džentlemeni (ne) čitaju tuđa pisma
20.03.2007., utorak
ČUVAJ ME BOŽE "PRIJATELJA", NEPRIJATELJA SE ČUVAM SAM
Sviđa mi se što me je A posjeo za stol i odlučio mi reći što misli. Pridružili su nam se B, C i D. Smatrali su da sam pogriješila sa jednom idejom, jer sam ju prihvatila i odlučila raditi na njoj. Stvar je u tome što ako meni intuicija ili što li to već je kažu da je "to to", ja to MORAM napraviti, jer skoro pa uvijek mi ispadne odlično. Da, naravno, postoji rizik. Ne mogu protiv onoga što mi je u glavi. A to što mi je u glavi viče kako je to originalna ideja, podrške i angažmana vrijedna. Ono što ih smeta je to što sam se zapravo sva dala u nju pa su konstatirali kako su "ostali bez mene", tj. tu sam a nisam. Ali nije samo to što im je smetalo. Prenjeli su mi ono što su čuli, da me određena grupa ljudi ogovara i da su me svu popljuvali. Da li mi ti ljudi išta znače? Ne, privatno (tu je kvaka, ali ne zbog mene, nego zbog drugih na koje trebam misliti). Da li me je to svejedno kosnulo? Lagala bih kad bih rekla ne. Pričam s tim ljudima normalno kao da ništa ne znam što su govorili o meni, smiješkamo se jedni drugima, popričamo. U tim trenutcima susreta ja se uopće ne sjetim njihovog pravog lica i to je zapravo jako dobro, jer da se sjetim, ne bih mogla normalno komunicirati s njima.  Nakon tog malog razgovora kojeg sam imala sa tom dragom "moćnom gomilicom", kao prvo, to što su mi tako otvoreno dali do znanja o čemu se radi, gdje se oni u svemu tome vide i gdje mene vide, prijedloge za dalje i sl. djelovalo je gotovo pa ko eliksir za iscjeljenje duše. Kao hladan oblog na uzavrelom čelu. S druge strane, postala sam zamišljena jučer, pa danas...čak su mi se povremeno i suze pokušavale iskrasti van...sad sam znala da nisam sama, ali sam se opet osjećala samom...često puta se tako osjećam...ništa novog. Tako se osjećam ponekad i kad je 100 ljudi oko mene. Dolazi mi poriv da budem oštra, odsječna i da kao što neki gaze mene da uzvratim i ja. Prije toga bih, iako inače ne nosim, obula čizme sa onom tankom, tankom petom...da boli kad nagazim. No što ja radim?! Šutim i kako nisam tip koji bi bježao od stvarnosti, problema i sl. sada ih okrećem, vrtim, miješam, cjepkam i opet slažem naravno u sebi, u glavi. Ne dajem ništa van. Bilo bi bolje da da za mene, a vjerojatno i za druge. "Moćna gomilica" jer rekla da je pozitivno to da što i "zakenjim" da i "očistim" za sobom. To sam shvatila kao pozitivnu stvar. Barem nešto! Inače sve skupa mi je umarajuće, iscrpljujuće, razočaravajuće itd. i to ne samo po sebi nego zbog utjecaja ljudskog faktora. Do kad ću tako izdržati? Mogu mnogo izdržati, ali svakih put taj "mnogo" ima sve veću i veću cijenu.  Zamišljena sam, da...ne zamjerite ako ne čujem kad me pozdravite na cesti... |