džentlemeni (ne) čitaju tuđa pisma
29.03.2007., četvrtak
SVE ŽENE SU LIJEPE
|
MJESEC LIJEPIH ZENA (sve zene su lijepe) 3 godine : Pogleda se i vidi Kraljicu. 8 godina: Pogleda se i vidi Pepeljugu. 15 godina: Pogleda se i vidi Ruznu sestru (mama, ne mogu ici u skolu ovakva !) 20 godina: Pogleda se i vidi predebela/premrsava, preniska/previsoka,previse ravno/previse kovrcavo - ali odluci da ide van u svakom slucaju 30 godina: Pogleda se i vidi: predebela/premrsava,preniska/previsoka,previse ravno/previse kovrcavo - ali odluci da nema vremena to popraviti i ide van u svakom slucaju 40 godina: Pogleda se i vidi cista sam; i izlazi van 50 godina: Pogleda se i vidi To sam ja; i izlazi gdje god to zeli 60 godina: Pogleda se i podsjeca se svih ljudi koji se vise ne mogu vidjeti u ogledalu. Izlazi van i osvaja svijet. 70 godina: Pogleda se i vidi mudrost, veselje i sposobnost, izlazi van i uziva u zivotu. 80 godina: Ne gnjavi se sa gledanjem. Samo stavi crveni sesir i izlazi da se zabavi. Mozda bi sve trebale zgrabiti onaj crveni sesir ranije. Neki će reći da o ukusima se ne raspravlja. Neki će reći da su sve žene lijepe. Neki će reći da su sve žene lijepe, ali možda iznutra. Neki će reći da ovisi od žene do žene, nikako nisu sve lijepe na svoj način. Neki će reći... |
POŠAST aka NUŽNO ZLO ZVANO SHOPPING
 Kada kažem da ne volim shopping, onda to stvarno i mislim. Ne shvaćam kako moja majčica to ne može shvatiti?! Odbijam ju svakog tjedna i STVARNO ne želim se vući, presvlačiti, isprobavati, okretati, navlačiti i svlačiti...shvaćate? Ok, već dvije godine sam (a možda i više) u istim trapericama heh, ne dam se ja iz njih...već su sve jadne skrpane, izlizane, ali ne daaammm ih ja...ali zeznuli su me sad ovi susreti s kolegama...doma je pala kategorička palica riječi i udarcem zagrmila mi u ušima: "Kupi nešto pošteno za obuć, bit ćeš pred ljudima!" Mrmph! So what?! Pa neću paradirat gola, tj. po starim trapericama to skoro i jesam :) ali nevermind, još uvijek se drže :))) Da smirim duhove u kući kupila ja nove traperice. Već sam dugi niz godina bila u širokim trapericama, sa džepovima sa strane i takoto i onda sad kupila uske traperice, ne previše, ali bome onome tko je odvikao kao ja...hm...uglavnom, ja sam kupila trapke i meni je to sasvim pristojna roba za izać među ljude. A-a, neću opet ko što sam u prosincu 2006. u odjelcetu sva nalickana pred ljude izašla i na petama...jok, boli me noga i kad sve ovo prođe ću otić ju uslikati. Glavno da ja stojim tamo i da preživim, ostalo ćemo lako i sve polako. Polako - moj moto :) Sutra moram ić majicu kupit :( help! :( A da ne govorim da su mi šiške narasle, cijelu srednju sam ih micala i jedva su izrasle i onda ih opet ošišala i sad svako palo padaju u oči i sad ih teba non-stop šišati i pitam se što mi je bilo da sam ih išla ponovno vratiti, tj. ošišati. Pitam se i gdje mi je bila pamet kad sam u 6.razredu osnovne ošišala dugu kosu skoro pa do pojasa. Uf! Čovjek stvarno ima loših odluka u životu. Ne, nisam zaboravila da sutra moram kupiti majicu i to u pola sata sam si dala. Baš me zanima kako će to ići. Jedna zanimljivost: prodavačice zapjevaju Aleluja kad ja odlučim što ću kupiti. Nije problem da ja ne znam što ću, nego je problem što točno znam što želim i to obično ne nađem pa onda nastane frka. Jer nešto mi treba, a onda od ponuđenog (žalosti moja) moram izabrati ono što mi kao najbolje se čini. |
24.03.2007., subota
PROFESIONALNA DEFORMACIJA
 Jučer na početku sata profesorica na studiju filozofije dala nam je u zadatak da na sat vremena prestanemo biti filozofi. Hm! (!) Ako ništa drugo, mnogi ljudi koji ne studiraju filozofiju, ali imaju onu "žicu" za promišljenje kaže se da su spontani filozofi. E sad, ok, prestati biti filozof nije tako lagano, jer da li to znači prestati biti i spontani filozof ili se zapravo treba pojačati uloga tog spontanog filozofa u meni, odnosno nama pa bi to značilo da sam opet "u normali"? Uglavnom, trebala sam se dosjetiti nekog zla u svijetu, a pri tom ne biti filozof. Zla ima svugdje u svijetu rekli bi, što ti je moglo imalo biti teško oko toga? Na svakom uglu možeš pronaći neko zlo, mislim, u čemu je stvar?! Znate...ja nisam mogla odmah reagirat na upit profesorice...jednostavno, bez nekih stavova, bez nekog svjetonazora sam ostala. Trebala sam se praktički vratiti par godina unatrag kad nisam bila na studiju, kad mi nije bilo u glavi ovo što sad je. Stvarno se nisam mogla sjetiti kako sam razmišljala pred 4-5 godina. Onda sam jednostavno napravila to da sam posegnula u svakodnevicu. Koje zlo se meni dogodilo? Koje zlo se dogodilo nekom mojem bližnjem? Daljnjem? I kroz svakodnevicu došla ja do zla u svijetu. Ali, kako nisam smjela biti filozof tu sam stala. Jer, filozofi razmišljaju, promišljaju itd. Ja ne mogu zaustaviti svoje misli. Misao može mene zaustaviti, ali ne i ja nju. Ne može se prestati biti barem spontani filozof. To ja smatram, iako, opet, mislim da i nisu svi ljudi čak ni sponatani filozofi, ali što su onda?! Kako filozofi to čine... Filozofi to čine dublje. Filozofi to čine a posteriori. Filozofi to čine konzistentno. Filozofi to čine koneceptualno. Filozofi to čine zbog čistog razloga. Filozofi to čine svojim umom. Filozofi razmišljaju o tome kako to učiniti. Filozofi se pitaju zašto su to učinili. |
21.03.2007., srijeda
WOULD YOU LIKE A CUP OF TEA?
