Flames of love

Nedavno sam imala još jednu priliku razgovarati s jednom homofobnom osobom (koja, naravno, nema pojma o mojim ljubavnim sklonostima). Mladić kojeg poznajemo pati, nažalost, od teških fobija koje ga onemogućavaju u mnogim aspektima svakodnevnog i društvenog života te mu praktički posve ukidaju mogućnost stupanja u seksualno-ljubavne odnose. Sjetih se pitati tu homofobkinju, čisto hipotetski, smatra li da bi za njega bilo bolje kad ne bi imao nikakvu fobiju, ali da je homoseksualan? I odgovara ona kao iz topa: Ne! Fobije i drugi psihički poremećaji se, obrazlaže, mogu liječiti, a homoseksualnost je gora od svega toga jer za nju nema lijeka. Dakle, što se nje tiče, premda ga njegove fobije sasvim jasno onemogućuju da makar pomisli imati bilo kakvu djevojku, bitno je da je on za to sposoban, jer je savršeno heteroseksualan. Pitam dalje, bi li joj bilo draže da neki tinejdžer u njenoj široj obitelji ili u obitelji prijatelja ima šizofreniju ili maničnu depresiju ili autizam ili mentalnu retardaciju ili... nego kad bi bio homoseksualan? Da! Jer, sve su to bolesti, nisu za njih oboljeli ništa krivi i treba im pomoći, a homoseksualnost je izopačenost i sramota. "Sve je bolje nego da je gej!" kaže ona, "Jedino što bi bilo još gore je kad bi bio onaj, ovaj, oba, dva..." "Biseksualan", pokušam joj pomoći, "Tako se kaže za osobu koja..." "Znam ja što je biseksualac!" odgovara uvrijeđeno, "Fuj!" Objašnjavam joj da sam se tijekom putovanja u inozemstvo susrela s većim brojem homoseksualaca i biseksualaca koji su predivni ljudi. Popušta: "Neka su, ali samo svi što dalje od mene, a nadam se i od tebe, drži se što dalje od takvih, to ti je moj savjet, nadam se da se ne družiš previše s nekim takvim". "Ne možeš ih izbjeći, ima ih puno, posvuda". "Ne, nema, to je vrlo mali postotak, zanemariv, a osobito ne ovdje, ovdje smo svi normalni". "Jesi li sigurna da ne poznaješ baš nikog tko je homoseksualan ili biseksualan?" "Da, apsolutno!" Ma, stvarno?

Paul-Marie Verlaine (Metz 1844. – Pariz 1896.) i Jean Nicolas Arthur Rimbaud (Charleville 1854. – Marseille 1891.), uz Stéphanea Mallarméa najznačajniji su pjesnici francuskog simbolizma (jedan od glavnih ranomodernističkih pjesničkih pravaca u drugoj polovici 19. stoljeća, naziv dobio po najčešće upotrebljavanoj pjesničkoj figuri - simbolu). Rimbaud je rođen u provincijskoj obitelji srednje klase kao drugi sin profesionalnog vojnika. Od najranije dobi je smatran genijem. Kad mu je bilo šest godina, otac mu je nestao, te ga je majka nastavila vrlo strogo katolički odgajati. Bio je vrlo pobunjenički nastrojen prema školovanju, ali izuzetno uspješan učenik. Pod utjecajem svojih učitelja, već do 15. godine, kada je objavljena njegova prva pjesma "Novogodišnji dar siročića" ("Les Etrennes des orphelines"), postao je zreli pjesnik. U 16. godini uspio je pobjeći od kuće i, oslobođen majčinih okova, prepustio se razvratnom životu. Dvije godine kasnije, deset godina stariji Verlaine, već poznati pjesnik, pročitavši pjesme koje mu je poslao, pozvao ga je k sebi u Pariz. Verlaine je zbog Rimbauda ubrzo napustio svoju ženu Mathilde i novorođenog sina te su pobjegli u Englesku i upustili se u burnu vezu začinjenu konzumacijom velikih količina alkohola i drugih opojnih sredstava te naravno pjesništvom, živeći u siromaštvu. Njihova ljubavna priča nema sretan završetak: međusobna ogorčenost sve je više rasla i napokon je u pijanoj svađi Verlaine pucao u Rimbauda i ranio ga u ruku. Verlaine je zbog toga te zbog optužbi za homoseksualne odnose proveo dvije godine u zatvoru, gdje je prešao na katoličanstvo. Rimbaud je s oko 20 godina prestao pisati i proveo ostatak života putujući Europom i Afrikom; vratio se u Francusku tek teško bolestan i umro od raka u dobi od 37 godina. Verlaine ga je nadživio, ali ni on nije dočekao starost: iako cijenjeni pjesnik, umro je od posljedica alkoholizma u siromaštvu.
Iako su životi koje su živjeli sve prije nego uzorni (tada je bilo "popularno" da se pjesnici smatraju prokletnicima i žive izvan društvenih okvira), neosporno je da je njihova poezija utjecala na velik broj kasnijih pjesnika te se i danas smatra velikom umjetničkom vrijednošću. Verlaineove najpoznatije pjesničke zbirke su "Saturnijske poeme", "Galantne svetkovine" i "Romance bez riječi". Rimbaud je svoju najpoznatiju pjesmu "Pijani brod" napisao u 17. godini, kasnije je objavio pjesničku autobiografiju "Sezona u paklu", a Verlaine mu je bez njegova znanja objavio zbirku pjesama u prozi i slobodnom stihu "Iluminacije". Pa neka izabrane pjesme govore umjesto njih:


