Flames of love

"Ljubi i čini što hoćeš"
Aurelije Augustin

U Bibliji, temeljnoj knjizi kršćanstva, u Starom zavjetu zapisana je tzv. zapovijed ljubavi: "Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!" U Novom zavjetu piše da je Isus Krist potvrdio tu zapovijed kao ključnu, istaknuvši ju u odgovoru na pitanje što je najvažnije od svega u Starom zavjetu. Jednim od najljepših i najvažnijih neevanđeoskih dijelova Novog zavjeta smatra se hvalospjev ljubavi koji se nalazi u Prvoj poslanici sv. Pavla Korinćanima. Aurelije Augustin, prvi kršćanski filozof, postavio je naslovnu izreku kao osnovno (i jedino nužno) etičko načelo, pretpostavljajući da je sama ljubav, ljudskom rodu dana od Boga, dovoljna za razlikovanje dobra i zla i u skladu s time ispravno postupanje. I nadalje, kroz svu svoju povijest kršćani naglašavaju ljubav kao temelj svoje vjere i glavno načelo djelovanja.

S druge strane, povijesna su činjenica križarski ratovi, nasilna pokrštavanja "pogana", okrutna mučenja i pogubljenja "vještica" i "heretika" te još mnogi krupni i sitni zločini pripadnika (Katoličke) Crkve. Gdje je tada bila ljubav prema bližnjima? No, ostavimo povijest i usredotočimo se na sadašnjost. I u današnje doba mnogi se pripadnici Crkve, čini se, povode za manje poznatim i manje dražesnim dijelovima spomenute Poslanice Korinćanima, koji nalažu da grešnike treba izopćiti iz društva ("Iskorijenite opakoga iz svoje sredine."), što se može tumačiti a često se i tumači i nasiljem, a grešnici su, prema tom tekstu, između ostalih: poligamni, preljubnici, rastavljeni i ponovno vjenčani, homoseksualci, promiskuitetni, oni koji imaju spolne odnose prije i izvan braka, oni koji se samozadovoljavaju... – svi oni, dakle, koji ljube "grešno", tj. izvan propisa koje su Crkveni autoriteti odredili, prema kojima je tjelesna ljubav dopuštena jedino u braku jednog muškarca i jedne žene u svrhu dobivanja potomstva. A sve je to ista toliko cijenjena ljubav, na kojoj se temelji odnos koji se odvija između svjesnih i razumnih osoba, slobodnim pristankom i na dobrobit svih njih, jednako bez obzira kolik bio broj tih osoba i kojeg spola bile. Nametanje tako strogih ograničenja spolnosti – premda se neka od njih u povijesnom kontekstu u kojem su izvorno donijeta mogu smatrati vrlo opravdanima i višestruko funkcionalnima (kontrola rađanja i stabiliziranje socijalne strukture obitelji) – uz istodobno slavljenje opće ljubavi (koja se nipošto ne sastoji samo od tjelesnih činova, ali ih svakako obuhvaća), kontradiktorno je i licemjerno. I sam celibat koji Katolička crkva zahtijeva od svojih svećenika i redovnica protivi se načelu ljubavi te je u mnogim slučajevima izvor frustracija, a ponekad i vrlo štetnih ponašanja (čega je najgori primjer zlostavljanje djece). Jer, napokon, nemoguće je ikakvim obećanjima o drugom životu u širokim razmjerima posve zauzdati prirodne ljudske nagone.

Stoga, Katolička bi crkva trebala ozbiljno razmotriti mogućnost olabavljivanja svojih standarda oko pitanja spolnosti, danas kad su nam na raspolaganju prilično pouzdane metode sprečavanja neželjenih trudnoća i spolnog prijenosa bolesti, a i intelektualno je ljudsko društvo ipak u prosjeku na višoj razini nego u srednjem vijeku. Nije neosnovano pretpostaviti da bi se time znatno smanjio broj zločina, a povećala ukupna količina zadovoljstva u velikom dijelu svijeta. Jedino bi tako bilo moguće vidjeti je li ljubav doista takva pozitivna snaga da čini ljude boljima jedne prema drugima, odnosno mogu li ljudi u svim aspektima funkcionirati po Augustinovu načelu.

