Flames of love

Da, ljubav je predivna, ljubav je važna... ali za mene ipak ima i važnijih životnih pojava kojima se sada moram posvetiti. Mislim da je ovo pozdrav na duže vrijeme... koliko dugo, ne znam, ali ne čekajte me, mogle bi proći godine. Koliko god sam se godinama činila nepopravljivo romantična, pokazalo se da sam racionalna osoba koja će razum i odgovornost uvijek stavljati na prvo mjesto. Moram tako, jer da ovaj plamen nastavi ovako uzalud gorjeti, spalio bi moje izglede za budućnost, kao što ih je i stvorio.

Ne, nije zato što sam biseksualna i što sam zavoljela pripadnicu svog spola. To je, sve u svemu, nebitno. Sve je to ljubav. (Duga je kontinuirani spektar.) Bilo bi nam možda najlakše i najljepše kad o tim orijentacijama uopće ne bismo razmišljali.

Ne, nisam izgubila vjeru u ljubav. Nisam naišla ni na kakvog kretena ni kretenčicu, nisam povrijeđena pa čak ni razočarana. Nisam zavoljela iluziju - zavoljela sam osobu s kojom se podudaram ili nadopunjujem u bitnim osobinama, ignorirajući one za ljubav nebitne, ali za realan život ključne. Jedina je ironija u tome što su se baš te bitne osobine ispriječile između nas, ne dajući nam ni da pokušamo izbjeći realnost. I tako za mene ovaj prvi put nije bilo moguće i moram krenuti dalje. Sada barem znam što tražim i što mogu ponuditi. I znam da mora biti još ljudi s kojima se tako podudaram, samo trebamo naići jedno na drugo na dovoljno dugo da to shvatimo.

Za sada, naći ću svoj put u znanosti, gdje ga već dugo tražim, samo sada mi osjećaji moraju prestati magliti perspektivu.

Moram odrasti. Premda znam da o nekim stvarima ni odrasli nisu ništa pametniji.

Ne pitajte me o detaljima, neke tajne moraju ostati skrivene pred svima osim onih kojih se izravno tiču.

Nemojte se zbog mene prestati nadati ljubavi! Čak i ova moja nemoguća snažan je dokaz da ljubav postoji. Ali, postoji i puno toga drugog ugodnog i bitnog u životu.

U vezi mog posta od 7. 6. ... da, bila sam oštra i vjerojatno s pravom, jer mnogi to nažalost zavrjeđuju. Ipak, mislim da su se neki nesporazumi uspjeli razriješiti i da će sve biti u redu... i što se tog tiče, i inače. Mnogi razumiju i podržavaju i beskrajno sam im zahvalna na tom - najviše onima koji su isprva imali kriva mišljenja, ali su se potrudili shvatiti. Kako je lijepo da sam ju napokon mogla pred svima zagrliti bez straha da ćemo biti krivo shvaćene i napadnute! I još više da su se i svi drugi mogli tako zagrliti, i nadam se da ćemo uvijek moći. A lijepo je čak i kad mi prijateljice jednako pokušavaju "namjestiti" dečke i cure, koliko god ti pokušaji bili smiješni i besmisleni. Opet, kao i prvu poruku, naravno da većina onih kojima je namijenjena neće pročitati a kamoli shvatiti da se na njih odnosi, ali ipak, možda nekome tko čita ovo nešto znači, tko god bio i na bilo koji način. Ljudi, hvala što smo ljudi!

A hvala i dvoje bloggera na njihovim postovima punim podrške i razumijevanja:
Sermiramidini vrtovi: Mama, ja sam gay
Bijeg iz čahure: O ljudskoj mržnji

Sjećate se moje ideje o nakitu za prepoznavanje prije par mjeseci? Evo, našla sam u međuvremenu vremena, materijala i inspiracije da si napravim dvije narukvice. Prvu od njih redovito nosim već dosta dugo, a drugu sam napravila tek prije par dana. S takvim diskretnim znakom mogu se osjećati kao da je svaki dan gay pride (čini se da ove godine ipak neću ići: koliko bih god to htjela, mislim da imam razloga da još malo odgodim svoj javni istup, ali možda već sljedeće...). Nadam se da nitko zlonamjeran neće shvatiti, a da ponetko dobronamjeran hoće.

Zar misle da ne čujem njihova zlobna šaputanja, da ne vidim njihove optužujuće poglede? Okomili su se na moje prijateljice, zavidni na snagu njihovog međusobnog prijateljstva. Zar je za osudu što je jedna osamljena cura napokon našla blisku prijateljicu s kojom ima puno toga zajedničkog i s kojom joj je ugodno provoditi vrijeme, bez obzira kako se upoznale i tko ta prijateljica bila? Zar ne smiju slobodno razgovarati, zar se ne smiju skupa smijati, doticati se, zagrliti se kad se sretnu? Zar ne rade i druge cure isto, pa i puno više, sa svojim prijateljicama? Neke idu skupa i u zahod, a pijane se zažvale – ali naravno, one su skroz hetero. Ako je njihova odluka da se tako izjašnjavaju, poštujmo ju. No, zašto za ove dvije odmah kažu: fuj, one su gay lezbače!? Jer su viđene kako prisno razgovaraju koju minutu predugo?

