Flames of love

Nedavno sam imala još jednu priliku razgovarati s jednom homofobnom osobom (koja, naravno, nema pojma o mojim ljubavnim sklonostima). Mladić kojeg poznajemo pati, nažalost, od teških fobija koje ga onemogućavaju u mnogim aspektima svakodnevnog i društvenog života te mu praktički posve ukidaju mogućnost stupanja u seksualno-ljubavne odnose. Sjetih se pitati tu homofobkinju, čisto hipotetski, smatra li da bi za njega bilo bolje kad ne bi imao nikakvu fobiju, ali da je homoseksualan? I odgovara ona kao iz topa: Ne! Fobije i drugi psihički poremećaji se, obrazlaže, mogu liječiti, a homoseksualnost je gora od svega toga jer za nju nema lijeka. Dakle, što se nje tiče, premda ga njegove fobije sasvim jasno onemogućuju da makar pomisli imati bilo kakvu djevojku, bitno je da je on za to sposoban, jer je savršeno heteroseksualan. Pitam dalje, bi li joj bilo draže da neki tinejdžer u njenoj široj obitelji ili u obitelji prijatelja ima šizofreniju ili maničnu depresiju ili autizam ili mentalnu retardaciju ili... nego kad bi bio homoseksualan? Da! Jer, sve su to bolesti, nisu za njih oboljeli ništa krivi i treba im pomoći, a homoseksualnost je izopačenost i sramota. "Sve je bolje nego da je gej!" kaže ona, "Jedino što bi bilo još gore je kad bi bio onaj, ovaj, oba, dva..." "Biseksualan", pokušam joj pomoći, "Tako se kaže za osobu koja..." "Znam ja što je biseksualac!" odgovara uvrijeđeno, "Fuj!" Objašnjavam joj da sam se tijekom putovanja u inozemstvo susrela s većim brojem homoseksualaca i biseksualaca koji su predivni ljudi. Popušta: "Neka su, ali samo svi što dalje od mene, a nadam se i od tebe, drži se što dalje od takvih, to ti je moj savjet, nadam se da se ne družiš previše s nekim takvim". "Ne možeš ih izbjeći, ima ih puno, posvuda". "Ne, nema, to je vrlo mali postotak, zanemariv, a osobito ne ovdje, ovdje smo svi normalni". "Jesi li sigurna da ne poznaješ baš nikog tko je homoseksualan ili biseksualan?" "Da, apsolutno!" Ma, stvarno?