I don't drink coffee, I take tea... my dear

New York-style cheesecake... jer su često najjednostavnije stvari i najbolje.

The Boss

Narcisi

I tak' sam ja jutros rano ubrala veliki buket narcisa, stavila ga u vodu...
i još od tada sjedim i blejim u njega :D

Ništa indijsko

Ušćaklo me u leđima - pod desnom lopaticom, onako baš gadno, 'živčano'. Jučer još (a kad nešto nije za tebe, onda nije... al' eto, junačiš se nešto...). , i naivno sam mislila kako će proći samo od sebe, ali kako do navečer nije, onda mi nije ništa drugo preostalo nego da unajmim painkillere... kako sinoć, tako i jutros. Bol je bila baš oštra i jaka, tako da se nisam ustručavala ni približno kao obično. A obično se ustručavam; još uvijek sam u fazi - pa rano mi je da već sada počnem, premlada sam ja za ta sranja... ima vremena za njih...

I tako sam si onda malo razmišljala o tome kako mene najčešće i zaboli baš nešto na leđima. Ispada da su mi najosjetljiviji dio tijela... a valjda ih nema tko čuvati :I
Do sada sam si uvijek mislila kako bih trebala nekoga da mi ih (o)pere, jer to meni samoj ponekad predstavlja baš veliki problem, dok o čuvanju... eto, o tome baš nešto i nisam razmišljala.
A i da jesam... ne znam da bih nekakve koristi od toga imala. Jer, tko danas uopće ikome i čuva leđa? Ako negdje iskoči nekakav sukob, netko nekoga napadne, svi drugi se samo sklone u stranu, jer eto - ne bi se šteli mešati (osim onih koji će takav sukob/napad/tučnjavu snimati pa postaviti na 'društvene mreže'). Oni nešto mišićaviji od kojih bi se, logično, mogla očekivati nekakva zaštita, oni su uglavnom teretana proizvod - samo za pokazivanje.... a oni s oružjem - pa takvih 'malih piša' je nekako najviše samo da bi mogli zatući ženu nakon nedjeljne mise.
Ima nešto i žena s oružjem, ali i one se najčešće samo poslikaju s puškom, pa uteknu s bloga... a ako su lovci, moguće da bi i one zapucale s leđa... eehhh...

I tako, mozgajući o svemu, posegnem još jednom za painkillerima... bez ustručavanja. Sada bi bol trebala već potpuno nestati, ali mislim da danas ništa od onih nekih prethodnih planova - neka čekaju. Zgrabit ću mačka za gušu, pa u fotelju - zajedno pogledati nekakvu romantičnu komediju. Ovaj blentavac, kakav je postao u posljednje vrijeme, neće imati ništa protiv... dapače - mislim da će jedva dočekati.
I ništa indijsko - bit' će podgrijanac.
Možda sutra...

Dej after jesterdej

Dej after jesterdej ustala sam u cik zore. Nisam ni kavu popila, nego odmah navalila na guljenje krumpira i čerečenje pileta, kojega je onda pola završilo u loncu za juhu, i kojemu sam još pridružila i nekoliko komada nečega što je nekada bilo nekakvo govedo. Sve se to lijepo kuhalo pola dana, dok sam ja ostatak pileta pripremila za pohanje, a krumpir za pire, kojega je moj otac nedavno 'otkrio'.

Do sada sam pokrepala od umora, ali ocu sam za ručak poslužila: juhu s griz okruglicama, Keopsovu piramidu od pire krumpira i pola pohanog pileta. Kolač je od ranije. Dakle - bio je to pravi kršćanski nedjeljni ručak. Moj otac kad je vidio tu količinu hrane na svom tanjuru, od užasa je iskolačio oči - jer on toliko pojede u tjedan dana. Ali nije ništa rekao... nije se usudio.

Ovakvi nedjeljni ručkovi su dio mog sjećanja na djetinjstvo... tada je mama ustajala rano i pripremala objed oko kojega bi se u podne svi okupili. Pri tome bi joj pomagale i sestra i ja, a tatu bi poslale negdje da ne smeta i ne zaviruje svaki tren u lonac, i ne prigovara... jer je njegova baka kuhala drugačije... Na kraju bi ga ipak nekako uspjele nagovoriti da se ode malo 'odmoriti' ispred televizora.
Jednako bi tako i brata lupale po prstima da ne pojede kolače prije ručke, ili da s faširancem u ruci tik pred ručak ne 'odmagli' nekamo s prijateljima.
I osim tate, kojemu je njegova baka kuhala drugačije (jednostavnije) nitko nije imao primjedbu ni na što... barem ne naglas. Cijenio se nečiji trud.

