Marketing
SAD MI TO KAŽEŠ?!
fotografija preuzeta s flickira:
Komentari su me sad sjetili jednog nemilog događaja. Često idem raditi po sajmovima za džeparac, pa tako putujem do Pule, Zagreba, Ljubljane, Verone itd.itd. Jednom smo bili u Zagrebu na sajmu i oko 14h smo se trebali vratiti. Bilo nas je 4 u osobnom automobilu koje je imalo ljetne gume i nije imalo lance za snijeg i led. Uglavnom, obično uvijek kad idemo iz Zagreba navratimo prije u Karlovac na pizzu jer Ri Alto ima najbolju pizzu na svijetu, ok, nema, dijeli mjesto sa Unom na Kukuljanovu (okolica Rijeke). No, još dok smo bili u Vukovarskoj u Zagrebu počele su padati debele, ogromne i mokre pahulje...da bi s vremenom očito postale suhe, jer su počeli svakom minutom slojevi milimetara do u centimetre snijega se slagat na tlu. Krenuli smo bezbrižno...malo prije Karlovca već je u autu vladala tišina i onda je odjeknulo u ušima: A da ipak ne idemo u Karlovac? Ravno doma? Svi se složili, sa stavom plačljivog djeteta: ja bi doma, ja bi doma, ja bi doma. I mi gladni i žedni krenuli doma, oprosti mi Ri Alto jer ne znamo što činimo. Negdje pred Gorski kotar kroz stakla od automobila se ništa nije moglo vidjeti pa smo svako malo stavljali sad jedna strana sad druga strana auta glave van kroz prozor da bismo vidjeli i rekli šoferu našem kamo da usmjerava auto. Par sekundi se vozimo bez da itko gleda i onda ja kažem: sad je na meni red da pogledam...otvorim prozor, zapuhne me oštar, rezak, hladan zrak...oči su mi se privikle na sveopću bijelinu upravo na vrijeme da povičem: skreći udesno! Šok! Znate gdje smo bili? Došli smo skroz do zida suprotne strane ceste, a po svojoj traci nam je u susret dolazilo neko vozilo. Brzo se naš šole vratio na našu stranu ceste (fiju!)...nije se znalo tko je zeleniji u tom autu od nas četvero...pusti gas, dodaj gas, pusti gas, otvori prozor, koči...polako...Došli smo u Gorski kotar. Nanosi snijega sa obje strane ceste da su se urušili ne bi nas bili iskopali 10 dana od ispod. Uglavnom, otvori "šole" radio, kao opustit ćemo se malo uz glazbu. Radio istog trenutka emitira ovo: "Mećava! Nemojte ići na put! Posebno su teški uvijeti od Zagreba do Rijeke po staroj cesti, zimska katastrofa u Gorskom kotaru! Ne idite od kuća ako ne morate!" Pogađate da smo mi bili usred Gorskog kotara i moj jedini komentar je bio: "Sad mi to kažeš?!". Po putu smo naišli na dvije prometne nesreće i nekoliko puta smo vidjeli ralice koje su išle sad u ovom sad u onom smjeru, ali čišćenje im baš nije urodilo plodom jer je snijeg nemilice padao i napadao. Zamišljeni nad onim što smo čuli sa radia nismo već neko vrijeme gledali kroz prozor kad odjednom udarac, poletjela sam naprijed i auto je stao. Nije mi bilo ništa, nije bilo nikome ništa, osim što su nam srca mogla iskočiti iz grudnog koša..ali pustimo to...auto je dobio malu ogrebotinu, naime snijeg nas je unesrećio, ali bome i spasio. Bio je ogormni nanos na koji smo mi naletjeli, toliko debela naslaga da nismo stigli previše do zida. Izgurali smo auto nazad na cestu i krenuli svi više mrtvi nego živi polako prema Rijeci. Od tada nisam bila u Zagrebu ako se navješćivao povjetarčić taj dan na koji bi trebala putovati. Od tada mi nije ni na kraj pameti putovati negdje po snijegu. Od tad su me prijatelji počeli zvati "sniježna kraljica". Imaju smisla za humor, no da...:)))) ;)
Post je objavljen 09.03.2007. u 23:44 sati.