Treba li nešto pogurati?

Treba li nešto pogurati? - ne znam koliko vi često čujete takvo pitanje, i ne znam koliko vam je ono potrebno; ja jedino za sebe mogu reći da ga, nažalost, često trebam, ali ne mogu ne priznati... i jako često čujem. Prečesto čak... pa skoro jednako toliko često ga i odbijam. Obično se zahvalim i kažem da ne treba, i povremeno još dodam da jedino trebam da svi rade svoj posao najbolje što mogu. Da će to biti dovoljno.
Ne mogu biti nezahvalna pa reći da ljudi ne žele pomoći...žele, neki, ali dobar broj ih se samo želi pohvaliti svojim vezama, ili sami nekim svojim položajem 's guranjem'. Ja bih radije da sve funkcionira bez guranja... zapravo, mislim kako guranje dosta toga koči... iako, na guranje same sebe povremeno i pristanem.
Jer oni koji samo žele pomoći, obično ništa ne pitaju.

Tako je mene moja prijateljica otela ovog vikenda i fino izvozala. Mislim - vozila me autom amo i onamo, i svukud. Ja sam se, naravno, prvo malo nećkala i nije mi se dalo nikamo ići, malo sam čak i strahovala od napora pa sam pokušala sve odgoditi... no ona se nije dala, nego je zaključila da trebam malo izaći, pa me je, kako sam već rekla, otela i izvozala... a meni se onda takvoj izvozanoj na kraju sve i svidjelo :O
A nije me tražila ni da se udam za nju (mislim da je jako zadovoljna s mužem i par komada djece), pa čak ni da joj kuham.
E to je pravo guranje :))

Poslije sam ja još htjela u jedan veliki trgovački centar, pa dok sam tražila sve ono što u svom selu ne mogu naći, ona je pomno pratila što kupujem, tj. što ne kupujem pa potajno nadopunjavala... lija lukava.
Zato sam se ja njoj osvetila propolisom... treba joj.

A evo što treba seljaku kad dođe u grad...







i čvrsti zagrljaj korijandera i francuskog kovrčavog peršina :)

Zeleno, zeleno...

Ponekad se u neke filmove virne i više puta... kako 'vaša lista' otprilike izgleda? :)

Ja se ječmenca bojim, jer sam malena

Gladna i trudna žena ne bi bila zadovoljna samo s juhom, pade mi na pamet dok sam je kuhala, i vjerujte mi, iako mi to ranije ni najmanje nije bila namjera, nakon ove pomisli brže-bolje sam smotala i nešto konkretnije.
Imam i novu, friško pofarbanu podlogu, kako žena od ječmenca ne bi zvocala da onoj prijašnjoj svaku crticu već u dušu pozna.
Nije se s ječmencima zajeb****

A ove šparoge su valjda posljednje za ovu godinu... sad su me već malo umorile.

(Za)bilježim se sa štovanjem (knjiga dojmova i eseja)

Pinokio, o Pinokio! Zašto si Pinokio? Odreci se laži i odbaci nos... (jel' tako nekako išla ta priča?)

Gledam nešto, pa pred mene iskoči ona od G.B. Shawa: "Lažljivcu je najmanja kazna to da mu se ne vjeruje, već da on ne može nikome vjerovati.", i mam se počnem unezvjereno okretati gledajući tko to zna da lažem k'o pas... pa ulovim male mačiće kako mi iza leđa zapišavaju cvijeće.
Eto kako prolaze naivci puni povjerenja, s negodovanjem zacokćem jezikom, pa se ispružim na ležaljci i zafilozofiram o tome kako i mali mogu kakiti k'o veliki.
A poslije mi se sve još dodatno razbistrilo vidjevši ih kako se s velikima naguravaju oko iste zdjele hrane.
Doduše, nije da ih i sama već danima ne hranim onim konzervama za velike, priznam, ne mogavši samu sebe slagati... i s uzdahom se preokrenem na drugu stranu ležaljke.

