Soupe a l'oignon gratinée

Tamo nekad... davno - prvog dana prvog razreda osnovne, u prvoj klupi do vrata (što je sigurno, sigurno je...), dok sam neviđenom predanošću, s jezikom u lijevom kutu usana i drvenom bojicom u desnoj ruci, tik do žutih krušaka, bojila na papiru crvene jabuke, otvorila su se vrata učionice i ušao je jedan odrasli muškarac.
Muškarac je pozdravio našu privremenu učiteljicu (ona stalna se trebala tek doseliti, tako da nam je neko vrijeme 'uskakao' tko je stigao) te s njom izmijenio nekoliko rečenica, a zatim je pogledao po učionici i došetao do mog stola (a di će suza neg'...).
Pa je prvo, ništa me ne pitavši, moju radnu bilježnicu okrenuo sebi... vratio je, pa onda upitao za moje ime. Ja sam, s upitnikom iznad glave, pogledala ka učiteljici, s nadom da će spriječiti ovog muškarca da me maltretira, a kako se činilo da ona nema namjeru ništa poduzeti, onda nije preostalo ništa drugo nego da se sama snađem... Pa sam uvukla jezik i izgovorila svoje ime, a potom ga morala ponoviti još jednom, obzirom da je mene oduvijek mogao čuti samo onaj tko je dobro naćulio uši. Zatim sam jezik prebacila na desnu stranu i nastavila s predanim radom na svojoj bilježnici, ali je 'smetalo' imao još pitanja, pa sam se istovremeno morala i njemu posvetiti.

- A kako si ti ovo dobila? - upita on, pokazujući prstom na moje kruške i jabuke.
- Fino - pojasnim ja spremno, spretno prebacujući jezik s jedne strane usnica na drugu...
- Na koji način? - ne bi njemu dovoljno mog pojašnjenja, pa mi i dalje ne da mira...
- Na pariški!- ispali šestogodišnjakinja, koja je upravo tog ljeta naučila da se tako odgovara nekome tko malo teže shvaća...
Na vrh jezika joj je bilo i da mu kaže da neka sjedne do nje u klupu, ako misli nešto naučiti... a ne njoj smetati dok se pokušava obrazovati. No nije rekla ništa jer je već bila prešla na bojanje nekih geometrijskih tijela, a i teško da bi je čuo od smijeha, što od druge djece u učionici, što od svog vlastitog.

Poslije sam saznala da je to bio ravnatelj škole, zapravo 'drug direktor', kako smo ravnatelja tada morali oslovljavati, kojemu je neko vrijeme poslije jedna od dražih zabava bila otvoriti vrata učionice i mahnuti rukom samo da pozdravi 'malu Parižanku', pa čak i nekoliko godina poslije, tada samo u prolazu, jer je i on bio tek privremeni direktor (nije ni čudo što sam se ja vrata držala...) i nije ni bio zaposlen u našoj školi. Inače je radio kao učitelj, i u svojoj školi omiljen i poznat kao dobar čovjek, tako da mi je bilo jako žao kada sam godinama poslije čula za veliku tragediju koja je pogodila njegovu obitelj, nakon koje se ni on ni supruga nisu baš uspjeli oporaviti.

Srećemo tako kroz život ljude koje brzo zaboravljamo, a srećemo one koji zauvijek u nama ostavljaju nekakav trag: na dobar ili loš način... u svakom slučaju - one prve rijetko zaboravljamo.
Tako je 'mala Parižanka' prvog 'druga direktora' zauvijek zapamtila, i sjetila ga se skoro u svakoj prilici koja je imala veze s Francuskom... čak i u ovako banalnoj kao što je kuhanje francuskih jela.
A kada se rade 'bagetići', onda se često koristi prilika za raditi i juhu... i tako je meni nekadašnji 'drug direktor' ovih dana često u mislima, u kojima znam da mu je danas, nažalost, malo toga više smiješno.