Marketing
Crn lebac mesim, u crnom plehu
Meni kad ostaviš dovoljno prostora i vremena za raditi zvizdarije, ja ih onda i radim.
Inače, tako obično govorim samo za svog starog oca, koji ima jaaako puununoo i vremena i prostora; ali, eto, valjda jabuka ne pada daleko od kruške...
I onda, kako su mene jučer svi ignorirali i prepustili samoj sebi, što mi je drugo preostalo nego da... s, a, i u, vremenu i prostoru, radim zvizdarije.
Pisala sam tamo negdje prošle godine kako mi je sestra umjesto chia sjemenki, u žurbi, kupila crni amarant. Od njega sam ja onda radila kao nekakav amarant-rižoto... i nisam ga više nikada ponovila. Okus je bio dobar, ali je sjemenke bilo nemoguće skuhati a da se pod zubima ne osjete kao pijesak.
Od tada, jer se hrana ne baca, bavila sam se mišlju da preostalo sjemenje sameljem u brašno, i onda od njega nešto ispečem.
I tak... s vrećom sjemenja, vremena i prostora, uz Božju pomoć i blogersko ignoriranje, ispekoh ja kruh.
I sad... da sam, obzirom na 'rižoto', od njega nešto očekivala - pa i nisam baš... a da sam bila u pravu u neočekivanju... e također nisam, zato što je kruh ispao iznenađujuće dobar, onako - k'o kruh :))
Dobro, možda je to i zato što sam ga radila kao mliječni - s puno mlijeka i maslaca, a takav je svaki dobar, no ipak neću umanjivati ni ulogu koju je amarant odigrao u okusu - osjetilo se, iako ga je u kruhu bilo samo 1/5, a ostatak je bijelo, pšenično brašno (pa što... ne valja ni sa zdravljem pretjerivati :O), .
Doduše, poslije sam zaključila da je taj omjer i najbolji u ovom slučaju. Amarant, iako je inače dobar za jačanje vezivnih tkiva u organizmu, u kruhu ga je samoga nešto malo teže povezati, čak i samljevenog. No, upravo ta njegova sipkavost, a u spomenutom omjeru, koricu ovog kruha je napravila savršeno prhkom. Prefino nešto, niš' ne treba kvarit'.
Et' sad, sva sam se zacrnila; da ne spominjem kako sam nešto ranije kupila i crne maske, i crno vino... i ne znam kud' li će mi duša crna :O
Idem maknuti s vatre onaj grah što se satima kuha... dok nije i on pocrnio!
***
Zapravo, davno sam već uklonila taj grah, jer sam i ovo sad već davno napisala, samo nisam stigla objaviti. Te ovo, te ono... telefoni...
Kad ti oduzimaju i vrijeme i prostor, onda ništa ne stigneš...
I još Gypsilonka kaže kak' je zaslužila da ju tetošim i samo njoj kuham... Doduše, rekla je da bi ona bila i zahvalna, al' ja nekako ne vjerujem u to. Osim onih nekih putnika-namjernika koje povremeno počastim, nitko drugi nije zahvalan :I... čak štoviše, dapače čak - kad god bih pogledala unatrag, svima kao da se uvijek podrazumijeva da ih trebam hraniti i ugađati im. To me odmah (pre)baci na biheviorizam... al' u svjetlu aktualnih svjetskih događanja, zabranim si onog Rusa i posvetim J. Watsonu... pa urođenom i stečenom.
Sad razmišljam da ubuduće sav prostor i vrijeme samo sebi ostavim:O
A nu macana...
Post je objavljen 19.03.2022. u 16:42 sati.