Imala sam pripremljen jedan drugi post, ali onda je ovo iskočilo... :D

Traži li netko svoju top-sličicu ? :)

Punctim et caesim

Evo ga - novi! Krasan.
I, sad... ako me pitate jesam li čekala da se ohladi...
Paa i nee baš... (what's wrong with me?!?! )
Al' dobro, napredujem ipak... bit će jednom nešto i od mene.
Valjda.





































Inače, za prve tri fotografije kruh je morao ići skroz na pod, a ja na lojtrice, i paziti da se s njih ne strmendekam...
B(lo)že, što je sve žena spremna učiniti za ... ljepotu.
Idem sad uživati u plodovima svoga rada.

Riba ribi ne grize rep

... za vranu i oko još se ništa ne zna.



Pizza s tunom

Tamagotchi 2

Evo, ovako otprilike izgleda jedan (relativno :O) dobro mažen i pažen, odrasli tamagotchi... podignut od samo malo brašna i i vode... i mrvice soli. - samo svojom snagom.
Čarolija...
Mislim... nema se tu puno posla. Bitno je samo da vam uspije starter (imati dovoljno strpljenja, bez njega ništa) pa onda predtijesto, pa pravi omjer brašna i vode, autoliza, preklapanja, razvlačenja, fermentacija, predoblikovanje, oblikovanje, hladna fermentacija... prava temperatura za pečenje...
Ili, ovako... kao što rekoh - najvažniji je dobar starter, a nakon autolize kruh zapravo skoro sve sam odrađuje, vi ga samo povremeno malo (po)tapšete po ramenu.

I sad... naravno... strpljenje koje ja ulažem u starter (hranjenje 5-7 dana) je obrnuto proporcionalno onome za rezanje kruha. Odnosno - nema ga! I ovaj put sam rezala još vrućeg, i pri tome ga dobro zgnječila i izmasakrirala nožem... tak' da nekakvo ozbiljnije snimanje nije imalo smisla :I
Al' tako je to kad je korica fina, tvrda i krckava, a iznutra sve mekano i još se pomalo puši...
Dobro... ovaj sljedeći možda i ostavim da se skroz ohladi...:I






Moram ipak napomenuti da, osim ovog preuranjenog rezanja i gnječenja kruha, nitko nije stradao... niti jedan tamagutchi nije uginuo.
Jedino je za potrebe snimanja fotografija iz ormara izvučen ovaj ručnik (peškir, otarak) i tom potrebom propisno izgužvan. Znam da bi me mama poprijeko pogledala da je mogla vidjeti što radim (ona ga je i izradila)... ali što sad - oprat ću ga i ponovno vratiti u ormar :O















Inače, u našim krajevima se takvim ručnicima okite mladenci i kumovi u svatovima, ali i križ na čelu pogrebne povorke... pa si sad mislim, obzirom na ovo potonje, da je ovakvo kićenje kruha puno, puno bolja opcija...
A i obzirom na uzorak (Pan?) na ručniku, reklo bi se da se i njemu 'živo fućka' :O


Et'... a kruh je stvarno odličan.
Vrijedi svakog utrošenog... sata :)

Tamagotchi

Vrijeme za nahraniti ljubimca da ne krepa :)







Samo malo brašna i vode... pa još malo čekati...






I paziti da... ne prelije čašu.
Kao što bi, uostalom, na sve u životu trebalo paziti :O








A imate li i vi tako neku 'zvijer' koju hranite... tj. - brinete li se za nekoga? :O

I što je ono što vas same najviše pokreće?

I radite li možda sami svoj kvasac?
Mislim... ipak pričamo o starteru za kruh - https://en.wikibooks.org/wiki/Cookbook:Sourdough_Starter

Sekeli

Priča kaže da je tamo neke hladne, zimske večeri, gladnonamjerni mađarski novinar József Székely odlučio iskušati svoju sreću u jednoj gostionici pred fajrontom. Ovi nisu imali ništa doli ostatke nekakvog gulaša i pirjanog kupusa, u kojem je morebitno nekad u prošlosti obitavala i kakva dimljena svinjska koljenica, no u vrijeme kad je gladni novinar upao u gostionicu, o njoj su još samo legende kružile...

