Prije neki dan bio sam na jednom događanju koje je u svojoj biti trebalo biti protokolarno. No, prilika ili jedna riječ bili su dovoljni da se gotovo svi rasplaču, a riječ je većinom o muškarcima koji, kao, nikad ne plaču. Gdje je pretinac u kojoj držimo takve emocije? I radost i smijeh i tugu češće trebamo dati van. Po tome smo ljudi. Zato, kad ti je do smijeha luduj, kad ti se plače, pusti suzu, bit ćeš bliže da te se čovjekom nazove...
Post je objavljen 29.08.2005. u 13:19 sati.