Kao čovjek ravnice velik mi je pothvat predstavljalo penjanje na brdo Križevac u Međugorju. Stojeći u podnožju mislio sam da će to trajati cijelu vječnost. Početak ovoga križnoga puta dao je naslutiti da će dosta znoja biti proliveno do dolaska na cilj, jer je put načinjen od oštra hercegovačkog kamena. Korak po korak, svakim sljedećim činilo mi se lakše, a snage su mi davale žene koje su na svoji rukama nosile bolesnu djecu, ili invalidi koji su se penjali i s jednom nogom. Fascinirala me je jedna skupina talijanskih hodočasnika kod koje su svi na svojim leđima imali nosiljke s malim bebama. Kako se onda požaliti na teškoće penjanja. Kada sam došao gore, sjeo sam na kamen i pomislio - dobro mi je ovdje biti... Riječ je o posebnu osjećaju, koji bi tako rado ponovio!
Voli vas Goldy!
Post je objavljen 05.04.2005. u 08:06 sati.