Goldeneye
04.08.2005., četvrtak
Storm
|
Znam da mnogi ne osjećaju ništa prema ovoj desetoj obljetnici vojno-redarstvene akcije «Oluja» i da su svi siti ratnih priča. Stalno vraćanje u prošlost koči gospodarski razvoj ne samo Hrvatske nego i regije, a slučaj Gotovina sprječava našu zemlju u želji za ulaskom u Europsku Uniju. Moj se sinčić rodio nekoliko dana prije «Oluje», a ja sam, kao u pravilu, tih godina bio više u uniformi nego na svom radnom mjestu, iako je negdje pisalo da su novinari od općeg državnog interesa. Sudjelovanjem u toj akciji propustio sam ne samo prve dane djetetova života, nego i skoro dva mjeseca koliko sam ga s majkom poslao u Zagreb. Prvi plač, osmijeh, kupanje i sve ono što čini roditeljske radosti, propustio sam. Isto tako, za akcije «Bljesak» ostavio sam svoju trudnu ženu posve samu iako je imala teškoća. Mjesec dana nakon ove akcije Arkan i njegovo društvo vrtili su se oko Osijeka, pa sam u odori gotovo spojio ove dvije akcije. Sjetim se i 13 granata koje su pogodile moj dom i one tenkovske koja je demolirala ženinu djevojačku sobu. Sjetim se i dvojice prijatelja (poznanika je bilo daleko više) koji su položili svoj život za Domovinu. Osječana je palo približno 1.500 od čega 800 civila. Zanimljivo je da nitko za to nije potegao ničiju odgovornost iako je poznato tko su bili naredbodavci i izvršitelji. Sve me to nekako ispuni ponosom koji ne može poremetiti ni priča o jednom prijatelju iz djetinjstva. Riječ je o liku koji je uvijek bio problematičan. Još kao mali krao mi je igračke iz kuće, a o dometu njegovog intelekta govori i podatak da je ponavljao prvi razred osnovne škole. E taj je lik bacio mrlju na sve ranije izrečeno. Počinio je zločin nakon akcije «Oluja» (nisam ulazio u detalje počinjenog) i odmah je uhićen i suđen. Kako je proces završio ne znam, ali sudeći po tome da ga već deset godina nisam vidio, tko zna. Lik ima svoje ime i prezime i ono što je učinio, učinio je po svom bolesnom mozgu a ne po «smišljenom zločinačkom poduhvatu». I mislim da je još jedan stvar bitna u ovom postu, a to je da kada napravim inventuru mojih prijateljstava i poznanika koje držim kao dobre ljude, gotovo da ih je 80 posto srpske nacionalnosti. Tu nikada nisam pravio razlike jer ono što si po nacionalnosti to te ne određuje kao čovjeka. Ja sam u biti veći Poljak (djed je iz Poljske, a stric mi se piše Poljakom), nego Martić i Babić Srbi, pa ipak ovo je moja domovina i nikada ne bi digao ruku na nju. Uostalom, ustraju li naše države jugoistočne Europe na demokratizaciji i želji za ulaskom u EU zar neće tada u Europi bez granica svi Srbi ili svi Hrvati živjeti u jednoj državi!? Do tada – čestitam vam Dan domovinske zahvalnosti! |