Flames of love
22.11.2009., nedjelja
Autohomofobija?
Ljetos, jedan moj poznanik-prijatelj, nekoliko mjeseci mlađi od mene, kad se razgovor u društvu skrenuo na temu organizacija za pomoć lgbt osobama, bio je najglasniji u iščuđavanju čemu to i iskazivanju prezirnog stava. Moja frendica reče mu kako ima prisutnih kojima bi njegove riječi mogle zasmetati – da sam ja, naime, biseksualna (što je bilo posve u redu, jer smo se nalazili u vrlo liberalnoj sredini gdje nisam željela skrivati svoju orijentaciju pa sam unaprijed rekla svojim frendovima i dala im "dopuštenje" da me "outaju" koliko god hoće). Posprdno je ponovio tu riječ i, pogledavši me, nasmijao se. Nisam se željela upuštati u prepirku s njim, smatrala sam da ima pravo na svoj stav kakav god bio, pa nisam reagirala, nego sam dopustila frendu da skrene temu, ali naravno da me je to žalostilo. Kasnije je prezirno govorio o dva mladića koje smo upoznali, a koji su otvoreni i moglo bi se reći "tipični" homoseksualci, i zbijao šale na njihov račun. Sljedeće jutro s gađenjem je prepričavao kako ga je jedan od njih, mrtav pijan, pokušavao zbariti. Par dana kasnije, činilo mi se da mu se nije svidjelo što sam na "svom" tulumu potpuno odobrila prisutnost te dvojice i još znatnog broja ne-hetero mladića, uključujući jedan par, te homoseksualno ponašanje.
Zadnjeg dana, nakon što su on i njegovo društvo otputovali svojim kućama, a i mi smo uskoro trebali, frendica i frend pričali su mi kako se tu noć, točnije rano ujutro, potpuno pijan, vrlo direktno pokušavao pohvatati s jednim mladićem kojeg smo upoznali. Na trenutak sam ostala zapanjena: on – gay?! A doimao se kao najveći, zapravo jedini homofob u društvu. Zašto je tek pod utjecajem ogromne količine alkohola pokazao pravog sebe? Zar doista nije shvaćao da se nalazi u okolini u kojoj je gay ok, iako je to cijelo vrijeme mogao vidjeti po ponašanju svih prema svim tim mladićima, a i prema meni? Ili je moguće da je tek tada prvi put osjetio privlačnost prema muškarcu, premda mu je bilo već gotovo osamnaest godina? Što li je bilo u njegovoj glavi i jesam li mu, možda, da sam znala, ikako mogla pomoći? Ponekad se dopisujemo preko interneta. Ne pitam ga ništa o tome, poštujem njegovu privatnost, koji god bili razlozi da je to odlučio tajiti. Samo mi ga je žao. To ljetošnje iskustvo boravka u nehomofobnoj sredini za mene je bilo jedno od presudnih koja su mi pomogla da se prihvatim; voljela bih da je bilo i za njega. |
21.11.2009., subota
Ona me učila živjeti
Prije nego pravo počeh živjeti
Htjela sam umrijeti Kožu si palili, žile si rezali Moji idoli Samo držalo me Što bojah se vatre, krvi i boli A kad nju upoznah nesta straha No i želje te nesta I nova nasta: živjeti Ona me učila pobrinuti se za sebe A onda i za druge Upoznavati, slušati, poštovati Svoje tijelo, svoj um Svako ljudsko biće Učila me nespretnim riječima i moćnim primjerom Ona me učila tražiti sreću Iskoristiti prilike U svemu, u svakom gledat ono najbolje Cijeniti život, svaki tren I u dobru i u zlu Smiješit se Ona me učila voljeti Primati i davati Povjerenje i nježnost Svoj prostor, dodir svoga tijela Učila me što je ljubav Nismo mogle znati Da u nju ću se zaljubiti Nju ću više no što trebah zavoljeti Više no što smjedoh Ljubav bez mogućnosti Ljubav bez nade Ljubav zbog kakvih se umiralo Ali ja zbog nje naučih živjeti |
15.11.2009., nedjelja
"Fuj, a ja sam tebe dirala!"
U mom životu neko je vrijeme bila prisutna jedna žena, u koju se nisam zaljubila i nikad se u nju ne bih mogla zaljubiti, ali zavoljela sam ju na drugi, moglo bi se reći prijateljski način. Čitala je mnoge moje pjesme i cijenila ih, bila mi u pisanju najveći kritičar i najveća podrška, ali dio njih nije mogla razumjeti, a neke joj nisam ni mogla dati, bez otkrivanja da su posvećene osobama ženskog roda. Znala sam da je vrlo konzervativno odgojena i gorljiva katolkinja, ali željela sam joj reći. Stoga uhvatih priliku da joj spomenem svoje oduševljenje romanom "Sapfin skok" ("Sappho's leap") Erice Young koji slobodoumno govori o prvoj poznatoj biseksualnoj pjesnikinji. Na spomen otoka Lezbosa i lezbijki gađenje na njenom licu bilo je očito. Začudila se što čitam "erotske romane", osobito "takve vrste" i preporučila mi da inspiraciju radije potražim u Bibliji.