 Nakon dugo vremena srela sam poznanicu. O čemu pričati? Hm, a o čemu djevojke bez problema počnu pričati? O dečkima. To je jedna od onih tema za kojima na isti način posežeš kao da kažeš: lijepo je vrijeme danas vani, zar ne? Uglavnom, konverzacija je uspostavljena. Kako sam trenutačno solo, tako je ona imala vodeću riječ. Volim kad netko priča, pa ja nemoram previše. Nije mi teško slušati. Iako priznajem imam jednu ružnu naviku da upadnem u riječ. Svjesna sam toga da upadam u riječ i ne radim to zbog lošoće neke ili nepristojnosti i nekulture nego iz samo jednog jedinog razloga: ako to ne kažem tad kad mi je došlo u mozak, onda se poslije više neću moć ni sjetit odnosno hoću, ali vjerojatno prekasno. Da mi se to ne bi zamjerilo mora me se poznavati. :) Uglavnom, pričale smo mi tako da bi mi ona rekla kako bi voljela imati stalno društvo. Krug cura s kojima bi mogla redovito izlaziti, nalaziti se i pričati, jer da je sada sama, nema tako ni jedne cure. Shvaćam ju, jer neko vrijeme je tako bilo i samnom. Međutim kako tu pomoći kad sam sama sa sobom na čudu kako da 24 sata koja svaki dan ima rastegnem na čim više. Uzaludan posao. Tko zna tko je s čim preplašio minute i sekunde pa sada ne želi ih još ući u sindikat jednog sata odnosno već postojećih 60 minuta. Dok sam tako malo slušala nju, shvatila sam da su nam cijelo vrijeme tema bili dečki i tek pred kraj je bila začeta ta nova tema o opcijama i mogućnostima i razočaranjima ne/druženjima (ali tad je došla i stanica busa na kojoj je morala izać van). Koja misao mi se progurala van iz svega toga: čim duže ne viđam osobu tim manje imam s njom o nečemu pričati. Kod mene nije ono: aaa, nismo se vidjeli sto godina koliko ti samo stvari imam za reći, nego kod mene vrijedi da imam puno za pričati s ljudima s kojima se svakodnevno viđam i s kojima sam praktički po cijele dane, te s kojima non-stop komuniciram. Skupa smo u mnogo toga i o mnogočemu možemo onda i pričati. Nekako se ne snalazim u ovim nakonstogodina susretima, mislim, ne snalazim se pričom, iznenađenja uvijek ima :) Pao je dogovor za kavu...jednog dana... |
20.03.2007., utorak
ČUVAJ ME BOŽE "PRIJATELJA", NEPRIJATELJA SE ČUVAM SAM
Sviđa mi se što me je A posjeo za stol i odlučio mi reći što misli. Pridružili su nam se B, C i D. Smatrali su da sam pogriješila sa jednom idejom, jer sam ju prihvatila i odlučila raditi na njoj. Stvar je u tome što ako meni intuicija ili što li to već je kažu da je "to to", ja to MORAM napraviti, jer skoro pa uvijek mi ispadne odlično. Da, naravno, postoji rizik. Ne mogu protiv onoga što mi je u glavi. A to što mi je u glavi viče kako je to originalna ideja, podrške i angažmana vrijedna. Ono što ih smeta je to što sam se zapravo sva dala u nju pa su konstatirali kako su "ostali bez mene", tj. tu sam a nisam. Ali nije samo to što im je smetalo. Prenjeli su mi ono što su čuli, da me određena grupa ljudi ogovara i da su me svu popljuvali. Da li mi ti ljudi išta znače? Ne, privatno (tu je kvaka, ali ne zbog mene, nego zbog drugih na koje trebam misliti). Da li me je to svejedno kosnulo? Lagala bih kad bih rekla ne. Pričam s tim ljudima normalno kao da ništa ne znam što su govorili o meni, smiješkamo se jedni drugima, popričamo. U tim trenutcima susreta ja se uopće ne sjetim njihovog pravog lica i to je zapravo jako dobro, jer da se sjetim, ne bih mogla normalno komunicirati s njima.  Nakon tog malog razgovora kojeg sam imala sa tom dragom "moćnom gomilicom", kao prvo, to što su mi tako otvoreno dali do znanja o čemu se radi, gdje se oni u svemu tome vide i gdje mene vide, prijedloge za dalje i sl. djelovalo je gotovo pa ko eliksir za iscjeljenje duše. Kao hladan oblog na uzavrelom čelu. S druge strane, postala sam zamišljena jučer, pa danas...čak su mi se povremeno i suze pokušavale iskrasti van...sad sam znala da nisam sama, ali sam se opet osjećala samom...često puta se tako osjećam...ništa novog. Tako se osjećam ponekad i kad je 100 ljudi oko mene. Dolazi mi poriv da budem oštra, odsječna i da kao što neki gaze mene da uzvratim i ja. Prije toga bih, iako inače ne nosim, obula čizme sa onom tankom, tankom petom...da boli kad nagazim. No što ja radim?! Šutim i kako nisam tip koji bi bježao od stvarnosti, problema i sl. sada ih okrećem, vrtim, miješam, cjepkam i opet slažem naravno u sebi, u glavi. Ne dajem ništa van. Bilo bi bolje da da za mene, a vjerojatno i za druge. "Moćna gomilica" jer rekla da je pozitivno to da što i "zakenjim" da i "očistim" za sobom. To sam shvatila kao pozitivnu stvar. Barem nešto! Inače sve skupa mi je umarajuće, iscrpljujuće, razočaravajuće itd. i to ne samo po sebi nego zbog utjecaja ljudskog faktora. Do kad ću tako izdržati? Mogu mnogo izdržati, ali svakih put taj "mnogo" ima sve veću i veću cijenu.  Zamišljena sam, da...ne zamjerite ako ne čujem kad me pozdravite na cesti... |
19.03.2007., ponedjeljak
Little sleepy eyes
 I ja sam još uvijek budna...tik-tak...treba se ustati za sat i pol...tik-tak...i treba izdržati cijeli dan i cijelu iduću noć...tik-tak...gee, odi lim dovraga u krevet!! u krevet! ja moram nekog zaposlit tko će me odvuć u krevet da se naspavam...ovo ovako više ne ide...a što je najbolja stvar spava mi se...ali mi se ne da spremiti spavati...ma što je meni?! laku noć!! |
18.03.2007., nedjelja
ONA KOJA SPAVA
 Po danu bi spavala po noći bila budna. Zamjenila sam dan za noć. Loše, idem spavati. Leđa me već ubijaju i samo čekam onog "Šveđanina", kojeg mi je obećao frend dok sam buncala sva pod gripom, da me izmasira...možda bi bilo dobro nabaviti krevet koji bi masirao čitavu noć...onda pak nikako ne bi spavala nego na leđima. Inače spavam na boku, s nogama na jastuku, a glavom tko zna gdje, sve mi deke popadaju pogotovo ako ima jedno 10 na meni zimi, ili spavam na leđima, a jedna noga mi je ko balerini naslonjena na drugu, ili treća pozicija je ta da spavam na kolač: savijem se i stisnem u sebe da mi koljena dođu do brade. Volim se sva ušuškati. Kada mi je toplo izbacim samo jednu nogu van. Spavam na kauču i ne bi ga mijenjala za svo zlato ovoga svijeta. Moj kauč i ja smo skupa od moje 5 godine kad su me ja mislim izvadili iz onog krevetića koji je imao ogradu. Imam i svoje jastuče, maleno jedno, meni dovoljno. Mamim se upravo oprati zube, otuširati, uvuć se u piđamu i ušuljat u krevet...ah, tih 15ak minuta mi je cijela vječnost dok dođem do kreveta, a već su mi se sve oči razlijepile po tipkovnici. Idem spavati, jer će me morat nositi u muzej voštanih figura u poziciji tipkanja na kompjuteru. noć |
17.03.2007., subota
DRAMA
 Ne mogu pričati o tome...samo želim da prođe... Kad mi nije do razgovora vrlo rado bih komunicirala slikama, ali u stvarnom životu to ne ide tako...nitko ne nosi makar kartončiće sa slikicama...kad već jedni drugima ne možemo vidjeti misaone slike u glavama. |
KOMPLIKACIJE NA OLIMPU
|
Ma, tražim po internetu neke zanimljivosti, nešto zabavno, lako pamtljivo, neoptrećujuće, a poučno za učenike kojima ću držati sat. Tražim Rimljane, naletim na Grke, ali nema veze...malo tužna pričica o nimfi Echo i Narcisu (za njega ste svi vjerojatno čuli). Narcisom zovemo onoga tko misli da je najljepši na svijetu, tko se ponaša ko paun, ukratko rečeno onaj tko najviše voli gledati svoju sliku u ogledalu. Onoga tko samo voli samog sebe. I na kraju ostaje sam, iako su tu negdje prisutna i srca koja je slomio tokom života. A eto, imenom takvog jednog umišljenka se nazvao jedan prekrasan svijet. Međutim, možemo sve to staviti u sasvim jednu drugu dimenziju i reći to ovako: čovjek bi trebao spoznati samog sebe, svoju unutrašnju ljepotu. Što je unutrašnja ljepota? |
15.03.2007., četvrtak
SRETAN ROĐENDAN ALENITSU!
Jedna mala čestitka od mene... :) |
14.03.2007., srijeda
A SAMO NEKA MOJA ŠTORIJA OD DANA DO DANA...
