džentlemeni (ne) čitaju tuđa pisma
24.03.2007., subota
PROFESIONALNA DEFORMACIJA
 Jučer na početku sata profesorica na studiju filozofije dala nam je u zadatak da na sat vremena prestanemo biti filozofi. Hm! (!) Ako ništa drugo, mnogi ljudi koji ne studiraju filozofiju, ali imaju onu "žicu" za promišljenje kaže se da su spontani filozofi. E sad, ok, prestati biti filozof nije tako lagano, jer da li to znači prestati biti i spontani filozof ili se zapravo treba pojačati uloga tog spontanog filozofa u meni, odnosno nama pa bi to značilo da sam opet "u normali"? Uglavnom, trebala sam se dosjetiti nekog zla u svijetu, a pri tom ne biti filozof. Zla ima svugdje u svijetu rekli bi, što ti je moglo imalo biti teško oko toga? Na svakom uglu možeš pronaći neko zlo, mislim, u čemu je stvar?! Znate...ja nisam mogla odmah reagirat na upit profesorice...jednostavno, bez nekih stavova, bez nekog svjetonazora sam ostala. Trebala sam se praktički vratiti par godina unatrag kad nisam bila na studiju, kad mi nije bilo u glavi ovo što sad je. Stvarno se nisam mogla sjetiti kako sam razmišljala pred 4-5 godina. Onda sam jednostavno napravila to da sam posegnula u svakodnevicu. Koje zlo se meni dogodilo? Koje zlo se dogodilo nekom mojem bližnjem? Daljnjem? I kroz svakodnevicu došla ja do zla u svijetu. Ali, kako nisam smjela biti filozof tu sam stala. Jer, filozofi razmišljaju, promišljaju itd. Ja ne mogu zaustaviti svoje misli. Misao može mene zaustaviti, ali ne i ja nju. Ne može se prestati biti barem spontani filozof. To ja smatram, iako, opet, mislim da i nisu svi ljudi čak ni sponatani filozofi, ali što su onda?! Kako filozofi to čine... Filozofi to čine dublje. Filozofi to čine a posteriori. Filozofi to čine konzistentno. Filozofi to čine koneceptualno. Filozofi to čine zbog čistog razloga. Filozofi to čine svojim umom. Filozofi razmišljaju o tome kako to učiniti. Filozofi se pitaju zašto su to učinili. |