Zvjerke

Život i Karma

Gledam sinoć film - u nekakvom valu iskrenosti par si govori što im smeta kod onog drugog. Ona, između ostalog, njemu govori da ne voli ljubljenje u vrat, i da mu to do sad nije rekla kako ga ne bi povrijedila.
Ja imam jednu točku iza uha koja takvo nešto baš voli, no ne i osu koja je jučer na tu točku nasrnula, pa neslavno završila. Prošlo je bez posljedica, osa jednostavno nije imala šanse... ali jutros sam zato pronašla gospođu Patku pregriženog vrata.
Žao mi je Pate, naviknula sam se na nju iako kao društvo nije bila ni blizu onome što sam tražila za Patka... no, kad nas je već gospođa Karma imala potrebu posjetiti, bilo bi licemjerno ne reći da je na ovaj način ipak sve dobro prošlo :I

Ni za Patka ne mogu reći da je lud od brige, jer je lud i inače... i dok sam ja potreseno stajala iznad raščerupane, beživotne životinje, on je radio ono što uvijek radi - bjesomučno nasrtao na moje noge :I
Ipak, ne mogu ga ostaviti samoga, sad mu moram potražiti novu družicu... da ne bi poludio ovakav lud.
Gdje je @stara teta?

Mobitelašica

Znate ono kad svakomalo netko zalijepi nekakav svoj foto uradak, pa odmah, kao izgovor za: lošu, preeksponiranu/podeskpoinranu, ili promašenog fokusa mutnu fotografiju; o nekakvoj smislenoj kompoziciji da ne govorimo, naglasi kako je snimano mobitelom... jer kao - da imaju nekakvu skuplju opremu, Peter K. Burian bi im trčkarao po kavu i sendviče dok oni stvaraju neviđena remek-djela.

Ne znam, je li ikome jasno kako na takav način omalovažava i vrijeđa svakoga tko iza sebe ima puno truda, znanja, ili volje za učenjem... Jer nitko još nije rekao - Čujte, ja ne znam fotografirati, ali želim naučiti, i za sada ne može bolje... ali se nadam da će biti.
Ne, sve su vam to umjetnici kojima se podrazumijeva da svaki njihov i najbezvezniji uradak odmah dobije samostalnu izložbu.
I smrtno se uvrijede kad se to ne dogodi.

Jučer me @Galaksija pitala jesam li snimala bubamare mobitelom ili fotoaparatom. Marta je draga djevojka, i sklona sam vjerovati kako me zapravo htjela pohvaliti, i tek usput mi je htjela dati do znanja kako je i njoj poznato da se dobre fotografije snimaju fotoaparatima, te da oni koji ih nemaju to i ne mogu (možda si ja samo umišljam kako ona misli da sam dobra... ali, blože moj, nitko nije savršen... :))). Pa sam ja zahvaljujući njoj jučer snimala i fotoaparatom i mobitelom :)

I da se razumijemo... ništa od toga nije posljednji krik tehnologije, prije bi se moglo reći da je pred 'rikavanje', zastarjelo :)). I naravno, ne mislim reći kako su moje fotografije odlične, bez obzira čime ih radila, i da bih s boljom opremom bila nenadmašna, nego samo da da se ja uvijek trudim izvući maksimum iz onoga čime raspolažem. Bila to oprema, ili tek raspoloživi objekti za fotografiranje. Prava vrijednost i je u tom maksimumu, tj. volji za izvući ga.
I zato vas molim - prestanite naglašavati kako ste snimali mobitelom, jer ako znate da možete, i da hoćete drugi put bolje, onda i nema razloga da se bilo kome ispričavate... a ako ste 'znalac' koji samo drugima pojašnjava razloge svojih i tuđih ograničenja, također vas molim da prestanete... jer oni kojima je do toga stalo jako dobro primijete razliku...