 1. O da, samu sebe ću zvat Vi, uspjela sam danas zatvoriti financijsku konstrukciju jednog studentskog projekta!! Bronhi, sad se lakše diše! Dakle, svim kojima sam "suze ronila" po blogovima vrijedilo je "glavom kroza zid", prošla je bome...valjda je Coperfield bio negdje u blizini. Iako, već ga dugo vremena nisam vidjela u javnosti. Možda je posudio nevidljivi plašt od Harry Pottera, pa u neku ruku su i kolege na kraju krajeva. 2. Danas trčim u Sveučilišnu knjižnicu i obavim tamo sve što imam, pa trčim u DAR pa i tamo obavim sve što imam, nakon toga trčim na Odsjek muzičke akademije, nakon toga na svoj filozofski, nakon toga trčim opet na Odsjek muzičke akademije, pa onda na ekonomski, zatim opet na Odsjek muzičke akademije, zatim opet na filozofski.  U ovoj turi kad sam posljednji put išla u muzičku, onda sam naišla na Jadranskom trgu Rakiju i pozdravila ga ja. I kolegica (i prijateljica) do mene: A otkuda ga znaš? Ja: Pa eto, znam ga. A otkuda? Ja: Pa s faxa. Ona: Aha, ali što se poznajete kad si ga pozdravila? Ja: Ummm, pa da, poznajemo se na neki način. Ona: obrve podignute (to znači da traži još odgovora i da ju zainteresirala sam i da neće prestati dok ne dobije zadovoljavajući odgovor). Ja: pa znamo se preko neta. Ona: aha, ok (naime, pretpostavila je da se znamo sa foruma jer sam ju istlačila na način da kad sam ja upoznala 50 ljudi pa je i onda uvijek morala upoznavati nekoga kad je bila sa mnom, jer ja ne kužim ljude s kojima kad sam pa su ko mutavi kad na nekog poznatog nalete ne bi te ni predstavili, osjećaš se ful neugodno i kao da smetaš ili da te se netko srami, eto, ja upoznam nekoga i kad znam da se nikad više u životu vjerojatno neće vidjeti). Hehe, fiju, da...nisam nikome od prijatelja rekla za svoj blog i sad sam bila na sto čuda...da ipak kažem ili neću? Možda ipak? Neee...? E pa, nisam...a koliko ću još izdržat pitanje je...vrlo lako da bi mi moglo izletjeti, jer im sve kažem više-manje...hm... 3. Jučer sam držala predavanje jednom petom razredu. Sami smo mogli birati razred, eto ja izabrala njih. Zapravo svi peti razredi te škole me naprosto fasciniraju i sama poželim opet biti peti razred. Oni kad rade, oni rade, oni su jednostavno svi u tome što rade. Oni diskutiraju o tome što rade, raspravljaju, organiziraju se za čas (peti razredi!), pitaju, komuniciraju, odgovaraju...zapravo ti peti su gotovo pa bih mogla reći idealni razredi. Hm, ali ok, neću previše hvaliti, jer obično kad se nekog hvali zna se pokvariti. Neka ostane sad na ovih par rečenica sve. I više nego dovoljno je. Kad staneš pred razred jednostavno na sve zaboraviš. Tako sam jučer zaboravila da sam gladna i žedna (jer još do tad popodne nisam cijeli dan ništa jela ni pila), zatim sam zaboravila na to da me boli noga, zaboravila sam na to mi je baka ni dva sata prije doma padala u nesvjest i da je sad u trenutku dok ja predajem mama ju odvela već na prvu pomoć, zaboravila sam na tjeskobu koja se pojavila u meni kad bi se sjetila da će doma biti mračno, hladno i prazno ako se vratim prije njih (i bilo je, iako lako je upaliti svijetlo, lako je naložiti vatru, ali ne možeš nadomjestiti nekoga koga nema...).  4. Sad radim seminar za sutra: Radnje, razlozi i uzroci (filozofija). Jedva gledam i umorna sam i vjerojatno ću zaspati na tipkovnici za jedno sat vremena i onda se probuditi negdje u jutarnjim satima i nastaviti raditi powerpoint prezentaciju i pisati seminar kao da nisam bila par sati u snu (ili možda bolje reći nekom polusnu) i onda će doći ujutro kad bi se ja zapravo već trebala ustati, a nije potrebno jer nisam ni išla spavati i onda sam na faxu od 8 ujutro do 8 navečer i onda ću opet biti umorna i opet će se ponoviti isto, a za petak imam za jednu od udruga u kojima sam napraviti računa masu. I onda će doći subota kad ću se vjerojatno morati ustati jer ću morat ići raditi u knjižnicu jer knjige koje mi trebaju ne izlaze van...i onda bih u nedjelju trebala..shvatili ste...hoću spavati...hoću jesti juhicu, a ne cijeli dan biti na sendviču, hoću da se mogu s kim podružiti na kakvoj kavici (to se tako kaže, a ja ne pijem kavu) itd.itd.  Čini se da ne tražim previše... |
13.03.2007., utorak
BIGFOOT
|
Kao skoro uvijek i ovaj dan je bio pun obaveza, koje lijepo naštimam tako da su mi po rasporedu od sata do sata. Eh, samo ovaj put sam se preračunala. E bome, nisam znala da od jednog kraja grada neću uspjeti stići (pješke uvijek idem) do drugoga kraja grada. Nosila sam profesoru pripreme sa prakse nas nekoliko. Po putu sam pokupila i kolegicu i tako imala društvo do gore, do škole. Nekako se lakše ide, brže se pređe a da i ne osjetiš kad imaš dobro društvo. Nego što sam htjela spomenuti...kad smo išle prema školi noga me je pomalo počela boljeti. Svaku 5 stepenicu bih malo jauknula i odšepsala malo. U školi smo se zadržale tek jedno 10ak minuta jer smo morale žuriti kako bismo stigdje na slijedeće predavanje...naravno fakultet se nalazi na Olimpu do kojeg ne voze žičare. Samo da me ta noga nije tako boljela, ne bih ni buseve sazivala cijelim putem. Napokon stigosmo na fax kolegica i ja u uletjesmo na predavanje. Mirujem ja, miruje noga...oči mi se sklapaju...nije ni čudo...Nakon sat i pol vremena predavanje završava i ja ustajem...uuu, bol opet presječe u nozi...što je pak sad samnom opet...jedva gripa prošla sad opet nešto...skoro pa sam počela liječnički propitikivat svoju nogu, ali uspješno došepsah do stolice i bacih se na komp, tj. na pregledavanje mailova. Nakon nekoliko minuta kolegica i ja se pokrenemo da idemo prema gradu na sok i kolače kad ono ja se jedva mičem. ako stanem na nogu koja boli ajme meni! Od 4 kata do prizemlja mislim da mi je trebala cijela vječnost. kad smo došle do prizemlja sjele mi na klupu pa počele mozgat: od soka i kolača ništa, od ostalih obaveza ništa...izujem ja tenisicu, maknem čarapu...noga sva otečena, žile nabubrile, noga od njih se doima ko plava. Bila sam užasnuta! Otkuda to, zašto to, zašto opet baš meni!? I nazvah svoje doma oni me šalju na prvu pomoć, ja pak si mislim dok dočekam red, dok mi utvrde što je ako nešto tko zna što je i onda poslije neću imati busa za nazad. Moja mama meni preko telefona: pa uzmi si taxi! Da, da, jer sam rokfeler! Zaboravi! 50 - 70 kuna u džepu mi je za jesti i piti cijeli tjedan. Odlučile smo kolegica i ja da se odvučem do busne stanice iznad fakulteta...e da, sve one stepenice činile su se kao nepremostiva prepreka, ali uspjela sam nekako. Iako mi je sad svaka druga stepenica bila auč! joj! što mi je još ovo trebalo! nisam napravila ono! nisam napravila ovo! Sutra imam predavanje u osnovnoj školi, da li ću moć ići. I tako niz pitanja sam postavljala više sama sebi nego kolegici pored mene. Zaključila sam da mora da mi je neka vještica ko sireni dala napitak da mi se rep pretvori u noge, a sad boli jer mi se opet noge pretvaraju u rep. I svašta sam govorila i pokušavala ne misliti na bol, međutim, slabo mi je to polazilo za rukom. Došao bus, usjela se ja ko penzić u prve redove, eee, kamo sreće da sam se dokopala sjest...i vozila se neko vrijeme, noga miruje ne boli...treba se ustati i potrčati na slijedeći bus (presijedanje)...ustajanje je još išlo kako tako, ali ono trčanje a-a...festina lente (lat. žuri polako)...stigla sam na bus, ali morala i stajati cijelim putem do doma, kad je trebalo izaći iz busa nije imao tko...ali došepsala sam doma i aaaahhh, oblog na nogu, odmah! Ni presvuć se nisam bila išla. Sad me opet boli...doktorica rekla da je noga natučena, ali od čega??? Možda noću mjesečarim?! Hm...Tko zna, možda dajem kacote svojoj nozi i govorim joj: evo ti! evo ti! evo ti! :))))) Broj noge mi je 41 - 42 i onda se sjetim svih onihi paćeničkih dana kad nisam mogla kupiti cipele jer ili su imali male ili prevelike...moja nogica nikako nije mogla ući u niti jednu staklenu cipelicu za maturalnu zabavu...nakon stotog isprobavanja prvi uzvik na cipele: ove su i dobre! Mogu samo sad komentirati "heureka"! |
10.03.2007., subota
Kada kola krenu nizbrdo (Parni valjak)
 Ni kriv ni dužan, premalo pružam Nedostaje mi goriva I više manje, po starom guram Malo lebdim, malo propadam Sudbinu nam drugi troše A mi šutimo (...) Ponekad ne znam što da se radi Za ponovo je prekasno A malo vrijedi to što znamo Da će jutro biti mamurno (...) Gdje ste sada prijatelji moji Netko je već pjevao Zašto uvijek ostajemo sami Kada kola krenu nizbrdo I sad na kraju, u tišini Smišljam riječi odbrane Časni sude, ja još volim Ja još sanjam pobjede Sudbinu nam drugi kroje Konce povlače A mi, lutke koje šutke Sve to podnose |
NA RUBU
|
fotografija preuzeta s flickira:  Danas sam radila žiro-račun za udrugu. I mislim da sam čovjeka koji mi je to radio dovela do ruba živaca iako je vrlo strpljivo i ljubazno odgovarao mi. Ne bih se voljela naći u njegovoj koži. Zbog mene je ostao raditi prekovremeno. Zbog mene je odbio nekoliko klijenata. Zbog mene je morao nekoliko puta izreći riječi: "Ajmo ispočetka...". I...mi ćemo se ponovno vidjeti za koji dan...i pokušat ću biti umjerena u pitanjima. Hm da, rekla sam da ću POKUŠATI BITI, ali ne i da ću biti. |
09.03.2007., petak
SAD MI TO KAŽEŠ?!