Kažu iskusni ljudi da je jedino prazan trbuh sposoban bezuvjetno voljeti, a naš siroti novinar je bio baš takav - praznog, skvičećeg želuca kojemu su se ovi ostaci učinili neodoljivima te je tražio da mu ih sve zajedno donesu. I tako se, kažu, gladnonamjerno umiješao u kuharske posle i dao svoj doprinos svjetskoj gastronomiji.
Istina je, dakle, što kažu da je samo ljubav sposobna čuda stvarati. Tak' su vam, eto, nastala mnoga prekrasna jela - iz ljubavi, stvorio ih je gladni želudac, dok s druge strane, pak, često se dogodi da ćemo miješanjem skupih i finih namirnica dobiti samo splačine, ako smo izbirljivi i podrazumijevamo da je samo skupo dobro.
Spontanost... spontanost je onaj čarobni dodatak... ništa forsiranje.
Alzo... ima i druga, pak, priča po kojoj je ovaj gulaš nastao na bečkom dvoru. Koja je ona prava, ne znamo. Ne bi ovo prvi put bilo da netko želi nešto tuđe uzeti... ljudi su tome jako skloni, no... ali mi svi više volimo ovu s gladnim novinarom, je li...

Kod mene jučer nitko ne bi ostao gladan. Cijeli dan sam kuhala. Na kraju je to rezultiralo 'pekom' s otkoštenom piletinom, krumpirom i raznim povrćem ispod kojeg se piletina raspadala od miline, pa onda ovaj sekeli, kuhano vino i svježi, vruućiii kruh. Bilo je i maslaca, ne svježe tepenog, ali i ovaj se na kruhu sav rastopio od milja...
Kakvo je to sljubljivanje bilo...
Ljubav neviđena.

Da... naime, radi se o tome da mi se ne da svaki dan kuhati nešto pomalo, nego povremeno zagrizem ovako veći zalogaj, premorim se, ali onda sam mirna nekoliko dana... bila gladna ili ne.
Drugi put će to možda biti nešto iz talijanske kuhinje... mislim se dok gatam iz taloga tek skuhane kave.

Šmrc...

Skidanje božićnih ukrasa je uvijek pomalo tugaljivo...I
E, ako neću postati jedna od onih (još i to ) čudaka što cijele godine imaju kuću ukrašenu božićnom dekoracijom :))
Eh... da... ili to, ili strpljivo čekati idući Božić :I

Nego, koliko vama često padne na pamet... koliko se često tješite (sebe, ili nekog drugog) činjenicom da bi trenutno loša situacija uvijek mogla biti i gora?
Aj, nisam to dobro formulirala; idemo ovako - koliko često pomislite na to da uvijek ima onih kojima je gore nego vama? I koliko vam takva pomisao pomaže da se održavate na površini, i trudite što bolje iskoristiti tu prednost koju imate?
A imate ju... jer koliko god da vam je loše, uvijek ima onih koji su u još nepovoljnijoj situaciji no što je vaša.

Moje pjesme, moji snovi (ovo nisu lijepe vijesti, ponavljam... ovo nisu lijepe vijesti...)

Ja vama nikada nisam pričala o svojim snovima. A ja cijeli svoj život sanjam... puno sanjam. I tu se jako rijetko radi o lijepim snovima.
Ako mislite da su puni ružičastih oblačića i jednoroga, onda se varate. Nije da ja ne bih htjela takve, ali eto moji su teški i tamni i uznemirujući. A nerijetko su i buđenja takva.
Ja ću se probuditi sa snažnom, gušećom boli u prsima i neuobičajenim lupanjem srca, jedva doći do daha... a do navečer ću saznat da je dečko iz ulice umro od zatajenja srca. Probudit ću se s jakim bolovima u bubrezima, i prva vijest za koju ću čuti je ona o presađivanju bubrega. Ja ću se probuditi i pomisliti na čovjeka kojeg nisam godinama vidjela, čak niti pomislila na njega svo to vrijeme i pitati se je li uopće živ... i onda ću dan poslije dobiti vijest o njegovoj smrti.
Ja ću tako jednog jutra otvoriti oči s mišlju kako mi je mama mrtva... jer sam joj u snu ispustila ruku i pustila je da ode. Zapravo, ona meni nije dala da je grlim, jer ja osim djece snažno, najsnažnije grlim samo one koji su nekoga izgubili...

