Kao skoro uvijek i ovaj dan je bio pun obaveza, koje lijepo naštimam tako da su mi po rasporedu od sata do sata. Eh, samo ovaj put sam se preračunala. E bome, nisam znala da od jednog kraja grada neću uspjeti stići (pješke uvijek idem) do drugoga kraja grada. Nosila sam profesoru pripreme sa prakse nas nekoliko. Po putu sam pokupila i kolegicu i tako imala društvo do gore, do škole. Nekako se lakše ide, brže se pređe a da i ne osjetiš kad imaš dobro društvo. Nego što sam htjela spomenuti...kad smo išle prema školi noga me je pomalo počela boljeti. Svaku 5 stepenicu bih malo jauknula i odšepsala malo. U školi smo se zadržale tek jedno 10ak minuta jer smo morale žuriti kako bismo stigdje na slijedeće predavanje...naravno fakultet se nalazi na Olimpu do kojeg ne voze žičare. Samo da me ta noga nije tako boljela, ne bih ni buseve sazivala cijelim putem. Napokon stigosmo na fax kolegica i ja u uletjesmo na predavanje. Mirujem ja, miruje noga...oči mi se sklapaju...nije ni čudo...Nakon sat i pol vremena predavanje završava i ja ustajem...uuu, bol opet presječe u nozi...što je pak sad samnom opet...jedva gripa prošla sad opet nešto...skoro pa sam počela liječnički propitikivat svoju nogu, ali uspješno došepsah do stolice i bacih se na komp, tj. na pregledavanje mailova. Nakon nekoliko minuta kolegica i ja se pokrenemo da idemo prema gradu na sok i kolače kad ono ja se jedva mičem. ako stanem na nogu koja boli ajme meni! Od 4 kata do prizemlja mislim da mi je trebala cijela vječnost. kad smo došle do prizemlja sjele mi na klupu pa počele mozgat: od soka i kolača ništa, od ostalih obaveza ništa...izujem ja tenisicu, maknem čarapu...noga sva otečena, žile nabubrile, noga od njih se doima ko plava. Bila sam užasnuta! Otkuda to, zašto to, zašto opet baš meni!? I nazvah svoje doma oni me šalju na prvu pomoć, ja pak si mislim dok dočekam red, dok mi utvrde što je ako nešto tko zna što je i onda poslije neću imati busa za nazad. Moja mama meni preko telefona: pa uzmi si taxi! Da, da, jer sam rokfeler! Zaboravi! 50 - 70 kuna u džepu mi je za jesti i piti cijeli tjedan. Odlučile smo kolegica i ja da se odvučem do busne stanice iznad fakulteta...e da, sve one stepenice činile su se kao nepremostiva prepreka, ali uspjela sam nekako. Iako mi je sad svaka druga stepenica bila auč! joj! što mi je još ovo trebalo! nisam napravila ono! nisam napravila ovo! Sutra imam predavanje u osnovnoj školi, da li ću moć ići. I tako niz pitanja sam postavljala više sama sebi nego kolegici pored mene. Zaključila sam da mora da mi je neka vještica ko sireni dala napitak da mi se rep pretvori u noge, a sad boli jer mi se opet noge pretvaraju u rep. I svašta sam govorila i pokušavala ne misliti na bol, međutim, slabo mi je to polazilo za rukom. Došao bus, usjela se ja ko penzić u prve redove, eee, kamo sreće da sam se dokopala sjest...i vozila se neko vrijeme, noga miruje ne boli...treba se ustati i potrčati na slijedeći bus (presijedanje)...ustajanje je još išlo kako tako, ali ono trčanje a-a...festina lente (lat. žuri polako)...stigla sam na bus, ali morala i stajati cijelim putem do doma, kad je trebalo izaći iz busa nije imao tko...ali došepsala sam doma i aaaahhh, oblog na nogu, odmah! Ni presvuć se nisam bila išla. Sad me opet boli...doktorica rekla da je noga natučena, ali od čega??? Možda noću mjesečarim?! Hm...Tko zna, možda dajem kacote svojoj nozi i govorim joj: evo ti! evo ti! evo ti! :))))) Broj noge mi je 41 - 42 i onda se sjetim svih onihi paćeničkih dana kad nisam mogla kupiti cipele jer ili su imali male ili prevelike...moja nogica nikako nije mogla ući u niti jednu staklenu cipelicu za maturalnu zabavu...nakon stotog isprobavanja prvi uzvik na cipele: ove su i dobre! Mogu samo sad komentirati "heureka"!
|