|
fotografija preuzeta s flickira:  Komentari su me sad sjetili jednog nemilog događaja. Često idem raditi po sajmovima za džeparac, pa tako putujem do Pule, Zagreba, Ljubljane, Verone itd.itd. Jednom smo bili u Zagrebu na sajmu i oko 14h smo se trebali vratiti. Bilo nas je 4 u osobnom automobilu koje je imalo ljetne gume i nije imalo lance za snijeg i led. Uglavnom, obično uvijek kad idemo iz Zagreba navratimo prije u Karlovac na pizzu jer Ri Alto ima najbolju pizzu na svijetu, ok, nema, dijeli mjesto sa Unom na Kukuljanovu (okolica Rijeke). No, još dok smo bili u Vukovarskoj u Zagrebu počele su padati debele, ogromne i mokre pahulje...da bi s vremenom očito postale suhe, jer su počeli svakom minutom slojevi milimetara do u centimetre snijega se slagat na tlu. Krenuli smo bezbrižno...malo prije Karlovca već je u autu vladala tišina i onda je odjeknulo u ušima: A da ipak ne idemo u Karlovac? Ravno doma? Svi se složili, sa stavom plačljivog djeteta: ja bi doma, ja bi doma, ja bi doma. I mi gladni i žedni krenuli doma, oprosti mi Ri Alto jer ne znamo što činimo. Negdje pred Gorski kotar kroz stakla od automobila se ništa nije moglo vidjeti pa smo svako malo stavljali sad jedna strana sad druga strana auta glave van kroz prozor da bismo vidjeli i rekli šoferu našem kamo da usmjerava auto. Par sekundi se vozimo bez da itko gleda i onda ja kažem: sad je na meni red da pogledam...otvorim prozor, zapuhne me oštar, rezak, hladan zrak...oči su mi se privikle na sveopću bijelinu upravo na vrijeme da povičem: skreći udesno! Šok! Znate gdje smo bili? Došli smo skroz do zida suprotne strane ceste, a po svojoj traci nam je u susret dolazilo neko vozilo. Brzo se naš šole vratio na našu stranu ceste (fiju!)...nije se znalo tko je zeleniji u tom autu od nas četvero...pusti gas, dodaj gas, pusti gas, otvori prozor, koči...polako...Došli smo u Gorski kotar. Nanosi snijega sa obje strane ceste da su se urušili ne bi nas bili iskopali 10 dana od ispod. Uglavnom, otvori "šole" radio, kao opustit ćemo se malo uz glazbu. Radio istog trenutka emitira ovo: "Mećava! Nemojte ići na put! Posebno su teški uvijeti od Zagreba do Rijeke po staroj cesti, zimska katastrofa u Gorskom kotaru! Ne idite od kuća ako ne morate!" Pogađate da smo mi bili usred Gorskog kotara i moj jedini komentar je bio: "Sad mi to kažeš?!". Po putu smo naišli na dvije prometne nesreće i nekoliko puta smo vidjeli ralice koje su išle sad u ovom sad u onom smjeru, ali čišćenje im baš nije urodilo plodom jer je snijeg nemilice padao i napadao. Zamišljeni nad onim što smo čuli sa radia nismo već neko vrijeme gledali kroz prozor kad odjednom udarac, poletjela sam naprijed i auto je stao. Nije mi bilo ništa, nije bilo nikome ništa, osim što su nam srca mogla iskočiti iz grudnog koša..ali pustimo to...auto je dobio malu ogrebotinu, naime snijeg nas je unesrećio, ali bome i spasio. Bio je ogormni nanos na koji smo mi naletjeli, toliko debela naslaga da nismo stigli previše do zida. Izgurali smo auto nazad na cestu i krenuli svi više mrtvi nego živi polako prema Rijeci. Od tada nisam bila u Zagrebu ako se navješćivao povjetarčić taj dan na koji bi trebala putovati. Od tada mi nije ni na kraj pameti putovati negdje po snijegu. Od tad su me prijatelji počeli zvati "sniježna kraljica". Imaju smisla za humor, no da...:)))) ;) |
07.03.2007., srijeda
JA SAM CVJETIĆ PORED PUTA...
 Razmišljala sam malo danas. :)))) Malo :))) Neki vozači mora da su vrlo romantično raspoloženi dok voze po kiši, jer zašto bi me inače zalili svu vodom (namjerno!) osim ako ne misle da sam ubavi cvjetić pored puta i da mi treba natopiti papke...ovaj ups...korijenje pa da procvjetam, osim ako prije toga ne sagnjilim kolikom su me količinom vode obdarila kola njihovih automobila...dobra je ta guma...ona što je koristimo mi doma pri zaljevanju vrta joj očito nije ni do koljena (mokrih koljena). Zašto baš od te gume za automobilske gume ne proizvode gume za zalijevanje? To bi bio pun pogodak! Vrt bi bio zaliven u roku dok kažeš keks. Danas samo što sam izašla van na glavnu cestu bila sam počašćena slapom vode koji čak nisam trebala platiti niti kune dok bi me u kakvom kafiću za takvo što opelješili - je li gospođice, pa nije danas voda besplatno. Da se ne bojim prehlade vrlo rado bih plesala na kiši... ...znate onako, stepala bih bosim nogama...ili ne, ne, efektnije bi bilo biti u cipelama koji se baš čuju kako treba prilikom tog stepanja...nešto slično: pljas! pljas! pljas! ...pljas! pljas! ...slow - slow - quick - quick (kako govore u plesnoj školi)...okret (svakako imati onu suknju što se vrti, vrti...naklon...polijte me još malo...čim više vode, to bolji ples...a-ha, moram se malo više približiti cesti...evo kamiona! Ma ljudi moji da li je to moguće, kao da sam znala da ću imati tu sreću...i kamion se približava i približava...taaako je...čim bliže meni kako bi oslobodio i svoju polovicu ceste autima valjda iz suprotnog smjera, jer im nije dovoljna njihova polovica i pljus! Daaaanciiiing in the rain...pljas! pljas! ...okret...vitlanje kišobranom na čim je moguće ljupkiji način...kamion je opet u sredini svoje prometne trake...ups, kako mu se samo izmaklo da se približio pred koju sekudnu pločniku...pljas! pljas! i pjevanje na kiši...  btw, jesam rekla? Nisam. Tenisice su mi se danas skoro pa raspale koliko je vode bilo u njima. Sad se trenutačno drhture pored peći...svako malo im dodajem maramicu za ispuhat nos...sunce moje malo (ne, ne govorim o dječjoj masti, tepam im...)...bit će opet sunca i nećemo bit mokre ko pokisli crkveni miševi...slow - slow - quick - quick - idem prema kupaoni i spremit se za spavat... |
06.03.2007., utorak
TKO PJEVA NE ZVONI
 Sjedite u školi i ističu posljednje minute sata...i ono...očekujete zvonjavu školskog zvona...??? Započinje pjesma...!!! Pjesma?? Da, u jednoj osnovnoj školi u kojoj sam ja na praksi umjesto zvona pušta se glazba, obično referen neke pjesme (valjda onih koje djeca vole slušati?!). Koje ugodno iznenađenje. Još ni sada ne mogu vjerovati. Jednostavno WOW! |
05.03.2007., ponedjeljak
SRETAN ROĐENDAN POZEGANA!