Ja kao da cijeli svoj život sanjam vijesti. Zašto, i kakva korist od toga, ne znam baš... ali nakon prvih dječjih noćnih mora, navikneš se nekako na to.
i nije samo da sanjam; često mi se i na javi događa da susrećem ljude koje jako, jako dugo nisam vidjela, i onda ubrzo, kroz nekoliko dana dobijem vijest da više nisu s nama...

No dobro, ali sada pričam o snovima.
I tako ja sanjam da su mi u kuću došle neke žene s djecom, ne mogu ih ni prebrojiti, i sve traže nešto od mene, a jedna najviše. I to ona koja je isto tako bila kod mene kratko vrijeme prije no što će izgubiti sina jedinca. Pokazuje mi fotografije sjajne odjeće i traži od mene da i njenu tako ukrasim... zlatom i biserima...
Ja se sve nešto nećkam... pa primjećujem kako mi u hodniku prokišnjava (iako smo netom prije sjedile na sunčanom travnjaku) i tražim je da pričeka dok prvo to riješim. Pa onda sklanjam neke stvari koje ne želim da vide (upali su neočekivano pa nisam uspjela na vrijeme pospremiti nered koji kod mene vječito vlada...), a cijelo vrijeme snimam očima djecu koja slobodno, bez nadzora, trčkaraju naokolo i zaviruju u sve kutke moje kuće.... Znam da sam jedno ugledala kako na komodi pored televizora peče jaja. Samo sam se pitala otkud mu rešo, jer ja ga nemam. Onda sam se sjetila da moram obaviti važan tel. razgovor, uzela sam telefon ali on je bio toliko prljav da je bilo nemoguće na njega razgovarati, pa sam ga prvo odlučila dobro očistit. Naravno, kad/ako nešto čistim ja to onda čistim temeljito, i skroz rasklopim što se rasklopiti da... a taj telefon vam je bio čudo jedno od prljavštine... Znam da sam se nekoliko dugih minuta čudila da kako je svo ono smeće uspjelo stati u njega. Samo sam izvlačila i izvlačila... i s nevjericom gledala u telefon od petnaestak centimetara i veliku hrpetinu smeća ispred sebe...

I sad više ne znam kako je san završio, mislim da su žene otišle jer me više nisu mogle čekati, ali znam da mi je probudivši se prva misao bila poželjeti sretan rođendan svom dječaku...
Druga je bila vijest u novinama: https://www.24sata.hr/news/ministarstvo-djeci-s-teskocama-ne-da-vecu-ucionicu-i-dalje-ce-se-nastaviti-stiskati-u-onoj-maloj-959436

Moje dvije najdraže

Ova s kruškama ipak malo više... A što ćete, čak i roditeljima često jedno dijete bude draže od drugih, iako uvijek tvrde da ne rade razliku... pa valjda i ja mogu birati favorite među pizzama :O
A kakva je vaša najdraža?

Probijanje rokova

Njaaaaa... dobra sam!
Za manje od mjesec dana nakon predviđenog termina (Božić!), uspjela sam ispeći linzere.
Bravo ja... dođi da si ruku stisnem. :O

Imali smo mi u selu neke koji kad god bi nešto napravili, ma koliko šeprtljavo bilo, uvijek bi rekli - Nema me zemlja!
E... tako nekako, da...

Tja... znaju neki jako dobro da je samopouzdanje dovoljno za (barem) pola uspjeha ;O

Radno

Raditi se mora... ali kad je tema Božić, onda je i (može biti) zabavno :O








Danas sam cijeli dan pazila da ne prokližem i ne dobijem kakvu ledenu sigu u glavu .
Klimatske promjene, ali doslovno - promjene, radile su dar-mar po dvorištu. Prvo me jutros dočekao tvrdi, zaleđeni snijeg, pa taman dok sam pronašla obuću u kojoj bih najlakše po njemu hodala, sramežljivi plus je onda krenuo sve otapati. Kapalo je na sve strane, a sige padale i s moje i sa susjedove kuće... a kako se i onaj jutrošnji snijeg otapanjem počeo pretvarati u led, stalno sam krivudala po dvorištu kao kakva slalomašica u potrazi za sigurnim prolazom.:O

