Samo bi se milov'o!

Palac se polako oporavlja. Upravo je nevjerojatna naša moć obnavljanja... tamo gdje se ima volje, naravno, inače bi do sada već obnovljena blistala i sva potresima pogođena područja...
No tamo di je volja u tuđim rukama, a ne na našem palcu, to uvijek teže ide.
Oporavljeni palac znači još malo radova danas - lovim vrijeme i dane prije kiše koju sad najavljuju za dulji period. Jučer sam uspjela i travu pokositi. Polako mi postaje jasno da je kod mene trava najzelenija, jer raste kao luda :D. Ne smijem ni pomisliti kakva će biti nakon kiša, tj. ako je ne uspijem kositi kao i do sada dva put tjedno.

A moja mala kosilica je prava atrakcija, privlači pažnju svaki put kad se s njom pojavim pred kućom. Ljudi uglavnom, kao uostalom i ja do nedavno, nisu znali da se takva može kupiti, a dosta njih da takva i postoji... djeca pogotovo. Njima je i najzanimljivija, a mene malo plaši vjerovanje kako sve ono što nas okružuje oduvijek postoji u takvom obliku.
Logika na aparatima... moderna medicina (još uvijek) ne zna kako joj pomoći.

A i mene moja kosilica oduševljava... lagana je kao dječja igračka, nije bučna, i nije ovisna ni o struji ni o benzinu, ja sam jedina 'sila' koja ju pokreće... tiho i nenametljivo :D. I to nam ide jako dobro. Problem je jedino što ne može kositi visoku travu pa smo onda malo češća ulična atrakcija jer nam je tako objema lakše. Kosi često, kosi malo... još su stari Sumerani imali uklesan u svojim mobitelima taj zakon o zelenim pašnjacima i vječnim lovištima :O

I kao što rekoh, posjeckala ja i jučer travu, ne dam joj da preraste moju kosilicu... a petnaestak minuta nakon što smo se nas dvije pojavile, već zvrče dvije 'benzinke' - bude susjedima valjda neugodno kad vide koliko često ja kosim, pa moraju i oni izaći. A onda u daljini čujem još dvije kako se pale... oni me i ne vide i ne čuju, al' ja svejedno hitro i važno okrenem svoju kosilicu jer baš hoću misliti kako sam i 'sila' koja pokreće sve kosilice i uređuje sve travnjake svijeta. Baš me briga ako i nije!!!

U svakom slučaju, kosilica je djeci i dalje zanimljiva... odmah su se svi okupili oko nje. A i psima je .. Takva tiha i nenametljiva i njima je neodoljiva. Kad sam kosila zadnji put, prije nekoliko dana, iznenada se pored mene stvorio jedan lovački. Podignute glave gleda pametnim očima u mene, a ja, znajući da psi baš i ne vole kad ih nepoznati ljudi diraju po glavi, ne radim nagle pokrete nego mu počnem nešto pričati... ali on brzo i nestrpljivo naslanja glavu na mene i kao da govori - Ajd, ajd, daaaj... što čekaaaš...!!!
Nasmijalo me to, pođem rukom prema njemu, ali uto se začuje zvižduk, pseće uši zalamataju u zraku i otrče vlasniku, mladom susjedu lovcu koji ga potom glasno prekorava - Samo bi se milov'o!
Aaaa... uljepšali su mi dan obojica ;)


I tak'... pauza je prošla, palac zacijelio, idem iskoristiti ostatak lijepog dana za biti malo korisna i u vrtu. Tamo je trava odavno prerasla moju mehaničku kosilicu, ali s njom se ja laganini borim golim rukama u rukavicama :D. Otela sam joj dio za ruže, pa za pet rajčica i pet paprika... posadila sam i ribizle, tako da se planiram i ustoličiti ondje postavljanjem stola i stolica ispod jabuke. Naravno, ne u vrijeme zrenja iste... o gravitaciji manje-više dosta toga znam :O

Jutros rano sam već bila u vrtu. Išla sam obići novoposađene biljke i one koje sam prije dva mjeseca nemilice sjekla... neke skoro do korijena. A priroda je kao moj palac... ima zadivljujuću volju za obnoviti se...
Formirali su se već i mladi plodovi krušaka i višanja... grozdovi će, čini mi se, biti veći no ikada, a i kivi, čije sam zapetljane grane nemilice sjekla Aleksandar metodom, sramežljivo pokazuje nove cvjetiće. Plodova će biti dosta manje nego ranije, ali bi trebali biti puno krupniji. I što je najvažnije - bit će ih, a u to ranije nisam bila sigurna :))
Ako... ako... ako se ne upetlja neka viša sila...
Tako sam ja hvalila i trešnju i njene cvjetove, a onda je već drugi dan zahladilo i pala je tuča, pa ću sada biti sretna ako uspije dozreti i samo pet trešanja. I dalje bi to bili prvi plodovi koje bi ta trešnjica dala.

Eh... težak je život nas pravih zemljoradnika... lako onim 'manekenima' :D