Znam da ću sutra (odnosno danas, jutarnji su sati) biti cijeli dan u nekoj žurbi i znam da neću moći doći do kompjutora i zato ostavljam ovdje ovu malu "čestitku" već noćas...  p.s. Pojedi krišku torte i za mene! ;) Sara  |
04.03.2007., nedjelja
BEHAVIORIZAM u BUSU
 Po jednom behavioristu kada opisujemo nekoga koga nešto npr. ljuti tada bi rekao da to nije opis mentalnog doživljaja te osobe već opis javnog ponašanja. Behaviorizam potpuno odbacuje postojanje mentalnog u čovjeka. Da vidimo jedan primjer: Stojim neki dan u autobusu, držim se za rukohvat i sreća moja da sam jedna od onih koji ga mogu dohvatiti. U autobusu je gužva...NARAVNO! Do tog trenutka nije mi smetalo to što sam ko srdela u konzervi, nije mi smetalo što mi stalno netko puše u nos, za vratom i sl., nije mi smetalo što me netko počupao za pramen kose koji je izletio van, nije mi smetalo ni to što me netko dobro debelo opalio s torbom po ruci...stvarno sam pokušavala održavati visoku toleranciju na gužvu (ta nisu ljudi krivi), ali bilo je jednostavno DOSTA! - jednostavno je pala ta kap i prelila čašu! - kada mi je jedna žena stala na nogu!  Tada sve ovo što mi do sad nije smetalo akumuliralo je valjda.  Okrenula sam se prema ženi koliko mi je to bilo moguće i mrtva hladna zapitala ju vrlo ljubazno: "Gospođo, imate li vlastite noge?" Gospođa se okrenula i "milo" mi "zacvrkutala": "Ha?! Imam noge?! Što danas neću doživjeti od mladeži!" Blablabla...brzinom pokretne vrpce s dvjestotinjak radnika žena je govorila da bi napokon stala, ali nogu je i dalje držala na mojoj (!). Ali kako sam se već naučila ako želiš preživjeti i doživjeti penziju kako nam jedna naša profesorica govori onda nešto kad uđe kroz jedno uho, izađe kroz drugo. A onda sam ja još mirnije i najslađe na svijetu, ali s pogledom koji ubija joj odgovorila: "Ako imate svoje noge, zašto onda stojite na mojoj?!" Draga gospođa je pozelenila, pa pocrvenila, samo što mi nije pljunula u lice i napokon se pomakla! Olakšanje! Uaa!!! Kako sam ja pristojna potrudila sam se reći: "Hvala!" Nažalost čini mi se da je to gospođu još više razgnjevilo, a to sam prepoznala po fizičkim elementima kojima se očitovalo njeno tijelo: crvenjenje, čvrsto stisnute usne, izgledom me podsjećala na mačku koja samo što se ne baci na mene sa visine: mijaaauuu, skrač, skrač! A moglo se čuti i škrgutanje zubi...vrlo efektno!  U svakom zlu neko dobro, preokrenuh to u humor i nasmijah se veselo.  Naime, sjetila sam se scena iz filma kad bakica s torbicom počne lupat po nekom mangupčiću, hahaha... Moram priznat da mi je odmah bilo lakše u toj gužvi. Živio smijeh!    |
RECIMO DA MI JE IME LIMERICK
 Ovdje lijevo možete vidjeti naslovnicu izvrsnog psihološkog romana autora Maxa Frischa. U romanu se radi o čovjeku imena Gantenbein, koji vlastitom voljom je "slijep". Stavlja crne naočale i tako se kloni svijeta, koji ne zna da on iza tih naočala zapravo vidi. Obilježio se žutom sljepačkom trakom kako bi bio što vjerodostojniji. Čak ni vlastita žena koja s njim živi, te koja je po zanimanju glumica ne vidi da on zapravo nije slijep. Nitko ne sumnja. On je namjerno osamljen čovjek. Što je istina? Što je iluzija? Zaštita crnih naočala. Da li je slijep pored zdravih očiju? Da li je Gantenbein zapravo metafora društva. Da li mu je supruga vjerna? Da li će lakše saznati istinu upravo ovakav? Ta i Pravda/Justicia koja drži vagu istine ima povez preko očiju. Lakše može promatrati prisutne u društvu. Gantenbein neprestano radi eksperimente, odnosno pisac sa svojim likom. Ono što najmanje se saznaje je tko je zapravo Gantenbein. On je taj koji analizira druge, on je promatrač, u drugom je planu iako je cijelo vrijeme lik prvog reda. Mjesta radnje se izmjenjuju, likovi se izmjenjuju, situacije se izmjenjuju...mozaik detalja...i uopće nije važno što se veze tek naslućuju, upravo to je ono što se poigrava maštom, što ju izaziva i pročitala sam ovaj roman u jednom dahu. Inače baka mi je slijepa i od jedno 10 godina pokušala sam nešto slično ko i Gantenbein - htjela sam se staviti u "bakine cipele". Tako sam svaku večer kad bi kuća opustjela zbog potreba sna zatvorila sva svjetla i radila ono što trebam i kretala se po mraku (naravno, osim kad mi čitanje i pisanje nije bilo u pitanju). Ovo danas prvi put govorim, možda je Pucanj na mjesec ipak u pravu... Takve večeri su mi prešle u naviku i radila sam to skroz do pred godinu dana. Stekla sam sposobnost kretanja po kući u mraku. Najprije je tu bilo mnogo polomljenog i mnogo pomaknutog s mjesta bilo, čuli su se razni zvukovi (sreća da su spavaće sobe na drugoj strani kuće). Sada palim svjetlo, ali makar mrvicu znam kako je biti u mraku. Pitala sam se, da li bih si mogla dočarati boje, prave oblike i ostale stvari da ih nikad nisam vidjela prije?! Da li bi mi bio dovoljan opip (taktilno) koji se pored slušanja (auditivno) vrlo dobro razvije u slijepih ljudi?! Da li dovoljno cijenim svoj vid ili ga sustavno uništavam sjedeći pred kompjutorom, buljeći neprestano u knjige i do kasno u noć ili ranojutarnjih sati kad sam sva u papirologiji?! Idem, odmah sad u vrt, odmah! Na zrak, na sunce, među svježe zelene listiće i pupoljke...moja mačke znaju uživati u životu. Idem im se pridružiti iako ne baš izležavanjem po podu, a ono barem čučnuti na zidiću pored njih i uživati na kratko...ipak su još uvijek repovi gripe tu negdje...Za kraj: www.posta.hr  Motiv: Stilizirani lik slabovidne osobe s bijelim štapom i natpis Dan bijelog štapa na Brailleovom pismu Kretanje je jedan od nedvojbeno najbitnijih preduvjeta neovisnoga življenja svakog čovjeka. I dok većina ljudi nema znatnijih poteškoća s kretanjem, osobama oštećena vida ono je jedan od ključnih problema. U Republici Hrvatskoj postoje institucije koje se bave odgojem i izobrazbom slijepih osoba, ali i poučavanjem slijepih i slabovidnih ljudi za samostalno kretanje. Od ukupnog broja slijepih i slabovidnih osoba u nas (više od 5800) i dalje postoji povelik broj takvih ljudi koji nisu obuhvaćeni tim, po mnogima najvrednijim dijelom peripatološke rehabilitacije, što čini prijeko potreban preduvjet za samostalno, sigurno i neovisno življenje, kao i za njihovu socijalnu integraciju. Odluku o proglašenju Dana bijelog štapa u našoj državi donio je 28. lipnja 1996. Sabor Republike Hrvatske na temelju članka 80. Ustava Republike Hrvatske. Bijeli štap nije samo pomagalo kojim slijepe i slabovidne osobe postižu samostalnost nego je istodobno i simbol slijepih i slabovidnih građana društva. Osvrnuvši se daleko u povijest, primijetit ćemo kako je štap bio široko rasprostranjen i u uporabi u različitim područjima ljudske djelatnosti. Ne