Flames of love

Savjetuju mi neka slušam cajke kako bih prestala biti tako beznadno romantična i naivna u ljubavi i spustila se u realnost. Cajke kažu da me ona ne voli i nije ju briga za mene, da me nije ni sposobna voljeti ili joj je barem sve drugo važnije od ljubavi, i neka se napijem i zaboravim ju – neka se sredim i privučem svaku subotu nekog pijanog klipana, kako bih se jednog dana za jednog bogato udala, jer neka i meni budu prizemnije stvari važnije od ljubavi jer takav je život ako se želi dobro živjeti. Ne mogu, koliko god se trudila jednostavno se ne mogu natjerati da slušam cajke – melodijom mi vrijeđaju uho, ritmom udove koji ga ne mogu uhvatiti za ples, a riječima um. Ne mogu ju zaboraviti pomoću "lakih nota" jer je ona presložena osoba da bih ju uklopila u koju god cajku. S druge strane, sladunjave pjesme koje slušam kažu da me voli i da sam joj važna, ali je svjesna opasnosti i nemogućih okolnosti te me se odriče za dobro svih makar će me se uvijek sjećati, i neka ostanemo prijateljice (u)koliko možemo, i neka zadržim najljepša sjećanja na nju. Gdje je istina? možda, kao i obično, negdje u sredini. Koliki je utjecaj glazba koju slušam izvršila na moju percepciju ljubavi? Da sam od malena naučena na cajke, bih li posve drukčije doživljavala ljubav? Ovako sam se, djelomično čak i baš zbog nje, naučila ponajviše na te polagane, nježne, sentimentalne ljubavne pjesme, često već prastare, uglavnom na engleskom jeziku. Da nije bilo nje, lako je moguće da bi jedna druga cura izvršila presudan utjecaj te me usmjerila na emo glazbu, što bi dakako bilo gore jer bih se onda po svoj prilici ubila. Da, glazba je definitivno vrlo važna u životu tinejdžera (mislim da sad na izmaku svojih tinejdžerskih godina mogu to mjerodavno ustvrditi, koliko god nikad nisam bila "tipična tinejdžerka"). Možda trebam i cajke dodati na turn-off listu (jednom me jedna slatka mala totalno odbila čim su joj iz slušalica počele treštati)? Ups, već sam ih dodala. Ponekad čak poželim da ih barem mogu slušati, možda bih sve doživjela pliće i manje ozbiljno i možda bi mi tako bilo lakše. No, svakako, jedna je preočita poruka koju bih pronašla u svakom glazbenom žanru – tu nema šanse, moram krenuti dalje, makar nemam pojma kamo. Odgovor na to pitanje vjerojatno ne bih trebala tražiti u pjesmama, ali čini se da se ne mogu oduprijeti porivu da sve tražim u njima – možda jer sam dobila ime po pjesmi, a po drugoj si ga sama ovdje i na drugim virtualnim utočištima dala.