Pokušavam zamisliti što bi bilo da sam joj nakon toga i unatoč tome rekla da sam se mogla uživjeti u tu priču jer sam i sama privučena od oba spola. Možda bi reakcija na stvarnu osobu pred njenim očima koju već dugo i dobro poznaje bila drukčija nego na fiktivne žene koje vole žene tamo negdje u staroj Grčkoj i Egiptu, ali nisam imala hrabrosti, nisam mogla podnijeti sliku koja mi je iskrsnula, kako se s tim zgađenim izrazom odmiče od mene i govori nešto kao: "Fuj, a ja sam tebe dirala!" To je bilo prije otprilike godinu dana. Ona već dugo nije u mom životu i nije vjerojatno da će ikad više biti, premda ju nikad neću zaboraviti jer mi je bila draga, mnogo mi je pomogla oko određenih stvari u određenom razdoblju i puno je inače pozitivno utjecala na mene. Ako nekim čudnim slučajem ikad ovo pročita i prepozna se, voljela bih da zna da joj nikad ništa nisam zamjerila, samo mi je žao što je zbog svog odgoja i okoline u kojoj živimo usvojila takve stavove, i nadam se da će ipak naučiti biti otvorenija – žao mi je što se nisam usudila pokušati tome ju naučiti. I dok ovo pišem stalno imam na umu koliko sam sretna što me svi koji znaju za moju biseksualnost prihvaćaju takvu kakva jesam, premda dio njih potječe iz homofobnih sredina, što se njihov odnos prema meni nije negativno promijenio otkad sam im rekla, što se ni jedna moja prijateljica ne ustručava dodirnuti me u običnim socijalnim situacijama... Možda jednostavno imam sreće, možda sam dobro odabrala ljude s kojima sam mogla podijeliti taj dio sebe, a možda naše društvo ipak napreduje i u tom smislu  |
11.11.2009., srijeda
Samo za smrt su suze
Slutnja
O boli O njoj Osjećam ju Uvijek znam Šapat Kroz sav žamor posve jasan O njoj Smijeh Ona ružna vrsta smijeha Nju su mi takli Drske pijanice Pa makar in vino veritas Što misle da znaju Ne znaju ništa Nema spokoja Ne dam da bude sama Pored svijeta koji ne razumije Moram se probiti Polako, kao slučajno Ne smiju znati tko mi je cilj Jer kad htjedoh sama protiv svih Ona stade uz mene Pa da i svi na nju bace krivnju Ja vjerovat ću joj vječno Mi smo svoje Premda nikad tijelom Glasovi me prate Pjesme prodorne "Tuci pedera, prebij lezbaču, fuj, fuj!" "Ubij pedera, siluj lezbaču, pljuj, pljuj!" Za njih tek šala, vic, fora, štos Psovka bez razmišljanja Besmislena uvreda Ili? Strah Riječi su noževi A mojim odgovorom Samo bi se naoštrili Pa šutim Ko da me se ne tiče Grizem usnice iznutra Napokon ona Siroče u kutu kamo pobježe Baš kako i ja često činjah Kaže nije plakala No više nego ponosu Vjerujem crvenim očima Reče mi samo za smrt su suze Zar već riječi svoje izda? Ne: ona oplakuje Dio sebe koji svakim trenom ubijati Mora Da joj ne uzmu sve Da ju barem mogu zagrliti Da na mom ramenu nađe utjehu Da u mom naručju nađe mir Oči i uši posvuda Ne smijem ju dotaknuti Ne smijem par pravih riječi šapnuti Nego samo one obične Sigurne smo dok šutimo Nikad ne bi pogodili Ali jedna riječ, dodir, pogled Sve bi otkrili Vijest bi se proširila brzo i pretjerano Poput svake druge Poput one koja me dovela k njoj Dok nam se duše pripijaju jedna uz drugu Tijela ne smiju ni blizu Čak i da postoji skrovište za nas Previše bi očiju vrebalo putem Da se tek tren predugo pored nje zadržim – Evo, već sumnju slutim – A i ona već tjera me čak, protiv volje, jer se mora Smiješak joj ostavljam Ono malo sreće što joj mogu dati Jer to je sve što imamo Čuvajmo jedna drugu i dalje Kao tajne u dubini svojih bića Jedan djelić mene bit će uvijek s njom Jedan djelić nje sa mnom A refren odjekuje Kojim god da smjerom krenem "Pedere u logore, lezbače na lomače!" "Snajpere na pedere, krmače na lezbače!" Pokupiše par riječi, pa ih olako bacaju Ne razumiju A trebali bi znati Glupo bijaše Uzimati živote zbog ideja Ludo je Napadati ljude jer se vole Generacije izboriše se za slobodu i slogu Zar sad nova u to ime među sobom da se kolje?! Zar ratovi su se vodili Za ljubav i pravdu? Ne, tek zbog mržnje i pohlepe Otkad je ljudi – zar i dokad? Za nju svoju bitku ja povest nemam prava Povijest uči da naposlijetku svi gube Bog i Hrvati!? Pa i mi smo Hrvatice, makar bez parola A što je bog? Možda ono malo neugasive snage u nama Da nikad ne odustajemo jedna od druge I nikad ne odustajemo od njih Što god mislili o nama Samo riječi bezimene prosut mogu Nijemi krik elektroničkih slova Zar itko čita, zar ikom znače? Neću pustit suzu: još nije mrtvo Ono što iz mene posvud sitan prkos sipa |
