Protekli sam vikend proveo u susjednoj nam Bosni i Hercegovini, točnije u Tuzli. Grad je to u koji sam i prije i poslije rata odlazio na desetke puta, uglavnom sa svojim košarkaškim klubom. Prije desetak dana pisao sam o tome kako svako hrvatsko mjesto ili regija ima toliko različitosti u običajima, govoru, hrani. Međutim, opet, civilizacijski su bliski i Dalmatinci i Primorci i Prigorci i Zagorci i Podravci i Slavonci. Tuzla, tako bliska mom Osijeku, i bratski je grad, druga je civilizacija. I to je dobro i to je naša privilegija. Samo na sat vožnje kao u Holodeku Zvjezdanih staza ulazite u dimenziju koja se nama čini običnom, a ipak nije. Gledao sam prilog sa Tarom Reid (mislim da se tako piše), poznatom američkom glumicom koja je posjetila Dubrovnik. Rekla je, po meni zapanjujuću rečenicu – «Ja sam ovo gledala samo na filmovima. Ne mogu vjerovati da iza zidina ljudi još uvijek žive i da je to tako staro!?» Ona iz američkih prostranstava iz svog svog bogatstva i brojnih putovanja, otkriva new civilisation, a nama je «nešto sasvim drukčije» samo na sat vožnje. I za kraj pitanje sebi samome – nisu li različitosti tu da im se divimo i njegujemo, da smo sretni zbog toga, nego da s vremena na vrijeme ratujemo kako bi živjeli u lažnu komoditetu?! Ovo nije pitanje jednoj naciji, nego širem prostoru...
Zato volim Tuzlu
Post je objavljen 16.08.2005. u 07:41 sati.