može se pouzdano utvrditi otkad slijepe i slabovidne osobe rabe štap kao svakodnevno pomagalo za kretanje. U mnogim legendama i narodnim predajama, pa čak i u Starom zavjetu, uz motiv slijepog čovjeka nalazimo štap kao neodvojiv dio njegove identifikacije. U tim je kontekstima štap bio izraz nemoći i siromaštva. Namjenu koju ima danas štapu donosi 20. stoljeće. Naime, u desetljećima između dva svjetska rata javlja se niz poticaja koji mijenjaju ulogu štapa. Tako je James Biggs iz Bristola tvrdio da je on izmislio bijeli štap 1921. nakon što je nesretnim slučajem izgubio vid. Kako se morao iznova prilagoditi svojoj okolini, a budući da ga je sve više ugrožavala rastuća najezda motornih vozila oko njegove kuće, obojio je svoj štap za šetnju bijelom bojom da bi ga vozači mogli lakše primijetiti. Trebalo je međutim proći još deset godina dok bijeli štap nije učvrstio svoju prisutnost u društvu. U Francuskoj i Velikoj Britaniji 1931. predstavljen je plan za kretanje slijepih osoba koje nose bijeli štap. I BBC se uključio u ovaj projekt te je u svojim radioemisijama preporučivao da slijepe osobe trebaju nositi bijeli štap, koji će na svjetskoj razini biti prepoznat kao simbol za označivanje slijepih i slabovidnih osoba. Uvođenje bijelog štapa u Sjevernoj Americi pripisuje se organizaciji Lion’s Club International koja je 1931. započela s provedbom nacionalnog programa za promoviranje korištenja bijelog štapa za slijepe osobe. U to su se vrijeme slijepe osobe kretale držeći štap dijagonalno u nepomičnom položaju, pa je on predstavljao tek znak raspoznavanja. Nakon povratka oslijepjelih vojnih veterana iz Drugog svjetskog rata u Ameriku izmijenjeni su oblik i korištenje bijelog štapa. Razlog tomu je pokušaj da se tim osobama pomogne kako bi se što bolje uklopile u svakodnevni život svoje zajednice. Tako je razvijena metoda «dugog štapa», prema kojoj su se štapovi koristili kao pomagalo pri kretanju te im je time vraćena njihova izvorna uloga sredstva za kretanje, uz istodobno zadržavanje njihove simbolične uloge označitelja samostalnosti slijepih. Prva uredba o bijelom štapu potječe iz prosinca 1930. i savezne države Illinois. Ona je omogućila zaštitu slijepih pješaka i davala im pravo prednosti kad su nosili bijeli štap. Sve veći broj državnih organizacija i ustanova za rehabilitaciju i pomoć slijepim i slabovidnim osobama u Sjedinjenim Američkim Državama u ranim šezdesetim godinama potaknuo je Kongres da dan 15. listopada imenuje Danom bijelog štapa u svih 50 saveznih država SAD-a. Godine 1964. predsjednik SAD-a Lyndon B. Johnson proglasio je 15. listopada Danom bijelog štapa. Predsjednički proglas istaknuo je značenje korištenja bijelog štapa kao pomagala i kao vidljivog simbola. Time je odano priznanje slijepim ljudima na rastućem duhu njihove neovisnosti i sve većoj odlučnosti da žive dostojanstveno. Obilježavanjem 15. listopada svake godine odaje se počast dostignućima slijepih i slabovidnih Amerikanaca te priznanje značenju bijeloga štapa za sve veću samostalnost ovog dijela stanovništva. Organizirana briga za slijepe osobe na hrvatskim prostorima seže u daleku 1893. kada je Hrvatski sabor, a kasnije i Izidor Kršnjavi, predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade, prepoznao potrebu za osnivanjem Zavoda za slijepu djecu u Zagrebu na čelo kojega je postavio Vinka Beka, prvog hrvatskog tiflopedagoga. Od tada pa do danas mnogo se toga promijenilo u tome području, od prilagodbe Brailleova pisma hrvatskom jeziku, prilagodbe prostora različitih namjena slijepima (zvučni semafori, ulične taktilne trake, ozvučena dizala), a i tehnološki napredak nedvojbeno je utjecao na kvalitetniji život slijepih i slabovidnih osoba. Metode odgoja, izobrazbe i rehabilitacije slijede svjetske trendove, kao i zakonodavstvo – od Zakona o Hrvatskom registru o osobama s invaliditetom, Pravilnika o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti do Nacionalne strategije jedinstvene politike za osobe s invaliditetom od 2003. do 2006. godine. Uz odgovarajuće osposobljavanje osobe oštećena vida, služeći se bijelim štapom ili krećući se uz pratnju psa vodiča, imaju veću sposobnost samostalnoga i sigurnoga kretanja: uspješno određuju gdje se nalaze rubnici, stube, neravni pločnici i druge fizičke prepreke na njihovome putu. Bijeli štap ili pas vodič, ili, kako se obično kaže, «oči koje vode» omogućili su naime slobodu neovisnoga kretanja do njihovih škola, radnih mjesta te potpunije sudjelovanje u životu zajednice. Jedine stvarne i teško premostive zapreke na koje nailaze osobe s invalidnošću je diskriminirajući odnos okoline. Stoga, obilježavajući Dan bijelog štapa, treba se prisjetiti nastanka štapa kao pomagala slijepih i slabovidnih osoba te simbolike koju nosi kroz povijest, ali i razmisliti o većoj toleranciji prema osobama s invalidnošću. dr. sc. Morana Vouk |
OWERLORD ili DAN D, ROĐENDAN ili B - DAY
|
fotografije preuzete s flickira:  Ne znam točno kojim redoslijedom, ali ovako je nakako bilo: 1. rođendan - svi donijeli ručnike (premala sam za dotu tad još bila, al ajde dobro) 2. rođendan - svi donijeli trenerke (zelene i crvene, ja nosim plave ili crne, ali ajde dobro, valjda su to gledali po mojoj mami a ne po meni, jer me ona uvijek oblačila u crveno - bljak!) 3. rođendan - svi donijeli keramičke figurice (sreća moja ako je koja bila barem vazica, pa neka ima i neku praktičnu primjenu, ajde dobro) 4. rođendan - svi donijeli papuče (ajde dobro, imat ću ih slijedećih 10 godina...neću morat kupovat papuče) 5. rođendan - svi nose parfeme (koristim samo jedan, od stajanja se ovi ostali pokvare ili ishlape i ne podnosim jake mirise, ali ajde dobro) 6. rođendan - svi nose fotoalbume (ajde dobro, oni se popune) 7. rođendan - svi nose kremice i šminke (ajde dobro, proslijedit ću dalje na licu mjesta) 8. rođendan - svi nose bombonjere i čokolade (fino, ali i sami kažu da bi se mogla bavit sportom, ako se ja i ne dohvatim toga ukućani hoće, rješeno! ) 9. rođendan - svi nose bukete sa nakakvom glomaznom i prešljokastom bižuterijom (ajde dobro, ne volim bukete nego posađeno svijeće, ne nosim nikakav nakit, ali bit će i ovo proslijeđeno na licu mjesta kada ima onih koji se dive tome, nije problem, eventualno zadržim nešto što je izrađeno od kamena ili drva) 10. rođendan - svi nose šalice (super, korisno) 11. rođendan - svi nose plišane životinje (ajde dobro, volim ih, simpa su, ali nemam ih kamo već stavit) 12. rođendan - svi nose uljane boje, tempere, drvene bojice i sl. (ok, shvatila sam, mogla bih nastavit slikat, iako me brojna rodbina - male sestrične pogotovo - izbiju sa: naslikaj mi u spomenar nešto, ispuni mi leksikon koji obavezno ima jednu stranicu sa "nacrtaj nešto za kraj"...pitam ja: što ti nisi već imala jedno 2 spomenara? Lucija: a-ha, kima glavicom, imala sam i tri - i pokazuje prstićima da zna koliko je to - ofo mi je četrti! - kaže ona meni sva ponosna - a ja teško uzdahnem i uhvatim se bojica i opet tjedan dana evo mi preokupacije) 13. rođendan - svi nose novac (pametno, sad mogu kupiti ono što ja hoću, bez brige bit će mi korisno) 14. rođendan - svi nose piđame (kume draga, nadraža mi je tvoja u obliku tute) 15. rođendan - svi nose bilježnice, notese, globuse, kemijske itd. (simpatično, fino...uvijek me radovalo zamatanje knjiga, i biranje bilježnica za školu, to mi i dan danas fali) Itd. Itd. Da, dakle, povezana rodbina i prijatelji... nadam se samo da je sve ovo bilo telepatski, a ne dogovor...neobično je dobit uvijek iste darove na isti rođendan...neobično...barem meni...hm...  |
