Flames of love

Pozdrav, možete me zvati Flames of love, 18 mi je godina i – ne, nisam alkoholičarka – ja sam biseksualna.

Dragi homofobi, dobro vas poznajem. Posvuda ste oko mene, neki od vas su mi i vrlo bliski, ili barem tako misle. Odgajana sam među takvima poput vas – štoviše, dugo sam i bila jedna od vas.

"Pederi i lezbače – fuj, to nije prirodno, nije normalno, nije od Boga! Takvih nikad nije bilo i nikad neće biti u našoj obitelji!"
"Što će im taj Pride, parada nakaza?! Što bi oni, pravo na brak, posvajanje djece?! Odvratni, izopačeni, bljak!"
"Biseksualci? Oni su još najgori od svih, oni bi sa svakim, pravo leglo boleština i nemorala! Najgore što bi ti se moglo desiti u ljubavi je da se zaljubiš u biseksualca!"
Zvuči poznato? Takve su usputne izjave sve što sam o gay tematici čula u svojih prvih 16 godina. Nisam na njih obraćala puno pozornosti. "Kad odrastem, upoznat ću pravog muškarca, vjenčat ćemo se i imat ćemo dvoje djece", kao dijete, uzimala sam zdravo za gotovo. "Pederu" i "lezbačo" za mene su bile tek ružne riječi koje se koriste kako bi se nekog uvrijedilo.
Kad mi je bilo 16 godina, sviđao mi se predivni mladić, sportaš, odlikaš, no – na moj užas – slučajno sam ga vidjela u nježnom zagrljaju s "prijateljem" te uskoro potvrdila svoju sumnju da je biseksualac. Pomisao da se j*** u š**** s dečkima izazvala je u meni takvo gađenje da sam ga odmah prekrižila sa svog mentalnog popisa poželjnih. Tada sam po prvi put ozbiljno razmišljala o postojanju "alternativnih" seksualnih orijentacija, i zaključila sam da "takve ljude" treba žaliti i pomoći im da se izliječe, promijene, isprave.
Nekoliko mjeseci kasnije shvatila sam da sam opet zaljubljena, i to neusporedivo jače nego ikad prije. U osobu koja je tada već dugo igrala važnu ulogu u mom životu; čijih sam svih mana bila svjesna, ali mi ni jedna nije uistinu smetala; s kojom sam imala upravo toliko zajedničkog da smo se odlično razumjele i upravo toliko različitog da si nikad nismo mogle dosaditi. Bila je sve što mi je tada trebalo i bila mi je od početka posebna i svakim zajedničkim trenutkom sve posebnija. No, nisam shvaćala zašto se trzam i crvenim na svaki njen dodir, zašto sam od samog pogleda na nju prepuna toplih i bockavih osjećaja, zašto se stalno uhvatim u razmišljanju o njoj kad nije u blizini i nešto me presječe na svaki spomen njenog imena. Prepoznavala sam te "simptome" – bili su mi se već događali s dečkima, ali ne tako intenzivno. Osjećala sam da je ona moj idealni par, moja srodna duša, no – nemoguće, ona je žensko! Ženska da ne može biti ženskija. Izbjegavala sam suočavanje s tim što sam dulje mogla, no jednog proljetnog dana, posve mokrih gaća nakon nekoliko sati druženja s njom, morala sam si priznati: "Nisam heteroseksualna!" Htjela sam tada umrijeti... ali još sam više željela živjeti zbog nje.
Već sljedeći dan, točnije noć, spoznala sam da slične osjećaje gajim i prema još jednoj prijateljici. Kasnije, razmatrajući sve svoje međuljudske odnose, uvidjela sam da sam od najranije dobi imala i još imam poveći broj takvih prijateljica. No, stavila sam te spoznaje "na čekanje" do ljeta. Onda sam prigodom Zagreb Pridea 2008 imala priliku ponovo čuti paletu homofobnih izjava svoje okoline. Sada su me vrlo duboko i okrutno ubadale. Osjećala sam se prljavo, promašeno. Smatrala sam da sam razočarala sve kojima je stalo do mene i sebe samu. Nisam shvaćala kako i zašto sam "ispala" ono čega sam se bila najviše grozila – riječ biseksualka odjekivala je u meni poput smrtne osude.