Na kraju kuće ima jedna mala kuhinjica, 'ljetna' (i zimska kad treba raditi neke veće poslove) koju sam nakanila pospremiti, ali kako se ona nije grijala, tako se u njoj lijepoooo... zaledio odvod.
Ostalo vode u sifonu ispod sudopera i voda nije htjela otjecati.
A niš'... kud ćeš bolje vrijeme za tapkati naokolo i tražiti alat nego kad je to najopasnije, pa sam ja odlučila taj sifon riješiti baš danas. U međuvremenu, obzirom da je dvorište većim dijelom u sjeni, snijeg i led koji su se danas otapali i razlili po još većoj površini nego ranije ubrzo su se ponovo zaledili i od dvorišta mi napravili (zaleđeno) labuđe jezero. Klizanju sam (još) manje sklona nego slalomu (a piruete mi baš nikako ne idu), tako da sam ostatak dana spas i prolaz tražila u ostacima onog tvrdog snijega na kojeg sam se jutros mrštila...
Et'... nikad ne znaš tko ti spas donosi i glavu čuva... :O

Dobro, ja ovo možda i nisam morala baš danas raditi, i zapravo sam imala jako puno sreće ostavši na nogama... ali što ću kad sam od onih koji rijetko mira imaju ( i nisam sigurna bih li mogla dobro shvatiti nekoga čija je najveća želja u životu ništa ne raditi :I) i stalno nešto prćkaju
Imate li i vi nekog takvog?

Opraštanje od Božića

Ja sam vam od onih što se sporo opraštaju... od onih sam što na peronu dugo mašu slinavom maramicom, pa se onda često dogodi da na peron uopće i ne odem.
Kakva sam, moglo bi se dogoditi da na njemu ostanem k'o onaj Hachiko, pa onda bolje ne :O
I tak' se sporo opraštam uglavnom od svega što je vrijedno ili je samo meni do toga stalo. Pa onda stalno prebacujem lijevo-desno, gore-dolje i dajem si vremena koliko je potrebno da konačni rez ne zaboli.
A one kratke rezove jako rijetko radim, iako - i to se ponekad zna dogoditi.

E tak' vam se ja sada opraštam i od Božića... aaa tooo nikako ne smije biti naglo. Prekratko to s njim sve traje... a i da se ne stresiram previše na ovim minusima.
Još se mi moramo duuugooo grliti :O






Imamo još uvijek i medenjaka, a i božićna špenica je još uvijek raskošno zelena (čuvam je na hladnom, pa zato...) i čeka da odu ovi minusi kako bih je mogla posaditi u zemlju pa na ljeto ubrati njen zreli klas.
Je l' vidite vi onda koliko ja mogu čekati? (Hachiko, briši...)









Tak' da... da, mislim da ćemo se još malo družiti na ovim zelenim poljanama.
A zašto da ne... ljudi i tako i tako sve što rade, bilo to zlo ili dobro, rade zato što mogu.
A ja, evo, mogu još uvijek (sa)čuvati Božić :)

Ajme, prava fešta od... ugljikohidrata

Al' ovo su oni dobri ugljikohidrati.
Tako kažu.

Humus, dal makhani i harira.

To kad se pravim i nešto drugo, a ne samo Englez.
A pravim se dosta često jer jako volim mahunarke. Pogotovo slanutak i leću.
Toliko da koristim skoro svaku priliku za izradu humusa - bliskoistočnog namaza od slanutka i sezama.


























Dal makhani je indijsko jelo, iz regije Punjab, koje se spravlja od crne leće, crvenog graha, vrhnja j maslaca.
Uz njega se obično poslužuje naan, vrsta indijskog kruha,



























Harira juha, još jedan od mojih favorita, marokanska je juha od slanutka i leće.
U muslimanskom svijetu tradicionalno se jede nakon ramazanskog posta.
















I sve je ovo skuhano u dva dana... još jedan dokaz koliko se rado svašta pravim :O

Sarma naša svako(novo)godišnja

Nu... jeste li se vi svoje prošlogodišnje uspjeli riješiti?
Ja sam, bome, jedva... al', u međuvremenu mi je toliko srcu prirasla, točnije - malo niže ispod njega, čvrsto :O, tako da mislim da ću je uskoro ponovno raditi.
Koji sam ja mazohist... :I

Šape skoro do srca...

Ima nas tako vrijednih... B(l)ože - ubismo se od posla... mam se vidi da sve brige svijeta podupiremo svojim plećima :O

Žute dunje...