NEDOVRŠENO PISMO...GORI U KAMINU
 Cijelo vrijeme razmišljam o tome kako zapravo živim u periodima po 365 dana. Kao da mi netko daje život na kapaljku. I onda se još sjetim ograničenja koja sama sebi namećem kako bih uspjela najčešće zadovoljiti ljudsku ćud i narav. No, kako Bededikt de Spinoza kaže ovako nekako: ako u ćudima i naravima nema ničeg zajedničkog one se ne mogu složiti. (...) Ovo je jedno nedovršeno pisanje (pismo)...obično ako odmah ne završim ono čega se uhvatim onda više ni neću. Zato što možeš danas ne ostavljaj za sutra je moto koji poštujem iako ga se svaki put ne pridržavam. |
03.03.2007., subota
AKTIVIZAM I IDEALI: NABROJALA SAM DO 10, GDJE STE SE SAKRILI?
 Sophie Scholl: Ne odstupa od ideala! U Münchenu 1943. godine okupila se grupa njemačkih studenata sa ciljem kako bi pružili pasivan otpor nacizmu pišući i raspačavajući letke u kojima su razotkrivali nacističke zločine. Nazvali su se "Bijela ruža". Najpoznatiji članovi "Bijele ruže" bili su brat i sestra Scholl, Hans (Hinrichs) i Sophie (Jentsch), a Sophie je ujedno bila i jedini ženski član. Dana 18.veljače uhvaćeni su pri raspačavanju letaka na fakultetu zajedno sa još jednim kolegom. Slijedila su četiri mučna dana ispitivanja, osuđivanja i kazne. Sophie je hrabro i odvažno branila svoje stavove i ideale ne želeći ih se odreći ni pristati na kompromise, te je nastojala zaštititi ostale članove skupine. Međutim, osuda na kraju je izrečena: giljotina. Giljotina istine! Giljotina mladosti! Giljotina idela! Giljotina zdravog razuma! Ne tražim ja danas ne znam kakav aktivizam, ne znam kakve ideale, ali studenti koji su prije bili "intelektualna snaga"...pitam se, gdje su nestali? Što smo danas? Naime, predsjednica sam jedne studentske udruge i ta udruga neće dalje, ako se ne stvori neka tradicija, ako nema volje ništa neće dalje, ako ne sažive ideali starijih na mlađe (koji bi zapravo već otprije trebali postojati, a ne da ih se sada traži da li možda u nekom postoje)...ništa neće dalje...Znam sama po sebi da je moj odgovor puno puta: nemam vremena, ali za ideale i aktivnost ih uvijek nađem! Za ono što vidim da je dobro, da ako se povuče može proizvest neku promjenu na bolje...ne mijenjaju ništa oni kojima dobro ovako kako im je sada (eto, to je moje mišljenje)...ali zašto onda svi kukaju, te ovome nije dobro ovo, te onome nije dobro ono...mislim, nešto nije uredu? Nešto bi netko mijenjao? Riječ i djela...uvijek je postojao jaz...riječi mogu namsijati i rasplakati...mogu oduzeti život (smrtna kazna postoji još i danas, depresije i samoubojstva itd.), mogu ga i udahnuti u književnom, umjetničkom vidu...ali same po sebi, bez čovjeka...riječi bez dijela...1...2...3...4...5...6...7...8...9...10!!! Vrijeme prolazi, a ja ne mogu pronaći nešto očito predobro skriveno! Ili je previše vremena prošlo? Predugo tražim pa je to što tražim ishlapljelo? Nestalo. I relikti me tješe iako su pred svojim krajem. |
STARAC I MORE
|
fotografija preuzeta s flickira:  Nemam snage čak ni ovo da pišem što upravo pišem, ali ova osjećanja u meni me tjeraju da naprosto nešto izađe van iz mene. Danas mi je bio težak dan. Hah, što je tu čudno? Baš ništa! Svaki dan je težak na svoj način. Svaki dan netko nešto traži od mene, svaki dan netko misli da je popio pamet ovog svjeta pa si uzima u zadaću da me prosvjetli, svaki dan se pojavi netko tko me nasmije, svaki dan se pojavi netko tko me rasplače, svaki dan se pojavi netko tko me podrži, svaki dan se pojavi netko tko me razočara, svaki dan se pojavi neki lik u mojoj glavi kojeg sjetim, svaki dan je mnoštvo toga oko mene. Mislim da sam overload. Neki dan mi je jedna djevojka rekla mi se divi kako ja sve stižem. Nažalost, ne mogu riječima opisati cijenu koju za to dajem. Evo ja priznajem, kažem da moje tijelo ne može nositi moj duh. Moje tijelo ne može izdržati moju volju. Ono je klonulo, umorno...izravnati leđa značilo bi smanjiti obaveze, a smanjivanje obaveza donosi samo druge obaveze. Osjećam se ko u začaranom labirinitu iz kojeg nikad neću van. I netko bi me trebao izvući, jer ja koja izvlačim druge, e pa sebe ne znam. Bez problema je organizacija koju moram napraviti za druge, bez problema je sve što radim za druge, ali sama sa sobom nikako na zelenu granu. Nisam čak ni nezadovoljna, nisam ljuta, nisam nesretna...samo sam malo umorna... Ipak grč će proći, pomisli starac. Sigurno će proći, jer lijeva ruka mora pomoći desnoj. Tri su mi stvari kao sestre: riba i dvije ruke. Grč mora proći. Nije dostojno da bude ukočena. |
ISČUPANI "KABEL"
|
fotografija preuzeta s flickira:  Cogito ergo sum, mislim dakle jesam...sjedim u fotelji i gledam u ekran. Televizor je zatvoren. Iza ekrana je prozor...bez zavjesa...nema uvertire...život se samo odvija...samo ponekad se čuje pljesak na toj pozornici. Doista, "daske" koje život znače. Tamo su...tamo vani...Bez kucanja, bez pozdrava, ispred mene se pojavi lice: poznam li ja Vas? Sreli smo se već negdje? Ustajem iz fotelje, zaobilazim ju i stajem iza nje...radim "svoj osobni prostor", iskorištavam fotelju kao "objekt distance" pred nepoznatim. Fotelja me neće "spasiti" od svega što dođe: ljubav, smrt, bolest, sreća, ljutnja, svjetlo, mrak, toplina, hladnoća, prijateljstvo, zloba, mir, svađa...koji su uvijek u nekom drugom obliku, to su kameleoni ni više ni manje. Od nečeg niti ne želim raditi distancu. Lik u crnom dugom kaputu, za crnom dugom kosom zavezanom u rep, za crnim šeširom na glavi zamahne kaputom ko plaštem, nakloni se i podižući glavu vidim objestan smiješak na licu mu: hahaha, nisi mi valjda povjerovala?! Prestaje tupilo mog pogleda, tek me osmijeh trgnuo: pozdrav prijatelju! Ako si i glumac, molim, nemoj igrat predstavu sa mnom. Doći ću u kazalište i ma kolik bio ekran, neću pobjeći van...neću se počet smijat ko kad sam gledala Jurski park, shvatit ću te ozbiljno...nemoj da te na daskama života moram gledati ko glumca...ja nisam Erazmo Roterdamski i moje riječi nisu njegove: "I što je sav ljudski život nego kazališni komad u kojem ljudi prekriveni maskama jedni pred drugima nastupaju i izvode svoje uloge...". Prijatelju, pozovi me na premijeru, rado ću ti se odazvati, a sada...sada me pozovi samo na sok i ispričaj mi koju dobru šalu i reci mi da ćemo se vidjeti i sutra. Sutra možeš doći u roza kaputu, shvatit ću vic. |
