Marketing
SAMO "DANAS"
Kad već toliko cendram ovuda oko te svoje prakse, red je da kažem dvije-tri rečenice kako je danas prošlo (ja odradila predavanje i ponovno zaradila temperaturu btw). Ponavljanje prethodne lekcije i obradu novog gradiva završila sam taman! Jedno tri minute prije kraja. Ja zadovoljna. 
Kako od velike prehlade ne čujem baš dobro najprije su mi se jadni morali derat tko nedostaje na satu, a nakon toga je bilo "slavno" ponavljanje. Naime, što se događalo?! Khm, postavila bih pitanje i onda bi nastupila toliko mrska tišina (zato ne volim pričati na telefon, uh) da bi napokon netko nešto "prošaptao", tj. da je netko svojim glasom razbijao čaše i/ili probijao zvučni zid nekoliko puta uzastopce svakim svojim izrečenim slogom meni bi se sve činilo kao šaptanje. Kako nisam u većini slučajeva baš previše čula što su mi odgovarali pomalo nesigurno sam neke stvari potvrđivala ono što mi je bilo rečeno. Naravno, ko što sam predvijela mumljala sam, a Murphyjev zakon mora djelovati pa sam tako počela ful kašljati 5 minuta prije nego što sam trebala početi predavati. Nasreću, prestalo je na vrijeme...dok sam upisala sat u imenik, dok se pospajali su laptop i projektor...mogla sam si uzeti vremena za progutat par čvorova u grlu. Trema? A ne, nju sam izgubila...
Dobila sam i par komplimenata danas što mi malo vratilo samopouzdanje...par učenika mi je izjavilo nasred hodnika da sam im simpatična 
a kolege su me također počastile sa hm "komplimentom" da sam lucidnija kad sam bolesna. Objašnjenje: redovito se oboružam detaljima i ama baš sve mi je bitno 
a ovaj put sam kao razlučila bitno od nebitnog 
Slijedeći tjedan počinju predavanja, a nastavlja mi se i praksa, ali sada u osnovnoj školi. E za to će bit problema, jer kako mi je prof. rekla ne spuštam se dovoljno na osnovnoškolsku razinu. Moram priznat da mi je to pomalo nerazumljivo, jer na djecu gledam ko na pametne "male" ljude i onda me doduše strefi kad netko nešto ne zna što smatram općom kulturom, ali ok, to je već druga priča. Ja vjerojatno ne znam nešto što je drugome opća kultura. Eto, tako da neću tu cjepat dlake (profesionalna deformacija što ćete ). Samo neka me ne stave u 5. razred i sl. jer zar zbilja tamo moram krenut od toga da me djeca pitaju: "Teta, kojom bojom da obojim rijeku Nil?" 
Ja uzimam zdravo za gotovo da se to jednostavno zna. Što ne? I totalno sam zaboravila osjećaj kad ti netko diktira i kad ti moraš nekome diktirati...i onda čekat cijelu vječnost da netko nešto zapiše...navikla sam se na hvatanje bilješki (doduše s puno strelica i samo meni znanih kratica pa su ljudi polako počeli odustajat posuđivat moje bilješke sa predavanja i je, da mi za rukopis kažu lijepo ga je vidjet, ali nije za pročitat...ali,ali...). Ali, ok, jedva čekam doživjeti i osnovnu školu sad nakon srednje...nekako sam sve zaboravila...Lijepo sam ja govorila kad sam imala 19 godina da na toliko hoću da ostanem...naime u toj dobi me nekako uhvatila "odraslost"...ne znam kako opisati taj "fenomen" osim da sam odjednom počela stvari gledat na neki drugi način i da sam to primjetila jer je bilo drastičnih promjena. Primjetila i osjetila. Imaš 19 godina i jednostavno znaš da će se nešto promijeniti...slutiš to...ne znaš točno vrijeme, ali znaš da su u pitanju dani, eventualno par mjeseci kad će se to točno dogoditi. Pomalo na trenutke i tjeskoban događaj, isčekivanje nepoznatog...poželiš se nogama i rukama, zubima i noktima boriti za svoju 19-u! Sad, sad se samo jako dobro sjećam 19-te i tih promjena...Idem spavat. Leđa me ubijaju i ne bi na odmet bila jedna dobra masaža...just in my dreams...zato idem spavat...u snu su snovi...iako moram primjetit da ni njih nema već dugo vremena...i da, moram ja svašta primjetit, evo sad ću se potjerat u krevet... 
Post je objavljen 02.03.2007. u 01:06 sati.