Živimo u društvu u kojem većina istospolnost partnera smatra ogromnom preprekom za ljubavnu vezu. Svojim neprijateljskim stavom, ta većina zapravo oblikuje tu prepreku, ili barem višestruko nadograđuje njenu biološku pozadinu, preuveličavajući i nadodajući probleme. Ipak, postoje i mnoge druge prepreke s kojima se ljubav suočava, nerijetko i veće od ove, a onda, sometimes love just ain't enough.
Prvo, udaljenost. Žive li zaljubljeni na različitim krajevima svijeta (pa i na različitim krajevima države) ili se jedno svakako namjerava uskoro odseliti daleko te nitko nema mogućnost / namjeru odstupiti od svojih planova i upustiti se u preseljenje koje može drastično promijeniti njegov život, ljubav, dakako, ne može imati budućnosti, a onda prema mišljenju mnogih ni kratkoročnog smisla.
Drugo, generacijski jaz. Naravno, "na isto valnoj duljini" mogu se naći ljudi vrlo različitih dobi. Ne postoji čvrsto odrediva razlika u godinama iznad koje sama pojava ljubavi postaje apsurdna, ali u slučajevima gdje jedno drugom može biti roditelj (ili i više), javljaju se mnoge praktične poteškoće. Ako se sve drugo i prevlada, neumoljiva je biološka činjenica da će jedno ostarjeti i umrijeti dok drugo još bude u lijepim godinama – opet, nema budućnosti.
Treće, i po mom mišljenju zapravo najbitnije: sretna zauzetost. Ako je barem jedno u sretnom braku ili dugoj vezi, drugo nema uopće što pokušavati ni čemu se nadati. Takvu sigurnost nije pametno ugrožavati zbog strasti koja se lako može pokazati prolaznom, a varanje je nepošteno i bezobrazno prema dugoročnom partneru. Osobno smatram da je to jedina prepreka protiv koje nikad ne valja ići.
Osim ovih najvećih prepreka, javljaju se i mnoge druge, koje više ovise o stavovima i prioritetima upletenih pojedinaca i njihove bliže okoline. Naprimjer, religija. Ako su oboje vjernici "samo na papiru", dogovor nije preteško postići, ali ako je barem jednom njegova religija vrlo bitna, ili mu je bitno mišljenje okoline kojoj je bitna, to može postati nepremostiva prepreka. Ima primjerice zagriženih katolika koji bi praktički jednako teško prihvatili da im se kći uda za muslimana kao i da se "uda" za ženu. Slično je s različitom rasnom ili etničkom pripadnošću, razlikama u društvenom statusu (obiteljska pozadina, zanimanje, imovinski status)... svaka razlika može postati uzrok razdora ako je uključenima bitna (čak i "banalna" pitanja poput vegetarijanstva, pušenja, sporta, kompjuterskih igrica... za neke mogu biti ključan eliminacijski faktor).
No, dakako, nije sve tako crno. Mnogi parovi uspijevaju nadvladati neku od ovih i drugih prepreka, a neki čak i kombinaciju više njih. Ponekad je moguće premostiti pola svijeta ili pola života. Ili, if I were a carpenter, and you were a lady, i tada je ljubav ponekad moguća. A u usporedbi s nekim od tih situacija, spol se čini najmanjim "problemom".

Homoseksualne i biseksualne osobe ipak nisu posve nevidljive u našem nastavnom programu, koliko god su ih se neki (možda) trudili izbaciti. Daleko je to od nekog "pravednog" ili "realnog" udijela (kao što je i s položajem žena i još mnogočim), ali tijekom svog školovanja (a moglo bi se pojaviti još ponešto, imam još par mjeseci) uspjela sam pronaći neke primjere vezane uz redovno nastavno gradivo hrvatskog jezika ili (obavezne) lektire. Pa evo, ako nisam slučajno nešto preskočila (ako naiđem na još nešto, nadopunit ću):