Otkako mame nema, tatin i moj svakodnevni, pa i nedjeljni menu se promijenio. Obzirom da tata jede skoro ništa, a od ono ništa, nešto što ipak jede, moj se jelovnik uvelike razlikuje. Pa sam ja kao glavna i odgovorna kuharica združila sve ovce na broju i sitog vuka: tati pripremam ono ništa što jedino jede, a sebi povremeno, i osim ako sam ja ta koja ništa ne jedem, skuham ono što m(en)i odgovara, s time da i njemu, jednako toliko povremeno, ponudim nešto s mog jelovnika... što on, naravno, uredno odbija.

Za danas sam sebi namjeravala skuhati nešto iz indijske kuhinje, a tati poslužiti hladno pečenje (nije kazna, on se tako hrani), no jučer sam se ipak predomislila i iz zamrzivača izvadila ono veliko pile koje je danas 'zvijezda dana', jer tata, zasitivši se valjda i svojih vlastitih želja, u posljednje je vrijeme počeo tuliti kako odavno nema poštenog nedjeljnog ručka (ono, i onako, kako je kuhala moja mama, njegova mama, baka i vjerojatno više od pola sela... pa volio to netko ili ne), pa sam si to danas htjela uskratiti. I s geslom 'Bolje da izginem ja, nego običaji', krenuh se obračunavati s ručkom, u nedoba - kad obično tek razmišljam na koju ću nogu ustati, i hoću li uopće i uspjeti.

Žrtvovano pile, pošto je prethodno bilo zaleđeno, moralo se cijelo iskoristiti, jer povratka na led više nije bilo... a tata je od svega pojeo: pola tanjura juhe, tri. četiri žlice pirea, i jednom pohanom komadu mesa je svukao i pojeo njegovu 'haljinicu'.
To, i svoj zadovoljni brk.
Od svih nas okupljenih oko stola, ja sam jedina koja je stvarno cijenila uloženi trud glavne i odgovorne kuharice, pa sam šuteći jela pohano meso, koje inače, obzirom na moj osjetljivi želudac, teško da bi ikada bilo moj izbor... no, sutra je dej after dej after jesterdej, pa ćemo kuhati nešto i indijsko. A možda i opet nešto ispržim.
Vidjet ću.

Imitacija života

Petak je dan za... filmsku večer.
Možda za malo dobre, stare, hollywoodske melodrame.
A što da ne, ili...?

Churrosi

Drugi danas.
Prve sam, lijena kakva već jesam, dobro izmlatila mikserom... kao za princeezeee, pa su se churrosi malo previše napuhali... i iskrivili... i svašta nešto još.
A dok sam ih radila, palo mi je na pamet da bih mogla i koju fotku snimiti, no one 'krive' nije dolazilo u obzir :O
Njih sam proslijedila ocu (okusu nije ništa nedostajalo, bili su možda i bolji nego ovi drugi, al' što sad - sve za ljepotu), a onda sam ne bila lijena pa išla raditi drugu smjesu i polako miješala kuhačom. Ruke mi otpale... pa se mislim: jest da nisu princeze, ali, tijesto je isto... i onda - zbog toga, a i zbogradi uloženog truda možda bi Klocky mogla sići malo s Olimpa i navratiti; ne samo kako bi špijunirala, nego da nas i pozdravi :O

Volite li vi churrose... ili ipak radije princeze? :)

Susjedi

Imam vam ja tako susjede koji kažu - Zovi, V., samo zovi kad što trebaš. I to im nije dovoljno, nego još često sami dođu/nazovu/pitaju trebam li što. A kako su mi već napravili jednu uslugu za koju sam im vječno zahvalna. ja onda nastojim što manje tražiti njihovu pomoć, no... pa nastojim ih ne gnjaviti kojekakvim sitnicama.
Ali danas sam ipak trebala nešto, pa sam ih zvala.
I evo njih dvojice: dođoše, napraviše, pobjegoše.
Pobjegoše, doslovno :))

Prvo sam im se ja, naravno, lijepo zahvalila... a onda sam, kako to što su napravili i nije bila neka mala stvara, rekla da bih platila. A oni - ni čut', pa krenu van. Ja za njima, pa vičem - Hoću platiti! - a oni ubrzaju korak, pa preko dvorišta.

