Flames of love

Po jakosti električnih impulsa koji prostruje kroz tebe na svaki spomen jednog imena;
Po toplini bockavih osjeta koji se vrtlože u tebi pri pogledu na nečiji smiješak;
Po kemijskoj energiji reakcije tvojih intimnih organa na svaki, makar najmanji i posve slučajni, međusobni dodir bilo kojih dijelova vaših tijela?

Po broju prilika u kojima zbog nekog učiniš nešto s tvog domaloprijašnjeg stajališta posve ludo;
Po tome koliko je to zapravo ludo?
Po broju pojava po kojima misliš da ti je život drukčiji zbog nečije prisutnosti u njemu;
Po tome koliko je zapravo drukčiji?

Po količini detalja kojih se sjećaš sa svakog vašeg susreta;
Po količini detalja za koje ne želiš priznati da ih se sjećaš?
Po broju ljubavnih priča i pjesama u kojima vas pronalaziš;
Po broju probdjevenih sekundi provedenih u razmišljanju koliko ti nedostaje?

Po frekvenciji drhtaja u najvećem strahu?
Po sili kojom su suze zadržane jer ne smiješ plakati?

Potrčala sam joj u zagrljaj, uronila u mirisnu mekoću njene ružičaste košulje, naslonila glavu na grudi koje se nebrojenima uvlače u snove pune uzaludne čežnje. Svi oni znaju da je ona samo njegova... no nitko ne zna da je u ovakvim prerijetkim, uvijek prekratkim trenucima moja. A onda sam shvatila da se odmiče od mene, da je moj zagrljaj opet bio prečvrst, predug. Njene usne bezglasno su oblikovale ne, ali njen opojni miris, drhtanje njenog tijela, očaj u njenim očima, uzbuđeno udaranje njenog srca, vrištali su da. Znala sam da nas svi mogu vidjeti, no ne vidjevši nikog tko bi gledao, hitro sam ju povukla u kakvu-takvu privatnost nužnika. Išarana kabina, iskorišteni uložak na podu, zapišana školjka sa smeđom "plutačom", odvratni miris mokraće i sredstava za čišćenje... njena prisutnost sve je to učinila nebitnim. "Ne. Ne smijemo", slabašno se branila. Moja ruka u njenoj kosi, po prvi put nakon predugog vremena, po prvi put posve svjesno i namjerno, po prvi put sam doista znala što želim. "Nismo djeca". "Zavrjeđuješ bolje od ovog". "Nema boljeg". Rumenilo stida oblilo joj je obraze kao djevojčici, a oči, koje nije skidala s mojih, zasjale su još jače. "Ne ovdje". "Nego?" Izgledala je poput Tolkienove vilenjakinje dok se mrštila razmišljajući, a u očima joj je polako rasla odlučnost. "Pođi sa mnom. Pobjegnimo nekamo". "Da!" Kao toliko puta prije, prasnule smo u smijeh od čiste sreće što je život lijep jer imamo jedna drugu. Slijedila sam ju do auta, s rukom u ruci, morale smo se suzdržavati da ne potrčimo. Njegov bijesni auto, sve je njegovo... no to nije bitno. Ništa nije bilo bitno, samo ovo ukradeno sunčano popodne i mi. Odvezle smo se izvan grada, u šumu, do najdivlje osame do koje smo mogle, i bacile se na stražnja sjedišta. Napokon!

