Sedamdesetih godina za djecu su bile utopija video igrice, play station i vhs uopće. Crtani film bio je jedan i to u 19,15 svaku večer, a nerijetko su tu znali ugurati Krteka ili Nu pagadi ili onaj idiotski lik Crta mislim da se zvao. Duško Dugouško ili hrvatska verzija – Zekoslav Mrkva, Disneyevi crtići i slični bili su pravi praznik za oči. Najviše zanimacije među klincima bile su raznorazne sličice (Sisavci, Formula 1, Fudbaleri i timovi, Tom & Jerry i sl.) i još više stripovi (Stripoteka, Politikin zabavnik, Mikijev almanah, a kasnije i Komandant Mark, Blek, Tex Viler, Kapetan Miki i Zagor). Zagor je bio totalni idol i odlazak do kioska pretvarao se u pravo malo hodočašće (sve je kasnije zamijenio i «potukao» Alan Ford). Hiljadu mu bubnjeva Darkwooda, karamba i karambita, jelenjih mu rogova i smiješni pratitelj Čiko ostavljali su me bez daha iščekujući svaki novi broj kao danas starije gospođe novu epizodu svoje omiljene «no komprendo» sapunice. Iz toga razdoblja ostala mi je velika želja imati majicu sa znakom Zagora, duha sa sjekirom. Nabavio sam ja i Sandokana i dvije verzije Povratka otpisanih, ali od Zagora ni Z. Sada već blizu četrdesete za vrijeme godišnjeg odmora na Krku vidjeh majicu «sa Zagorom». Uletio sam u trgovinu kao metak, a prodavačica je upitala za koga, a ja bez srama, pa za mene, znate to je trauma iz djetinjstva. I sad se, ovako mator, šepurim u Zagorovoj majici, rekli bi k'o kak'i seljak i baš sam sretan što sam si ispunio djetinji san. Drago mi je što dijete u meni još nije reklo bye bye
Post je objavljen 27.08.2005. u 21:39 sati.