- obrađuje se safička strofa i Sapfine pjesme
- u Vergilijevoj "Eneidi" opjevani su ratni pothvati muškog junačkog ljubavnog para (Nis i Eurijal)
- obrađuje se Shakespeareov sonet "Dal da te s ljetnim usporedim danom" ("Shall I compare thee to a summer's day") za koji se smatra da je posvećen muškarcu
- Vautrin, jedna od glavnih likova Balsacova romana "Otac Goriot", karakteriziran je kao homoseksualac činjenicom da ga žena ne može zavesti i naklonošću prema mladom Eugeneu de Rastignacu
- u Tolstojevu romanu "Ana Karenjina" biseksualna Kiti zaljubljuje se u Anu, a kasnije u prijateljicu Varjenku , u čemu ju okolina (osobito njena majka) podržava, no naposlijetku pronalazi "smirenje" u tradicionalnom heteroseksualnom braku s Levinom
- obrađuju se pjesme biseksualnih Paula Verlainea i Arthura Rimbauda koji su bili međusobno u vezi (pisala sam već o njima ovdje na blogu)
- u Proustovu romanu "Combray" opisan je lezbijski par koji izaziva zgražanje i porugu malograđana usmjerenu prvenstveno na oca jedne od djevojaka, koji tu vezu odobrava
- u Krležinu romanu "Povratak Filipa Latinovicza" lezbijke se izrijekom spominju, doduše u negacijskom kontekstu: "Za onu malu sušičavu guslačicu koju je Boba njegovala dvije godine svi su govorili da je lezbijka, ali to nije bilo na lezbijskoj liniji nego na samaritanskoj!"
- u drami Samuela Becketta "U očekivanju Godota" glavni likovi Vladimir i Estragon stari su muški ljubavni par (premda to nije izrijekom spomenuto, prilično se jasno naslućuje)

Pišem ovo u još jednom (vjerojatno uzaludnom) pokušaju da dočaram kakav izbor biseksualne osobe imaju i (vjerojatno još uzaludnijem) da pokušam predvidjeti svoju budućnost.

U Hrvatskoj (ili nekoj sličnoj zemlji) rodi se ženska osoba. Odrasta uz više ili manje izrečenu, ali svakako sveprisutnu spoznaju da roditelji i rodbina, više ili manje tradicionalni, više ili manje očekuju od nje da se jednog prikladnog dana uda i rodi djecu. Razvija razne naklonosti prema raznim isto-, blisko- i ne-tako-blisko-godišnjacima oba spola. Čita i sluša o zaljubljenosti i erotskoj ljubavi prema pripadnicima suprotnog spola, ali misli da se – možda – ne može zaljubiti, jer isto osjeća bez obzira na spol. Onda se zaljubljuje u mladića, a vrlo brzo shvaća da je i ono što osjeća prema najdražoj prijateljici isto: zaljubljenost. Pokušava to ignorirati, zanijekati pred samom sobom i osobito pred drugima. Osamljena je, uplašena, izgubljena, bez samopouzdanja i povjerenja i u koga. Onda ipak pronalazi nekog kome može vjerovati. Onda doživljava nešto zbog čega počinje prihvaćati i voljeti i taj dio sebe. Upušta se u taj svijet, istražuje, eksperimentira, pokušava biti mlada i živjeti, voljeti, traži svoju sreću, na obje "strane". Nakon puno vremena, upoznaje osobu koja joj znači neusporedivo više nego svi drugi, s kojom se osjeća nenadmašno kompatibilnom na svaki bitan način, s kojom poželi provesti život, shvaćajući da će im skupa biti sve u svemu znatno bolje nego svakom samom, i koja joj te osjećaje jednako uzvraća, i od koje je ne dijele nikakve nepremostive prostorne, kulturološke, karakterne, prioritetne, dobne ili druge prepreke...
a) Ta osoba je muškarac. Svi sretni, obitelj i rodbina odobrava da se "napokon odlučila skrasiti", veliko vjenčanje, ubrzo kućica u cvijeću, dvoje djece i tri mačke ili koja im god varijanta odgovara. Naravno, zaljubljuje se ona i kasnije, u veći broj drugih, ali ne upušta se u avanture jer ne želi ugroziti sreću koju ima. Njena prošlost, njena "tajna" ostaje duboko zakopana i svi ju doživljavaju kao uzornu suprugu i majku, nitko ne bi ni pomislio da je biseksualna... ali, dakako, ona time, živeći monogamnim heteroseksualnim životom, nije promijenila svoju seksualnu orijentaciju: u gluho doba noći, kad djeca već odavno spavaju a muž nakon seksa zadovoljan zaspi, zašto bi itko trebao znati u kakve sve snove ona tone?
b) Ta osoba je žena. I što sad?! ... Razočaranje, negativna reakcija okoline, strah, izoliranost? Čak i ako svi čije joj je mišljenje bitno prihvate, kako se sama pomiriti makar s činjenicom da s osobom svoga života neće moći imati djecu i da njihovo zajedništvo neće biti legalno priznato? Da odbaci tako dobru osobu, pobjegne i traži dalje? Ne želi dočekati starost sama, a vrijeme leti...