Ja imala na sebi nekakve široke i dugačke hlače, a u ravnim papučama, pa kao onaj smotani patuljak (od one sedmorice) potrčim za njima, riskirajući saplitanje o vlastite nogavice - Djetetu čokoladu...!!! - zasopćem, pokušavajući ih sustići... a oni visoki i dugih nogu, isto potrčaše, i pobjegoše u tri koraka.
Ozbiljno - pobjegoše mi ljudi :))
Pa strašno, kakav je to cirkus bio s tim trčanjem :))

Imate li i vi sličnih susjeda? :)











































































A ako ste nekim slučajem kao moji susjedi, tj. niste od onih koji trebaju pomoć, nego od onih koji je pružaju... onda vas molim - pa dajte malo olakšajte ovim drugima; pustite ih da vam plate kad vas to traže :))

Moody

Crn lebac mesim, u crnom plehu

Meni kad ostaviš dovoljno prostora i vremena za raditi zvizdarije, ja ih onda i radim.
Inače, tako obično govorim samo za svog starog oca, koji ima jaaako puununoo i vremena i prostora; ali, eto, valjda jabuka ne pada daleko od kruške...
I onda, kako su mene jučer svi ignorirali i prepustili samoj sebi, što mi je drugo preostalo nego da... s, a, i u, vremenu i prostoru, radim zvizdarije.

Pisala sam tamo negdje prošle godine kako mi je sestra umjesto chia sjemenki, u žurbi, kupila crni amarant. Od njega sam ja onda radila kao nekakav amarant-rižoto... i nisam ga više nikada ponovila. Okus je bio dobar, ali je sjemenke bilo nemoguće skuhati a da se pod zubima ne osjete kao pijesak.
Od tada, jer se hrana ne baca, bavila sam se mišlju da preostalo sjemenje sameljem u brašno, i onda od njega nešto ispečem.
I tak... s vrećom sjemenja, vremena i prostora, uz Božju pomoć i blogersko ignoriranje, ispekoh ja kruh.
I sad... da sam, obzirom na 'rižoto', od njega nešto očekivala - pa i nisam baš... a da sam bila u pravu u neočekivanju... e također nisam, zato što je kruh ispao iznenađujuće dobar, onako - k'o kruh :))

Dobro, možda je to i zato što sam ga radila kao mliječni - s puno mlijeka i maslaca, a takav je svaki dobar, no ipak neću umanjivati ni ulogu koju je amarant odigrao u okusu - osjetilo se, iako ga je u kruhu bilo samo 1/5, a ostatak je bijelo, pšenično brašno (pa što... ne valja ni sa zdravljem pretjerivati :O), .
Doduše, poslije sam zaključila da je taj omjer i najbolji u ovom slučaju. Amarant, iako je inače dobar za jačanje vezivnih tkiva u organizmu, u kruhu ga je samoga nešto malo teže povezati, čak i samljevenog. No, upravo ta njegova sipkavost, a u spomenutom omjeru, koricu ovog kruha je napravila savršeno prhkom. Prefino nešto, niš' ne treba kvarit'.

Et' sad, sva sam se zacrnila; da ne spominjem kako sam nešto ranije kupila i crne maske, i crno vino... i ne znam kud' li će mi duša crna :O
Idem maknuti s vatre onaj grah što se satima kuha... dok nije i on pocrnio!








***

Zapravo, davno sam već uklonila taj grah, jer sam i ovo sad već davno napisala, samo nisam stigla objaviti. Te ovo, te ono... telefoni...
Kad ti oduzimaju i vrijeme i prostor, onda ništa ne stigneš...

I još Gypsilonka kaže kak' je zaslužila da ju tetošim i samo njoj kuham... Doduše, rekla je da bi ona bila i zahvalna, al' ja nekako ne vjerujem u to. Osim onih nekih putnika-namjernika koje povremeno počastim, nitko drugi nije zahvalan :I... čak štoviše, dapače čak - kad god bih pogledala unatrag, svima kao da se uvijek podrazumijeva da ih trebam hraniti i ugađati im. To me odmah (pre)baci na biheviorizam... al' u svjetlu aktualnih svjetskih događanja, zabranim si onog Rusa i posvetim J. Watsonu... pa urođenom i stečenom.

