Protekli sam vikend proveo u Bosni i Hercegovini. Čudesna je to država po mnogo čemu. Prva destinacija bio nam je Mostar. Došli smo rano pa nije bilo puno ljudi vani. Posjetili smo obnovljeni most i prošetali s obje strane grada gdje se u zraku još može osjetiti dio napetosti iz protekloga rata. No, prema nama svi su ljudi bili srdačni, a to je najvažnije. Cilj putovanja bilo je Međugorje. Mjesto posebne duhovnosti o kojoj neću sada pisati. Tamo je toliko stranaca iz SAD-a, Irske, Francuske, Italije, Malte, Filipina, Japana, Slovenije pa i nas iz Hrvatske. Neobično je bilo u molitvama gdje svaka osoba do vas moli na svome jeziku, a hostiju primate iz ruku Filipinca, ili tamnoputa Francuza. Biti u Međugorju u trenutku Papine smrti na mene je djelovalo na poseban način. Bilo je tako da čovjek zbog toga ne može biti tužan. Ostaje praznina, ali tuga ne. No, obećah, o duhovnosti neću javno.
Na povratku janjetina kod Jašara u Jablanici. Vatromet dobra okusa. Od ukusnoga pečenja s ražnja, krumpira ispod peke i sjajnog kruha (kad Slavonac pohvali kruh, onda znate da je to to). Prošavši srušeni most iz bitke na Neretvi (ranjenike nismo ostavili),krenuli smo put Sarajeva. A tamo u gradu moje drage Mysteries, đe ćemo nego na ćevape hehe Za one koji znaju bili smo u Želji 2. Bilo je stvarno, ono... Nakupovali se i silnih halvi, rahatluka i ostalih orjentalija što za uspomenu a što za užitak. U Kladnju se natočila tzv. muška voda (navodno pomaže kod, jel...), a zatim smo samo proletjeli kraj Blekičine Tuzle (ako si Bleki štucala, to ti je od mene). I evo me. S puta ravno na blogu. Ša ima, ba?
Post je objavljen 04.04.2005. u 07:55 sati.