Tako, recimo, svi oko mene odavno znaju da ja ne želim pisati uspješne romane jer nemam zlatnu tipkovnicu... i da ih u novije vrijeme odbijam pisati sve dok si ne nabavim svog osobnog AI-a. Jer tko je još zaradio Nobela tipkajući na šarenoj mehaničkoj tipkovnici za gejmere :O

'Znalcima' evo ostavljam ovu 'mozgalicu' - za pogoditi fotografije koje su snimljene fotoaparatom, a koje mobitelom (konstruktivne kritike su isto dobrodošle), a vas ostale ću pitati - mislite li da cijenite dovoljno tuđe znanje, sposobnost i trud... onoliko koliko mislite da ste vi sami zaslužili za svoja postignuća? :)

Okretanje leđa (snimanje preokrenutim objektivom)

Campanula samo što nije procvjetala stotinama cvjetića, što me jako veseli, drag mi je to cvijetak... ali ima tu, izgleda, i drugih zaljubljenika...

Gospođi je, čini se, bilo neugodno što sam je zatekla pri ručku pa se cijelo vrijeme okretala da joj, valjda, ne brojim zalogaje... :I
Mladi gospodin nije jeo (odmah je jasnije i zašto je više nego upola manji od nje) ali da bi lice pokazao - ni čut'!
S koje god strane da sam mu pokušala prići, on bi odmah tapkao na onu drugu :))
I što mi je drugo preostalo nego okidati s leđa :)

I da mi nije podignutih glava gladnih i krmeljavih mačića, što bi dušu prodali za kobasicu, ja zapravo ne bih imala što poslikati.

Private singer

Koliko se sjećam, u životu su me samo dvije pjesme budile. I to na posao. Jedno vrijeme dok sam radila.
I sad se povremeno prisjetim sobe sa slabo odškrinutim roletama kroz koje se prigušeno, s mukom, probijalo ulično svjetlo, dok se Tinina plesačica uz prve nježne taktove polako počinjala kretati...
Ostajala bih u krevetu još oko minutu, tj. prije nego je Tina glasnije povikala - I'm your private dancer... - jer bi time prijetila velika opasnost od buđenja cijele ulice. Do tada bih se ja već smješkala jednim kutom usana, šeretski dva, tri put brzo podignula obrve, sama povikala - Yea, right! - i onda požurila ka drugom kraju sobe kako bih utišala glazbu. Na drugi kraj sobe jer bih jedino tako bila sigurna da ću ustati i ne dopustiti Tini da me svojim glasom ponovno nježno ušuška u plahte.
I to je bila savršena pjesma za buđenje - budila je nježno, kao sirena čijem zovu nije bilo moguće ne odazvati se, i tako je svako jutro započinjalo lijepo i bez stresa...

Ponekad bih ipak, bez obzira na susjede, ostajala u krevetu odslušati pjesmu do kraja, ali prije nego bi mi se oči ponovno zaklopile, iza nje bi tada zapjevala Bonnie Tyler i natjerala me na naglo skakanje iz kreveta i trčanje do kraja sobe.
Bonnie bi probudila i mrtve...
Još malo, i ja bih odlazila u (često još uvijek) hladno i mračno jutro.




Jučer sam se sjetila tih buđenja pa otišla potražiti pjesme na YT, i onda mi iskoči poruka kakvu nikada ranije nisam vidjela.
Na vrhu preglednika je pisalo 'Moj mix', ispod toga 'Mixes are playlists Youtube makes for you' i onda dolje dugačka lista pjesama.
Pregledala sam ih brzo i vidjela da ima dosta onih koje volim i koje sam često slušala, ali isto tako i dosta onih koje jedva da sam otvarala, i koji mi i nisu nešto... i da nedostaje veliki broj drugih koje ja skoro da i ne skidam s playera.
Al' dobro, vjerojatno sve ovisi o tome jesam li na YT bila prijavljena ili ne, pomislim, pa time 'zaključim slučaj' jer najčešće nisam prijavljena, i nastavim još malo listati spisak, a onda pred mene iskoči ovo:





Zagrcnem se, prvo od iznenađenja, a onda od smijeha, jer se slon u meni automatski sjetio kako sam prije dvije, ili više od dvije godine postavljala na blog pjesme od Enigme (ne ove, nego od The Enigme), i onda mi je isto tako ovo bilo iskočilo pa nisam mogla odoljeti da na kraju niza The Enigme ne stavim i ovo naa blog. Bilo mi je to strašno smiješno.
Ali da se sad pojavi na mixu pjesama koje slušam, to stvarno nisam očekivala.

YbT, izgleda da ni tebi nije dobro - aman si malo preduboko zavirio u čašicu. Tko zna kako ćeš se ti ujutro probuditi :))

Samo bi se milov'o!

Palac se polako oporavlja. Upravo je nevjerojatna naša moć obnavljanja... tamo gdje se ima volje, naravno, inače bi do sada već obnovljena blistala i sva potresima pogođena područja...
No tamo di je volja u tuđim rukama, a ne na našem palcu, to uvijek teže ide.
Oporavljeni palac znači još malo radova danas - lovim vrijeme i dane prije kiše koju sad najavljuju za dulji period. Jučer sam uspjela i travu pokositi. Polako mi postaje jasno da je kod mene trava najzelenija, jer raste kao luda :D. Ne smijem ni pomisliti kakva će biti nakon kiša, tj. ako je ne uspijem kositi kao i do sada dva put tjedno.

A moja mala kosilica je prava atrakcija, privlači pažnju svaki put kad se s njom pojavim pred kućom. Ljudi uglavnom, kao uostalom i ja do nedavno, nisu znali da se takva može kupiti, a dosta njih da takva i postoji... djeca pogotovo. Njima je i najzanimljivija, a mene malo plaši vjerovanje kako sve ono što nas okružuje oduvijek postoji u takvom obliku.
Logika na aparatima... moderna medicina (još uvijek) ne zna kako joj pomoći.

A i mene moja kosilica oduševljava... lagana je kao dječja igračka, nije bučna, i nije ovisna ni o struji ni o benzinu, ja sam jedina 'sila' koja ju pokreće... tiho i nenametljivo :D. I to nam ide jako dobro. Problem je jedino što ne može kositi visoku travu pa smo onda malo češća ulična atrakcija jer nam je tako objema lakše. Kosi često, kosi malo... još su stari Sumerani imali uklesan u svojim mobitelima taj zakon o zelenim pašnjacima i vječnim lovištima :O

I kao što rekoh, posjeckala ja i jučer travu, ne dam joj da preraste moju kosilicu... a petnaestak minuta nakon što smo se nas dvije pojavile, već zvrče dvije 'benzinke' - bude susjedima valjda neugodno kad vide koliko često ja kosim, pa moraju i oni izaći. A onda u daljini čujem još dvije kako se pale... oni me i ne vide i ne čuju, al' ja svejedno hitro i važno okrenem svoju kosilicu jer baš hoću misliti kako sam i 'sila' koja pokreće sve kosilice i uređuje sve travnjake svijeta. Baš me briga ako i nije!!!