Posvetila sam se potajnom istraživanju lezbijskih i gay internetskih stranica, s očajničkom namjerom da pronađem terapiju, način da se promijenim, ali svi moji pokušaji u tom smjeru bili su uzaludni. No, upoznala sam (virtualno) mnoge dobronamjerne ljude, od kojih su mnogi poput mene, koji su mi pomogli da se napokon prihvatim. Gledajući erotske slike i videozapise atraktivnih muškaraca i žena, odredila sam da me privlače dečki, ali cure znatno više – i moram živjeti s tim.
Tim danom kad sam pobijedila autohomofobiju počeo je moj "coming out", izlazak iz ormara, suočavanje s okrutnim svijetom. Najteže je bilo prvo priznanje, majci – sva sam se tresla od straha. Naravno, nije bila baš oduševljena, ali ni u kojem trenutku me nije zbog toga napala ni odbacila, nego mi je pružila veliku podršku. Smatrala je da bolje ne kažem ocu, koji je kršćanski odgojen, ali izdržala sam tek nekoliko tjedana. Odbio je prihvatiti da to ne može biti samo neka moja faza ili hir, ali ni on se nije zbog toga okomio na mene niti me prestao voljeti. Naučila sam se postaviti: ja sam njihovo dijete i ako ja trpim sve njihove "nesavršenosti", mogu i oni moje – a oni su nastavili cijeniti me zbog svega ostalog i tako, mislim, pobijedili svoju homofobiju. Kasnije otvaranje svojoj najvećoj ljubavi (ne, nismo skupa i nećemo nikad biti, iz razloga nebitnih za ovu ispovijest, ali iskrenost je spasila prijateljstvo, a i moj zdravi razum) i jednoj novoj skupini prijatelja možda ne bih trebala ovdje ni ubrojiti, jer oni nisu ni bili homofobi i prihvatili su to kao nešto sasvim normalno i u konačnici nebitno, kao i moj brat, još premlad da bi posve razumio, ali dovoljno zreo da me nastavi jedako voljeti.
No, zašto uopće imam potrebe razmišljati o njihovim reakcijama kao o "rijetkoj sreći"? Zašto ne mogu isto jednostavno usput spomenuti i svima drugima kojima bih htjela, jer su mi dragi i ne volim im muljati, npr. starim prijateljima, rođacima, bakama i djedovima, u školi...? Zašto im mogu pričati samo o 20-ak % svojih zaljubljivanja (toliko mi, naime, čine dečki)? Zašto trebam biti daleko opreznija u pristupanju onom tko mi se svidi? Zašto se trebam bojati da u Hrvatskoj, bude li se znalo da nisam straight, neće biti posla za mene? Zašto znam za mnoge svoje vršnjake – u blizini i širom svijeta – koji su doživjeli užase jer su to što jesu?
Ako netko zna pouzdan način da postanem heteroseksualna, neka mi javi. Čak i stavljajući na stranu društvene prilike, naravno da bih radije budućoj ljubavi svog života unaprijed znala makar spol, i naravno da bih radije imala veće šanse da ću s čovjekom svog života moći prirodnim putem imati djecu. No, kako se čini da "lijeka" nema, zadovoljna sam i ovakva kakva jesam i samo želim živjeti i voljeti i biti voljena i davati svoj doprinos svijetu i iskorištavati svoje prilike za sreću. I želim to za sve koji su, poput mene, na bilo koji način "drukčiji". Ne znam zašto bismo samim svojim postojanjem ikome smetali. Dajte mi priliku... i dat ću sve od sebe da se to svijetu isplati.