02.03.2007., petak
MURPHY
 Gdje sam ja tamo je i Murphy. Ne zna se tko je kome veća sjena koja prati onog drugog u stopu.1. SVAKI PUT kad kupujem pokaznu kartu za autobus na šalteru se mora: a) pokvariti kompjutor, b) zablokirati kompjutor, c) teta koja radi na šalteru pozove 10 svojih kolegica da se čude oko neke čudne zbrke koja vlada u mojim podacima u kompjutoru, d) nakon dvosatnog čekanja u redu, napokon dođem na red i nosom poljubim zatvoreno okno šaltera i natpis koji ubode u oko: a) vrijeme marende!, b)smjena službenika na šalteru. 2. Što moram pokupiti AMA BAŠ SVAKU stvar koja mi se nađe na putu, a i koja se ne nađe, ali ja očito nađem nju. Svaki stolac, stol, rub vrata, rub kreveta...zid - koji osjetim samo ako u snu glavom pokušam kroz njega, a već mi se to dogodilo jer kad sam kod jedne bake vrata su na jednoj strani, kad sam kod druge su na drugoj strani...uglavnom možete si predočiti što znači kad ja moram hitno noću na toalet, a uporno lupam glavom u zid, pa počinje ošlatavanje zida pa dođem do ormara i nikako da skužim da nisam u nikakvoj noćnoj mori nego jednostavno sam dezorijentirana...a i srce već kuca sto na sat jer mozak ne kapira što se događa... Posljedice možete vidjeti u nizu modrica koje mi osvanu "niotkud" ili barem shvatim otkuda mi, ali tek nakon što se dobrano naisčuđavam jer se uopće ne sjetim da sam lupila nekamo jer mi je to toliko postalo normalno valjda...pa budu modrice na ruci ili na koljenu ili negdje i kroz dane mijenjaju "dugine boje"...standard...smotana i nespretna...a tek koliko puta se popiknem i to doma...a joj...a još imam sad i papuče one čupave na majmunčiće su. Imaju njuškicu, oči...pa tako neke mi mačke misle tko zna što nam se to vuče po podu od kuće i daju šapama vjetra, a imam i par nadobudnih "lovica" koje se zbace s visoka, zagrizu u papuču i drže...i drže...i sad se ti misli kako ih odvojit...preostaje mi jedino da se počnem smijati oko nastale situacije...ukućani se naravno pridruže ugođaju, ni televizija im sa mnom ne treba. |
NOKTURNO
 Dva sata su ujutro...vani je naravno mrak...a inače to bude u proljeće ne u ovako ružno vrijeme ko danas....međutim, opet čujem cvrkut...ponekad skroz do kreveta mi dopre njegov zvuk...to je nešto predivno... |
SAMO "DANAS"
Kad već toliko cendram ovuda oko te svoje prakse, red je da kažem dvije-tri rečenice kako je danas prošlo (ja odradila predavanje i ponovno zaradila temperaturu btw). Ponavljanje prethodne lekcije i obradu novog gradiva završila sam taman! Jedno tri minute prije kraja. Ja zadovoljna.  Kako od velike prehlade ne čujem baš dobro najprije su mi se jadni morali derat tko nedostaje na satu, a nakon toga je bilo "slavno" ponavljanje. Naime, što se događalo?! Khm, postavila bih pitanje i onda bi nastupila toliko mrska tišina (zato ne volim pričati na telefon, uh) da bi napokon netko nešto "prošaptao", tj. da je netko svojim glasom razbijao čaše i/ili probijao zvučni zid nekoliko puta uzastopce svakim svojim izrečenim slogom meni bi se sve činilo kao šaptanje. Kako nisam u većini slučajeva baš previše čula što su mi odgovarali pomalo nesigurno sam neke stvari potvrđivala ono što mi je bilo rečeno. Naravno, ko što sam predvijela mumljala sam, a Murphyjev zakon mora djelovati pa sam tako počela ful kašljati 5 minuta prije nego što sam trebala početi predavati. Nasreću, prestalo je na vrijeme...dok sam upisala sat u imenik, dok se pospajali su laptop i projektor...mogla sam si uzeti vremena za progutat par čvorova u grlu. Trema? A ne, nju sam izgubila... Dobila sam i par komplimenata danas što mi malo vratilo samopouzdanje...par učenika mi je izjavilo nasred hodnika da sam im simpatična  a kolege su me također počastile sa hm "komplimentom" da sam lucidnija kad sam bolesna. Objašnjenje: redovito se oboružam detaljima i ama baš sve mi je bitno  a ovaj put sam kao razlučila bitno od nebitnog  Slijedeći tjedan počinju predavanja, a nastavlja mi se i praksa, ali sada u osnovnoj školi. E za to će bit problema, jer kako mi je prof. rekla ne spuštam se dovoljno na osnovnoškolsku razinu. Moram priznat da mi je to pomalo nerazumljivo, jer na djecu gledam ko na pametne "male" ljude i onda me doduše strefi kad netko nešto ne zna što smatram općom kulturom, ali ok, to je već druga priča. Ja vjerojatno ne znam nešto što je drugome opća kultura. Eto, tako da neću tu cjepat dlake (profesionalna deformacija što ćete ). Samo neka me ne stave u 5. razred i sl. jer zar zbilja tamo moram krenut od toga da me djeca pitaju: "Teta, kojom bojom da obojim rijeku Nil?"  Ja uzimam zdravo za gotovo da se to jednostavno zna. Što ne? I totalno sam zaboravila osjećaj kad ti netko diktira i kad ti moraš nekome diktirati...i onda čekat cijelu vječnost da netko nešto zapiše...navikla sam se na hvatanje bilješki (doduše s puno strelica i samo meni znanih kratica pa su ljudi polako počeli odustajat posuđivat moje bilješke sa predavanja i je, da mi za rukopis kažu lijepo ga je vidjet, ali nije za pročitat...ali,ali...). Ali, ok, jedva čekam doživjeti i osnovnu školu sad nakon srednje...nekako sam sve zaboravila...Lijepo sam ja govorila kad sam imala 19 godina da na toliko hoću da ostanem...naime u toj dobi me nekako uhvatila "odraslost"...ne znam kako opisati taj "fenomen" osim da sam odjednom počela stvari gledat na neki drugi način i da sam to primjetila jer je bilo drastičnih promjena. Primjetila i osjetila. Imaš 19 godina i jednostavno znaš da će se nešto promijeniti...slutiš to...ne znaš točno vrijeme, ali znaš da su u pitanju dani, eventualno par mjeseci kad će se to točno dogoditi. Pomalo na trenutke i tjeskoban događaj, isčekivanje nepoznatog...poželiš se nogama i rukama, zubima i noktima boriti za svoju 19-u! Sad, sad se samo jako dobro sjećam 19-te i tih promjena...Idem spavat. Leđa me ubijaju i ne bi na odmet bila jedna dobra masaža...just in my dreams...zato idem spavat...u snu su snovi...iako moram primjetit da ni njih nema već dugo vremena...i da, moram ja svašta primjetit, evo sad ću se potjerat u krevet...  |