U svakom slučaju, kosilica je djeci i dalje zanimljiva... odmah su se svi okupili oko nje. A i psima je .. Takva tiha i nenametljiva i njima je neodoljiva. Kad sam kosila zadnji put, prije nekoliko dana, iznenada se pored mene stvorio jedan lovački. Podignute glave gleda pametnim očima u mene, a ja, znajući da psi baš i ne vole kad ih nepoznati ljudi diraju po glavi, ne radim nagle pokrete nego mu počnem nešto pričati... ali on brzo i nestrpljivo naslanja glavu na mene i kao da govori - Ajd, ajd, daaaj... što čekaaaš...!!!
Nasmijalo me to, pođem rukom prema njemu, ali uto se začuje zvižduk, pseće uši zalamataju u zraku i otrče vlasniku, mladom susjedu lovcu koji ga potom glasno prekorava - Samo bi se milov'o!
Aaaa... uljepšali su mi dan obojica ;)


I tak'... pauza je prošla, palac zacijelio, idem iskoristiti ostatak lijepog dana za biti malo korisna i u vrtu. Tamo je trava odavno prerasla moju mehaničku kosilicu, ali s njom se ja laganini borim golim rukama u rukavicama :D. Otela sam joj dio za ruže, pa za pet rajčica i pet paprika... posadila sam i ribizle, tako da se planiram i ustoličiti ondje postavljanjem stola i stolica ispod jabuke. Naravno, ne u vrijeme zrenja iste... o gravitaciji manje-više dosta toga znam :O

Jutros rano sam već bila u vrtu. Išla sam obići novoposađene biljke i one koje sam prije dva mjeseca nemilice sjekla... neke skoro do korijena. A priroda je kao moj palac... ima zadivljujuću volju za obnoviti se...
Formirali su se već i mladi plodovi krušaka i višanja... grozdovi će, čini mi se, biti veći no ikada, a i kivi, čije sam zapetljane grane nemilice sjekla Aleksandar metodom, sramežljivo pokazuje nove cvjetiće. Plodova će biti dosta manje nego ranije, ali bi trebali biti puno krupniji. I što je najvažnije - bit će ih, a u to ranije nisam bila sigurna :))
Ako... ako... ako se ne upetlja neka viša sila...
Tako sam ja hvalila i trešnju i njene cvjetove, a onda je već drugi dan zahladilo i pala je tuča, pa ću sada biti sretna ako uspije dozreti i samo pet trešanja. I dalje bi to bili prvi plodovi koje bi ta trešnjica dala.

Eh... težak je život nas pravih zemljoradnika... lako onim 'manekenima' :D

Wrrrrum... wrrrum... pali pilu!

A kad je upalim sve se mačke odmah razbježe :)))

Nitko to ne bi radio :I

Novi dan, novi quiche

Ovaj put quiche Lorraine, specijalitet francuske regije Lorraine, kako već naziv i govori, ali govori se i da su recept za njega zapravo Francuzi popalili od Nijemaca. Et' sad... ti osvajački narodi, samo bi nešto krali.
Inače, jednostavno jelo, nekada davno karakteristično za ruralne krajeve, pa tek s vremenom dospjelo i do otmjenijih stolova. Danas se quiche Lorraine može naći na meniju u vjerojatno svakom od od francuskih restorana.
Eto, još jedno tijesto je potrošeno... ostalo je sad samo još 3, 4... 5, 6.. :O

O.K. neću ja sad quicheve baš svaki dan peći; takvo pretjerivanje bi bilo pretjerano čak i za mene :I Iako nisu veliki, promjer im je 20 cm, meni ipak trebaju dva dana da ga pojedem, čak i uz mačju pomoć. Već i dva dana za redom jesti istu hranu nije lako... a kamoli deset i više...
No, pa bit će još prilika...

Jučer sam Malom Zlaji dala komadić na kušanje; već od samog mirisa se unezvjerio pa je prvo mene ugrizao za prst, kad sam pokušala povući ruku ugrizao me i za drugi prst, a nakon što sam ga spustila na pod iskočio je ispred mene s uzdignutim šapicama kao razbojnik na cesti, i skoro da sam ga čula kako prijeteći viče - Stani, di si krenula!!!
Cirkus jedan mali :)))

Uglavnom, njemu se quiche strašno dopao - tresao se kao prutić na buri dok je jeo ono što sam mu dala, grabeći i pokrivajući šapicama ono što što mu se učinilo previše udaljeno od njegovih usta, iako je jeo sam i neometan od drugih... prasac jedan privilegirani. Ja vjerujem da je to do fine dimljene slatke paprike koju sam dodala u quiche. Drugi stavljaju muškatni oraščić, ali ja ga baš ne volim pretjerano pa ga nisam ni ovaj put upotrijebila. Nigdje ne piše da se recepti ne smiju dotjerivati po svom ukusu, je li... uostalom, i u originalni quiche Lorraine ne ide ni mrvica sira, a danas ga valjda nitko ne radi bez.