Paul Verlaine: Sjetni razgovor - Colloque Sentimental

U smrzlom i pustom starom perivoju
Dva lika su prošla ko u nespokoju.

Oči su im mrtve i usnice meke,
A riječi im jedva čujne i daleke.

U smrzlom i pustom starom perivoju
Dv'je utvare prošlost dozivale svoju.

—Sjećaš li se našeg zanosa davnoga?
—Zašto li želite da se sjetim toga?

—Spomen mog imena da l' ti srce prene?
Da li dušu moju u snu vidiš? —Ne, ne.

—Ah srećo beskrajna, naše doba zlatno,
Kad spajasmo usne! —Da, da, vjerojatno.

—Nebo bješe plavo, a velika nada!
—Crno nebo nadu sakriva nam sada.

Kroz divlju zob dva su stvora odmicala,
Za razgovor njihov samo noć je znala.


Dans le vieux parc solitaire et glacé
Deux formes ont tout ŕ l’heure passé.

Leurs yeux sont morts et leurs lčvres sont molles,
Et l’on entend ŕ peine leurs paroles.

Dans le vieux parc solitaire et glacé
Deux spectres ont évoqué le passé.

—Te souvient-il de notre extase ancienne?
—Pourquoi voulez-vous donc qu’il m’en souvienne?

—Ton coeur bat-il toujours ŕ mon seul nom?
Toujours vois-tu mon âme en ręve?—Non.

—Ah! les beaux jours de bonheur indicible
Oů nous joignions nos bouches!—C’est possible.

Qu’il était bleu, le ciel, et grand l’espoir!
—L’espoir a fui, vaincu, vers le ciel noir.

Tels ils marchaient dans les avoines folles,
Et la nuit seule entendit leurs paroles.


Arthur Rimbaud: Samoglasnici - Voyelles

A crno, I rujno, O modro, E bijelo
U zeleno- evo postanja vam tajnih:
A, dlakavo, crno tijelo muha sjajnih
U mnoštvu što nad smrad zujeći je sjelo,

Mrk zaton; E, šator, pare ozarene,
Ledena koplja, bijeli kralji, štitast trepet:
I grimiz, krv iz usta, smješak usne lijepe,
Od kajanja kivne ili zanesene;

U, kruzi, božanski srh zelenih mora,
Mir pašnjaka punih stoke i mir bora
Alkemijom utrt u čela široka;

O, čudesna reskost ponajzadnje Trube,
Šutnja gdje se zviježđa i anđeli gube:
-O, Omega, modri trak Njegova oka!


A noir, E blanc, I rouge, U vert, O bleu: voyelles,
Je dirai quelque jour vos naissances latentes:
A, noir corset velu des mouches éclatantes
Qui bombinent autour des puanteurs cruelles,

Golfes d'ombre; E, candeurs des vapeurs et des tentes,
Lances des glaciers fiers, rois blancs, frissons d'ombelles;
I, pourpres, sang craché, rire des lčvres belles
Dans la colčre ou les ivresses pénitentes;

U, cycles, vibrements divins des mers virides,
Paix des pâtis semés d'animaux, paix des rides
Que l'alchimie imprime aux grands fronts studieux;

O, supręme Clairon plein des strideurs étranges,
Silences traversés des Mondes et des Anges:
—O l'Oméga, rayon violet de Ses Yeux!