Dej after jesterdej

Dej after jesterdej ustala sam u cik zore. Nisam ni kavu popila, nego odmah navalila na guljenje krumpira i čerečenje pileta, kojega je onda pola završilo u loncu za juhu, i kojemu sam još pridružila i nekoliko komada nečega što je nekada bilo nekakvo govedo. Sve se to lijepo kuhalo pola dana, dok sam ja ostatak pileta pripremila za pohanje, a krumpir za pire, kojega je moj otac nedavno 'otkrio'.

Do sada sam pokrepala od umora, ali ocu sam za ručak poslužila: juhu s griz okruglicama, Keopsovu piramidu od pire krumpira i pola pohanog pileta. Kolač je od ranije. Dakle - bio je to pravi kršćanski nedjeljni ručak. Moj otac kad je vidio tu količinu hrane na svom tanjuru, od užasa je iskolačio oči - jer on toliko pojede u tjedan dana. Ali nije ništa rekao... nije se usudio.

Ovakvi nedjeljni ručkovi su dio mog sjećanja na djetinjstvo... tada je mama ustajala rano i pripremala objed oko kojega bi se u podne svi okupili. Pri tome bi joj pomagale i sestra i ja, a tatu bi poslale negdje da ne smeta i ne zaviruje svaki tren u lonac, i ne prigovara... jer je njegova baka kuhala drugačije... Na kraju bi ga ipak nekako uspjele nagovoriti da se ode malo 'odmoriti' ispred televizora.
Jednako bi tako i brata lupale po prstima da ne pojede kolače prije ručke, ili da s faširancem u ruci tik pred ručak ne 'odmagli' nekamo s prijateljima.
I osim tate, kojemu je njegova baka kuhala drugačije (jednostavnije) nitko nije imao primjedbu ni na što... barem ne naglas. Cijenio se nečiji trud.

Otkako mame nema, tatin i moj svakodnevni, pa i nedjeljni menu se promijenio. Obzirom da tata jede skoro ništa, a od ono ništa, nešto što ipak jede, moj se jelovnik uvelike razlikuje. Pa sam ja kao glavna i odgovorna kuharica združila sve ovce na broju i sitog vuka: tati pripremam ono ništa što jedino jede, a sebi povremeno, i osim ako sam ja ta koja ništa ne jedem, skuham ono što m(en)i odgovara, s time da i njemu, jednako toliko povremeno, ponudim nešto s mog jelovnika... što on, naravno, uredno odbija.

Za danas sam sebi namjeravala skuhati nešto iz indijske kuhinje, a tati poslužiti hladno pečenje (nije kazna, on se tako hrani), no jučer sam se ipak predomislila i iz zamrzivača izvadila ono veliko pile koje je danas 'zvijezda dana', jer tata, zasitivši se valjda i svojih vlastitih želja, u posljednje je vrijeme počeo tuliti kako odavno nema poštenog nedjeljnog ručka (ono, i onako, kako je kuhala moja mama, njegova mama, baka i vjerojatno više od pola sela... pa volio to netko ili ne), pa sam si to danas htjela uskratiti. I s geslom 'Bolje da izginem ja, nego običaji', krenuh se obračunavati s ručkom, u nedoba - kad obično tek razmišljam na koju ću nogu ustati, i hoću li uopće i uspjeti.

Žrtvovano pile, pošto je prethodno bilo zaleđeno, moralo se cijelo iskoristiti, jer povratka na led više nije bilo... a tata je od svega pojeo: pola tanjura juhe, tri. četiri žlice pirea, i jednom pohanom komadu mesa je svukao i pojeo njegovu 'haljinicu'.
To, i svoj zadovoljni brk.
Od svih nas okupljenih oko stola, ja sam jedina koja je stvarno cijenila uloženi trud glavne i odgovorne kuharice, pa sam šuteći jela pohano meso, koje inače, obzirom na moj osjetljivi želudac, teško da bi ikada bilo moj izbor... no, sutra je dej after dej after jesterdej, pa ćemo kuhati nešto i indijsko. A možda i opet nešto ispržim.
Vidjet ću.