Quiche ŠČ!

Čitam nedavno da su Cahrles i Camilla odabrali službeno jelo za krunidbu, a potom da su podijelili i recept kako bi potaknuli građane na sudjelovanje u raznim društvenim zabavama tijekom krunidbenog vikenda.
A jel' , rekoh ja ovakva povodljiva... pa ajmo se onda zabavljati, i mam se latim maslaca i svinjske masti (taman mi stoji kilogram, dva domaće s kojom ne znam što ću...) i zamijesim tijesto po njihovom receptu. I tu mi onda zabava zamalo propala kad sam se sjetila da nemam sve sastojke potrebne za nadjev... al' brzo sam se odmah i pribrala, i s čvrstom odlukom da se pod svaku cijenu dobro zabavim, prekopala hladnjak te u njemu pronašla tri vrste sira, od kojeg je dan svježi, pa ih pomiješala s jajima i vrhnjem, potom nasjeckala malo mladog luka i netom ubranih šparoga... a onda još, kao krunu svega - umiješala i malo uskrsne šunke, koja se nije uspjela ostvariti kao takva nego je, evo, dočekala kraljevsku krunidbu kako bi se narugala njihovom vegetarijanskom quicheu.
Ah, seljačka posla... sigurno bi ovi odmahnuli rukom...

Kakogod, njihov quiche s bobom i špinatom nisam probala, pa o njemu ne mogu ništa ni reći, ali bih, da mogu, ovaj sa šparogama i šunkom odmah sad okrunila... baš je nekako fin ispao...
I da - 'omaklo' se meni kod izrade tijesta malo više brašna, za nekoliko quicheva (:O), tako da vjerojatno s ovim neće sve završiti.
Ah... neumjerena u svemu, pa i u zabavi :I

Jesam, jesam, vidjela sam...

Kažu da ne biramo mi mačiće, nego da mačići odabiru nas... a ako zbog jednog ovakvog počnete gledati stare crtiće, onda pomislite kako u svemu tome može biti i nekakve istine.
Zlaju nitko ne može zamijeniti, ali maleni ima potencijala...

Nego, kad smo kod crtića... jeste li primijetili na kakvim strahotama smo mi odrastali? Užas... ja bih to sve zabranila!















Inače, sestra jučer došla sa cvijećem, pa dok sam pekla kroasane za dijete nagovorim ju da ga odmah i posadi, a dvometarsko 'dijete' iskoristim za 'visinske radove'.
Meni sad preostaje pokositi travu i posaditi još dvije ribizle. I ovaj put crveno-crne, ali s cvjetićima.
Što reći... će da cveta cveće u preduzeće.

Patak Banjalučki

Alzo, Patak Banjalučki ex Popularni poručuje svim blogerima da je audicija (Igre gladi) u kojoj se traži novi glavni pomoćni kuhar, pri kraju, tj. da vam ostaje samo još malo vremena da se iskažete i pokažete zašto bi vaš vi trebali biti izabrani.
Predmnijevam nekako da bih to ipak baš ja mogla biti (ne znam što ću ako ne :I) pa sam za pokazivanje uz ove pužiće (hebiga, onom lisnatom se kraja ne vidi...), koji su slični jučerašnjim pisamcima, jedino su šparoge zamijenili 'šampijoni' na izmaku predviđenog roka trajanja, nasjeckala i kupus za salatu. Dvije glavice krasnog mladog čekaju već nekoliko dana, pa će sad narednih nekoliko biti kupus salate u izobilju.
A što ću kad je baš baš volim.