I onda ja imam potrebu skrivati se, paziti da me ta trač ekipa ili itko tko bi im mogao prenijeti informaciju ne vidi dok se idem naći sa svojom prijateljicom, da slučajno ne bi zaključili da predugo i prečesto razgovaramo, i ne usudim se zagrliti ju pred svima, nego samo poskrivečki. A ništa nismo skrivile. Istina, puno se grijeha povlači mojim mislima, ali u stvarnosti smo doista posve nedužne. I nitko, začudo, nije ni posumnjao na nas. Čak kažu kako je lijepo što smo tako dobre prijateljice, čak kako je preslatko što se tako volimo. Ipak, zbog tih mojih misli i njezine svijesti o njima ali izostanka pokušaja da ih zapriječi, smatram da smo ipak krivlje od tih dviju cura koje su obje 100% straight, samo što poznaju mnogo neheteroseksualnih osoba, uključujući naravno i mene (da, odavno sam out pred njima), i prihvaćaju i podržavaju nas.

Kako bih rado okupila sve te ljude, popela se na pozornicu, zgrabila mikrofon i objasnila im sve... Naravno da to ne mogu učiniti. Pokušat ću se barem ovdje izderati kako bih se njima trebala: JA VOLIM CURE! TO JE JEDINA ISTINA U SVEMU OVOM! VOLIM I DEČKE, HVALA NA PITANJU! NISAM GAY LEZBAČA, DAKLE, BISEKSUALNA SAM! A ONA ME VOLI, I JA NJU, KAO PRIJATELJICU! A NJIH DVIJE SE ISTO TAKO VOLE KAO PRIJATELJICE I PRESTANITE IH ZAJ...VATI! AKO NE MOŽETE SHVATITI, JEDNOSTAVNO IH PUSTITE NA MIRU! AKO TREBATE POMOĆ PRI OSLOBAĐANJU OD PREDRASUDA, SLOBODNO MI SE OBRATITE! Prave je prijatelje teško naći i ne želim više nikog izgubiti iz glupog straha da bi netko mogao reći da je to neprimjereno, a još manje želim da netko drugi bude na to prisiljen i to bez ikakvog stvarnog razloga.

Savjetuju mi neka slušam cajke kako bih prestala biti tako beznadno romantična i naivna u ljubavi i spustila se u realnost. Cajke kažu da me ona ne voli i nije ju briga za mene, da me nije ni sposobna voljeti ili joj je barem sve drugo važnije od ljubavi, i neka se napijem i zaboravim ju – neka se sredim i privučem svaku subotu nekog pijanog klipana, kako bih se jednog dana za jednog bogato udala, jer neka i meni budu prizemnije stvari važnije od ljubavi jer takav je život ako se želi dobro živjeti. Ne mogu, koliko god se trudila jednostavno se ne mogu natjerati da slušam cajke – melodijom mi vrijeđaju uho, ritmom udove koji ga ne mogu uhvatiti za ples, a riječima um. Ne mogu ju zaboraviti pomoću "lakih nota" jer je ona presložena osoba da bih ju uklopila u koju god cajku. S druge strane, sladunjave pjesme koje slušam kažu da me voli i da sam joj važna, ali je svjesna opasnosti i nemogućih okolnosti te me se odriče za dobro svih makar će me se uvijek sjećati, i neka ostanemo prijateljice (u)koliko možemo, i neka zadržim najljepša sjećanja na nju. Gdje je istina? možda, kao i obično, negdje u sredini. Koliki je utjecaj glazba koju slušam izvršila na moju percepciju ljubavi? Da sam od malena naučena na cajke, bih li posve drukčije doživljavala ljubav? Ovako sam se, djelomično čak i baš zbog nje, naučila ponajviše na te polagane, nježne, sentimentalne ljubavne pjesme, često već prastare, uglavnom na engleskom jeziku. Da nije bilo nje, lako je moguće da bi jedna druga cura izvršila presudan utjecaj te me usmjerila na emo glazbu, što bi dakako bilo gore jer bih se onda po svoj prilici ubila. Da, glazba je definitivno vrlo važna u životu tinejdžera (mislim da sad na izmaku svojih tinejdžerskih godina mogu to mjerodavno ustvrditi, koliko god nikad nisam bila "tipična tinejdžerka"). Možda trebam i cajke dodati na turn-off listu (jednom me jedna slatka mala totalno odbila čim su joj iz slušalica počele treštati)? Ups, već sam ih dodala. Ponekad čak poželim da ih barem mogu slušati, možda bih sve doživjela pliće i manje ozbiljno i možda bi mi tako bilo lakše. No, svakako, jedna je preočita poruka koju bih pronašla u svakom glazbenom žanru – tu nema šanse, moram krenuti dalje, makar nemam pojma kamo. Odgovor na to pitanje vjerojatno ne bih trebala tražiti u pjesmama, ali čini se da se ne mogu oduprijeti porivu da sve tražim u njima – možda jer sam dobila ime po pjesmi, a po drugoj si ga sama ovdje i na drugim virtualnim utočištima dala.