Nimalo lako nije biti dizajner... pa ni svoj osobni .
Osjećaj topline daju mi brojne svjetiljčice i svijeće oko mene, ali mi za isti trebaju i hrpe jastučića i mekani tepisi...
I baš jedan tepih tražim ovih dana...
Mora biti debeo i mekan. Ne preskup, ali kvalitetan... nikako ne smije ostavljati dojam jeftinog ukusa...
Tražiti nešto tako preko interneta mukotrpan je posao; tu nema nikakvog dodirivanja rukama, pipkanja, i glađenja jer se oslanjaš samo na svoje oči i intuiciju... šesto, sedmo i petnaesto čulo...

I konačno, nakon duge i iscrpljujuće potrage, danas sam ga pronašla. I znam da je dobar.
Sad samo treba vidjeti kako će se on - marokanac među tepisima, snaći sa svim onim sivilom, (baš)čelikom i sterilnom bjelinom koji kod mene vladaju (čist' me sram reći - i svog nereda... ali ajd, moram i to nekako :O)...
Da je pred njim lak zadatak, to sigurno nije... ali tko zna... možda se jadan sjeti i poletjeti :O

Paprenjaci i Prijatelji

Ima ona jedna urnebesna epizoda Prijatelja , kada Monica dobiva slom živaca jer ne uspijeva replicirati keksiće Phoebine bake, a koji su najbolji keksići ever.
Sve dok se ne otkrije da je recept za iste s poleđine pakiranje Nestle keksića.

Moja baka nije pekla paprenjake, ali je tata često spominjao da ih je radila njegova baka, tako da sam ih onda morala i ja raditi. I obožavam ih... a radim najbolje ever...
Mogla bih vam dati za njih recept, nisam škrta... ali moj recept je s poleđine vrećice začina za paprenjake Dr. Oetker, tako da ga i sami nađete :D
Naime, kada sam ih prvi put radila kupila sam tu mješavinu začina, a onda, neimajući prabakin recept isprobala sam Dr. Oetkerov. I toliko mi se dopao da poslije nisam niti jedan drugi trebala.
Jedino što poslije više ne nađem te začine 'ni za lijeka' pa onda radim svoju mješavinu... ali dobro... ja ih i bolje zapaprim s barem (po) jednom žličicom bijelog i crnog papra :O
I kao što rekoh - odlični su.

Ovo su najsvježiji, a fotografije, naravno, postavljam samo zato da bi Ipsilonka bila sretna.
















E, a onda imam još i ove kalupe koji su puno veći nego prethodni, i koje sam malo istraživala na internetu. Dobila sam ih iz Švicarske, a našla sam ih (i) u Njemačkoj. Tamo s njima rade Springerle.. A onda sam još vidjela da njima oblikuju i Speculaas , pa rek'o mogu i ja paprenjake.
A zanimljivi su... kao velike tarot karte...



























'Along the way I find myself
To be confined within me
No place for any other's mind to interfere,
To grasp the meaning of it all
To overcome my limits
And dance away from any void and empty tones,
Just tell me why
Just tell me how
I can survive this time
Believe yourself and look away
From all that's right within you
Leave all your worries at the door and drift away,
I've tried to peer into the core
But could not storm the sorrow
My hollow heart has bled me dry, left me to stray
Another time without a trace,
Condemn me now
Send me to hell
For I'm already failing
Intertwine the lines
That swim beneath the dark
Realize the pain we live in
Demonize the need we reel in, no
In my memories I'll dig deep enough to know
Centuries of dreams unending
Another me that yielded tears when someone had betrayed
No time to ever go to waste
It's not that complicated
You're free to live your life at ease
No more restrain
No heed for shadows on your way
That try to steal your laughter
Your light will drive them all away
Be confident
Will I refrain?
Can I repent?
Will you be there?
Erase the page
For I'm alone and ailing
Intertwine the lines
That swim beneath the dark
Realize the pain we live in
Demonize the need we reel in, no
In my memories I'll dig deep enough to know
Centuries of dreams unending
Another me that yielded tears when someone had betrayed
So, this is my life
And it can't break me down
Go, I will decide
Who can come in and heal my disease
Burn it in flames
Kill it and maim
Why can't you see that you need to be freed?
Intertwine the lines beneath the dark
Every bit of pain we're feeling
Every other solemn life, no
In the memories you will find somehow
There used to be a dream unending
No more need to be alone
Intertwine the lines
That swim beneath the dark
Realize the pain we live in
Demonize the need we reel in, no
In my memories I'll dig deep enough to know
Centuries of dreams unending
Another me that yielded tears when someone had betrayed...'