Dobro, bude vjerojatno i krpica sa zeljem... a što i ne bi bilo kad se ima, pa se može... je li...
Nekako baš imam vjere u sebe i sigurna sam da ću pobijediti.
Što vi mislite, kakve su mi šanse, ha?






I za kraj još samo da se podsjetimo najzabavnije ankete ikada , tj. Patkovih dana ponosa i slave, tj. vremena kada se na blogu znalo samo za zabavu... eh... ta minula vremena što se nikad vratiti neće...

Pinky winky

Praznik rada je, a ja sam se jutros umorila još prije 10 h :I
Neplanirano... a prije toga sam bila lijepo isplanirala dan. Prvo je na redu bila priprema prvosvibanjskog ručka, i u tu svrhu sam jutros ranije s nožem krenula u vrt uloviti ga. Ja ne volim da mi hrana propada, a ovih dana je vrijeme od šparoga i one se moraju iskoristiti. Na dvorištu me sustigne oblak dima - i susjed je izgleda rano krenuo po ručak... Inače me dim zna prepasti jer nikad nisam sigurna otkud dolazi paljevina, ali sada sam se ranije bila pripremila pa sam ga samo presjekla (et' zašto je sve još dobro imati nož uz sebe), dim, ne susjeda... a on će ga (dim) vjerojatno jako brzo ponoviti, jer čovjek baš voli roštilj.









Nastavim dalje, sve do Patka (koji više nije Popularni, nego Banjalučki) pa ga podignem na prvo povišenje kako manijak ne bi trčao za mojim nogama, a onda se vratim po kukuruz i napunim mu hranilicu pa produžim u vrt. Vraćajući se s ubranim šparogama protresem malo grane rascvjetalog tamarisa pa ugledam veliku zelenu metalik bubu na njoj. Ne znam zašto ju zovu buba zlata i zlatna mara, kad je buba zelena, i još manje znam zašto je viđam samo na tamarisu, ali bez obzira na moje neznanje učini mi se kako bi svejedno bilo dobro otići po fotoaparat pa ovjekovječit i tamaris i bubu maru zlatu na njoj, te se s tom idejom krenem kući, i usput ponovno podignem Patka koji je u međuvremenu skočio sa stolca (da ga ja ovako ne podižem, on nikad ne bi znao kako izgleda pasti na dno :O) na kojeg sam ga ranije bila stavila i već mahnito trčao za mnom.
I niš' njega ne smeta što ja sve to radim s nožem u ruci... :I

Vratim se fotoaparatom, podignem Patka i snimim nekoliko probnih fotografija, a onda vidim da je buba zlata pozvala društvance - prvo jednog prijatelja, pa kad je on otišao onda drugog... trećeg...






U jednom trenutku je to bio pravi 'trojac', čak tri bube su se poslagale jedna na drugu (i prođe mi kroz glavu kako su ovi garant iz Stranke zalenih...), ali te su fotografije bile poprilično mutne, tako da sam ih poslije izbrisala...
Enivej, umorilo to mene sve pa krenem kući. Usput podignem Patka i preskočim Patku... a u dvorištu vidim da je mačka dovela svoj podmladak ravno na moj prag (di će suza neg' na oko), pa onda i nju nahranim kako bi ona mogla njih, pa uđem u kuću i stropoštam se na krevet. Vrijeme za ručak je već prošlo, odlučim da ga neću ni raditi i tako gladna zaključim kako je voajerizam jako naporan, tj. da od njega nema kruha i da bi mi najbolje bilo da ga se klonim :O

No...poslije sam ipak spremila šparoge - za večeru.
Rekoh već kako ne volim da mi hrana propada.