Sad razmišljam da ubuduće sav prostor i vrijeme samo sebi ostavim:O


A nu macana...

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli cats (@suncutecat)

Žuljaju me cipele

Gypsilonka je jučer rasturila na razgovoru za posao, k'o ona Baba iz 'Prljavog plesa'... e, a kako nije podbacila, nikako joj ne možemo reći da je zaslužila i gore, nego ovako, nažalost, možemo reći samo - Gypsi, zaslužuješ ti (i) bolje!

Ja sam jučer konačno otišla po svoju nagradu koju sam osvojila još tamo oko Nove godine, al' proslijedit ću je svojim susjedima... i oni su zaslužili.

A sa svim tim zaslugama jadni Zlajo se sve teže snalazi. pa je odlučio da će od sada (kao i do sada) sve, za sve, pripisivati sebi :)))
Sv(i)jetlo je uvijek na kraju tunela... i tako nekako, eto, završavamo ovaj dvodnevni izvještaj o zbivanjima na relaciji kuća-blog.
(aj da malo preduhitrim Freša, sad će on...u taj'cama)

Život je čupav i dlakav

Nas dvoje jutros u pauzi gledanja crtića.

Soupe a l'oignon gratinée

Tamo nekad... davno - prvog dana prvog razreda osnovne, u prvoj klupi do vrata (što je sigurno, sigurno je...), dok sam neviđenom predanošću, s jezikom u lijevom kutu usana i drvenom bojicom u desnoj ruci, tik do žutih krušaka, bojila na papiru crvene jabuke, otvorila su se vrata učionice i ušao je jedan odrasli muškarac.
Muškarac je pozdravio našu privremenu učiteljicu (ona stalna se trebala tek doseliti, tako da nam je neko vrijeme 'uskakao' tko je stigao) te s njom izmijenio nekoliko rečenica, a zatim je pogledao po učionici i došetao do mog stola (a di će suza neg'...).
Pa je prvo, ništa me ne pitavši, moju radnu bilježnicu okrenuo sebi... vratio je, pa onda upitao za moje ime. Ja sam, s upitnikom iznad glave, pogledala ka učiteljici, s nadom da će spriječiti ovog muškarca da me maltretira, a kako se činilo da ona nema namjeru ništa poduzeti, onda nije preostalo ništa drugo nego da se sama snađem... Pa sam uvukla jezik i izgovorila svoje ime, a potom ga morala ponoviti još jednom, obzirom da je mene oduvijek mogao čuti samo onaj tko je dobro naćulio uši. Zatim sam jezik prebacila na desnu stranu i nastavila s predanim radom na svojoj bilježnici, ali je 'smetalo' imao još pitanja, pa sam se istovremeno morala i njemu posvetiti.

- A kako si ti ovo dobila? - upita on, pokazujući prstom na moje kruške i jabuke.
- Fino - pojasnim ja spremno, spretno prebacujući jezik s jedne strane usnica na drugu...
- Na koji način? - ne bi njemu dovoljno mog pojašnjenja, pa mi i dalje ne da mira...
- Na pariški!- ispali šestogodišnjakinja, koja je upravo tog ljeta naučila da se tako odgovara nekome tko malo teže shvaća...
Na vrh jezika joj je bilo i da mu kaže da neka sjedne do nje u klupu, ako misli nešto naučiti... a ne njoj smetati dok se pokušava obrazovati. No nije rekla ništa jer je već bila prešla na bojanje nekih geometrijskih tijela, a i teško da bi je čuo od smijeha, što od druge djece u učionici, što od svog vlastitog.

Poslije sam saznala da je to bio ravnatelj škole, zapravo 'drug direktor', kako smo ravnatelja tada morali oslovljavati, kojemu je neko vrijeme poslije jedna od dražih zabava bila otvoriti vrata učionice i mahnuti rukom samo da pozdravi 'malu Parižanku', pa čak i nekoliko godina poslije, tada samo u prolazu, jer je i on bio tek privremeni direktor (nije ni čudo što sam se ja vrata držala...) i nije ni bio zaposlen u našoj školi. Inače je radio kao učitelj, i u svojoj školi omiljen i poznat kao dobar čovjek, tako da mi je bilo jako žao kada sam godinama poslije čula za veliku tragediju koja je pogodila njegovu obitelj, nakon koje se ni on ni supruga nisu baš uspjeli oporaviti.