Godine potiskivane žudnje buknule su iz nas. Svaki dodir bio je mali strujni udar, bile smo toplije od srpanjskog sunca, mirisnije od zumbula, mokrije od mora. Igrale smo se kosom. Ljubile smo se polako, oprezno, u ruke, čelo, nos, obraze... Napokon su nam se usne srele. Igrale smo se jezicima kao zrelim jagodama. Spojile smo žvakaće gume u jednu i žvakale ju skupa. Raskopčale smo jedna drugoj košulje, pomogle skinuti suknje, kao okove nametnute nam ženskosti i društvenog morala. Oslobađale smo se grudnjaka i gaćica usput, skladno, prirodno. Rješile smo se sandala a da smo jedva primijetile. Smijale smo se nehajno podrezanim dlačicama oko intimnih područja. Istraživale smo si tijela, najnježnije dodirivale svaku naznaku nesavršenosti, ljubile jedna drugoj sve ožiljke. Pucale smo od smijeha na to koliko smo iste i kako se nemamo čega sramiti. Auto je bio ispunjen našim mirisom. Skinuvši prsten, njegov dar, posegnula je rukom u moje najintimnije dijelove. Prstima se igrala dijelovima mene koje sam tek tada uistinu spoznala, tako vješto da sam shvatila da je sve što sam mislila da znam ništa, potvrđujući duge slutnje da nije samo muška srca lomila, no prošlost nije bila bitna, nego samo ti trenuci. Lizale smo jedna drugoj bradavice, pretvarale se da sišemo kao bebe. Oklijevala sam pokušati učiniti joj što je ona meni, zbog svog neiskustva, no ona me povela, rukom u ruci, naučila me što trebam. A onda smo još jednom zajedno, istovremeno, jedna drugu dovele do vrhunca. Pulsiranje u meni, iscrpljenoj, smirilo se, ali znala sam da nikad neće posve zamrijeti, dokle god je ona pored mene.

Odjenule smo se, jednako polako kao što smo se bile i skinule, uživajući jedna u drugoj, a onda još dugo ostale zagrljene, lagano se milujući i gledajući kroz rupe u krošnjama kako nebo gubi svoje posljednje skrletnogrimiznopurpurne nijanse i obavija se plavocrnom tamom. Pričale smo jedna drugoj što smo doživjele vremenu koje smo provele odvojene, pričale smo o svemu, samo ne o nama... no naposlijetku, pod zvjezdanim nebom, morala je izreći kobne riječi, s uzdahom kao da ih otkida od srca: "Moramo ići". Znala sam da nikakvo "još malo" nema smisla. Upalila je auto, nagazila, oblak prašine dizao se za nama na šljunčanom putu. Nije skidala nogu s gasa. Gledala sam čas brzinomjer, koji je po skretanju na autocestu brzo prešao dvjesto, čas tu njenu elegantnu nožicu u zlaćanoj sandalici. Dobro sam poznavala tu muziku, stari CD od t. A. T. u. koji je pustila. Not gonna get us, they're not gonna get us... "Da, neće nas uhvatiti... nitko nas neće uhvatiti... uspori". "Zašto? Nije fer". Vidjela sam u njenim podočnjacima odraz svih svojih neprospavanih noći i preranih buđenja iz nedosanjanih snova. "Sve se raspada, sve", šaptala je, "Svijet. Mi. Ne možemo ovako". "Nego kako?" "Želim umrijeti s tobom". Približavale smo se zavoju na nadvožnjaku. "NE!" Odgurnula sam ju, otela joj volan, hrvala se s njom, uspjele smo ostati na cesti i doći do prvog proširenja gdje sam ju natjerala da zaustavi auto. Vratila sam pjesmu na početak. "Moramo živjeti", objasnila sam, "Imamo jedna drugu. To se nikad neće raspasti. Ovako, ikako... to je dovoljno". Suze su joj se slijevale niz lice, razmazujući i posljednje ostatke šminke. Krv joj je počela izbijati po nogama i rukama, na ogrebotinama koje sam joj nehotice bila nanijela. "Da. Nismo krive. Zašto mi?", slegnula je ramenima, "Desilo se. I neka se nastavi dešavati". Usred globalne krize, bile smo sretnije nego ikad. "Volim te", rekla sam, po prvi put u životu rekla sam to stvarno i misleći, spoznavši smisao tih riječi. Poljubila sam ju, opet smo se dugo ljubile. "I ja tebe volim". I više riječi nisu bile potrebne. Nikad, uistinu, nisu bile.




Ovo je jedna moja pričica (čista fikcija, tj. mješavina raznih mojih fantazija) koju sam prvo objavila na www.forum.hr , a sada ju ostavljam ovdje, svima na ugodno čitanje, nadam se.