Srećemo tako kroz život ljude koje brzo zaboravljamo, a srećemo one koji zauvijek u nama ostavljaju nekakav trag: na dobar ili loš način... u svakom slučaju - one prve rijetko zaboravljamo.
Tako je 'mala Parižanka' prvog 'druga direktora' zauvijek zapamtila, i sjetila ga se skoro u svakoj prilici koja je imala veze s Francuskom... čak i u ovako banalnoj kao što je kuhanje francuskih jela.
A kada se rade 'bagetići', onda se često koristi prilika za raditi i juhu... i tako je meni nekadašnji 'drug direktor' ovih dana često u mislima, u kojima znam da mu je danas, nažalost, malo toga više smiješno.

Baguette naš svagdašnji

Prvi dan:





Drugi dan (malo poduplano, i u većoj posudi):





I trećeg dana V stvori bagetiće:








Fine, 'rupave'...

Fata je Fata, al' dvaput je dvaput

Majčica Zemlja je trenutačno nastanjena s oko osam milijardi ljudi. I od tih osam milijardi, baš svaku osobu je rodila žena, niti jedan muškarac (jedino se tu i tamo neki onesvijestio ako je odlučio biti 'podrška' pri porođaju).
Osam milijardi žena, i niti jedan muškarac, odlučile su devet mjeseci u svojoj utrobi stvarati novi život i zbog njega trpjeti: bolove u leđima, natečenost ruku i nogu, tešku pokretljivost, mučnine i povraćanje, te riskirati: preeklampsiju, gestacijski dijabetes, i umiranje od komplikacija izazvanih ektopičnom trudnoćom...

Svaku od tih osam milijardi beba žene su rađale satima i u mukama. Mnoge od njih nose 'carski rez' i mnogima se njihovo tijelo dugo oporavljalo nakon poroda. Vremena treba i da bi se jednom bez boli i paničnog straha od velike nužde otišlo na WC, a dosta njih ipak nije uspjelo izdržati nenormalne bolove izazvane mastitisom, tj.upalom dojki, pa su bile prisiljene odustati od dojenja (kako u svoja četiri zida, tako i u javnosti). Od 10-15% žena koje su patile i od poslijeporođajne depresije ima i onih koje nisu uspjele...
Ostatak žena koje su se uspjele psihički oporaviti, ali ne u potpunosti i fizički, tj. nikada nisu uspjele vratiti kilažu/vitkost od prije poroda, trpe uvrede tipa - debela, mlohava krava, i sl... ali to je zanemarivo u odnosu na sve drugo.
Osam milijardi žena, i niti jedan muškarac, prošle su taj proces stvaranja života, pa se onda nastavile danonoćno iscrpljivati brigom oko malih beba, i u konačnici - cijeloživotnom brigom za svoju odraslu djecu.
Meni bliska osoba je svojevremeno odbila liječničku preporuku (zato što je istovremeno s bebom rastao i veliki tumor) za uklanjanje svoje tek začete bebe. Prihvatila je rizik, i teškom mukom (ali ipak) iznijela šest mjeseci trudnoće.... i sada je i ta beba jedna od onih osam milijardi rođenih.

Nisam baš dobra sa statistikama (a Marival neće pomoći :I) pa ne znam koliko je u svijetu godišnje nasilnih smrti, jedino da ih je u Hrvatskoj u 2020-toj bilo 39. Polovica otpada na žene koje je usmrtio njihov partner, a u drugoj polovici je broj žena ubojica zanemariv u odnosu na muškarce ubojice.
Kako kod nas, tako i u ostatku svijeta, gdje je nasilnih smrti i puno više (aj samo pokušajte zamisliti...). Hrvatska je ipak jedna od najsigurnijih zemalja, je li.
I tako onda, čak i ako zanemarimo ratove koje izazivaju, i gdje se također mlate i ubijaju isključivo muškarci (broj žena ponovno zanemariv), dolazimo do zaključka kako su muškarci ubojice djece... nekadašnjih beba koje su osam milijardi žena, i niti jedan muškarac, u mukama donosile na svijet, davale živote i brinule se za njih.

I onda ja jučer s nevjericom slušam kako neki maloumnik u Saboru, inkvizitorskim metodama, donosi zaključak kako su žene koje traže da se u ono u što se one razumiju, što znaju, što jesu i što žive, ne miješaju budale, zapravo prikriveni monstrumi koji samo čekaju kako bi ubile koje dijete.
Istina, nije prvi put da ovako nešto čujem, ali nije isto tako nešto čuti na ulici, ili na blogu, gdje kao da je svakome zadatak prosuti se najbolje što umije... i čuti tako nešto u Saboru.
Zar ne postoji nekakav zakon koji bi takvim budalama zabranio prilazak mjestima gdje se zakoni donose? Mogao bi ih netko shvatiti ozbiljno.
Ili, ne znam... možda sam ipak ja sve preozbiljno/pogrešno shvatila. Možda je to jučer što sam ja slušala bilo tek natjecanje za Mister World?

Ono kad kažeš da nećeš više jer: em nije za tebe, em ne možeš... i onda već do kraja dana naručiš...





D:D... već vidim kako će cvjetati stotinu feferona :))
To... i još samo četiri, najviše pet rajčica.
Što ti je karakter, ha!

Trebala sam ti peći rođendansku tortu, ali umjesto nje - samo svijeća.
Ljutila si se na posljednju i prigovarala da je mala, iako sam istovremeno napravila nekoliko takvih malih.
Pa sam se onda malo ljutila ja...
I sad bih to rado ponovila... mogla sam ti ponovno ispeći nekoliko malih, tako da se ponovno malo ljutimo... ali ti si baš morala sve pokvariti...

Sretno ti sve... ma gdje god da jesi.

Kritika praktičkog uma

Kaže sestra da smo ovo Zlajo i ja...
Ja u roza pidžami, malo teže, ali Zlajo u akciji, e to već da...
Al' ga pili :))

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli cats (@suncutecat)

Strašota

Neprospavana, mučna i košmarna noć... jedna od onih koje je najbolje zaboraviti - čim, čim prije, tim, tim bolje.
Al' ovo je neka produljena verzija, ne da se, beštija, ni ujutro otjerati.
Je, trebala sam znati da Božo Vrećo kao Jack Sparrow nikako ne može biti dobar uvod u noć
Aj dajte nešto veselo.

Krafneeeee

Dobro izgledaju... i dobro da ih ne volim, inače tko zna što bi s njima bilo :O
Djeluju musavo... al' nije da ih ne znam napuniti, nego je džem malo rjeđi, i teže ga je ukrotiti.
A što... treba i to potrošiti.

I sad... radila ih u utorak, pa danas, i upravo naručene i za sutra... sam' pokaži dobru volju, i oma te iskorištavaju.

Zašto je (sve) dobro imati dobre škare u kući

Dobre škare u kući dobro je imati iz više razloga. Pa baš zbog tih više razloga, a ne samo jednih, ja imam ove.
Velike su... malo, i teške za ruku, ali meni baš takve odgovaraju (je l' vidite kako su se izlizale od upotrebe? (a koristim ih samo ja)).... jerbo nikad ne znaš na kakve ćeš sve otpore naići. Ne reže se uvijek samo papir, ili konac... nađe se tu i jačih stvari. Nije baš da idem na kamen s njima, al' nikad ne reci nikad :O

Dakle... imam ih za prerezati svašta, što sam i danas učinila, a do kraja dana namjeravam ih još i u kuhinji upotrijebiti.
Ne znam da li ste do sada čili za tjesteninu rezanu škarama(?), ali ako niste, evo vam ovdje jedan lijepi videJić



Jako zgodno, zar ne?
Mislim kako ste do sada, odavno, mogli zaključiti da sam ja ljubitelj kineske kuhinje, i kineske tjestenine... i zapravo mi jako odgovara ova bez jaja, pa je često i radim.
Za večeru se upravo priprema nešto slično, samo s piletinom... a povrće će biti nekakav meksički mix.
Kinesko-meksički... a zašto ne, i tako cijeli dan nešto miksam.



Recimo jutros, dok sam se klackala oko doručka, raditi ga ili ne... dočekala sam skoro i vrijeme ručka, pa je onda brzinski ispao nekakav smoothie-brunch... strpala sam u blender: jabuku, smrznutu marelicu, zobene pahuljice... med i mlijeko.
Pa nek' teče... zaš' ne.