Flames of love

Pa, sretan Božić svima koji slave.

Ja... iako se u religiji unatoč trudu nisam pronašla, recimo da slavim kao dan kad je običaj iskazivati veselje i bliskost s ljudima do kojih nam je stalo. Naravno da to možemo i trebamo i svaki dan, ali ponekad su potrebni i ti neki "posebni" dani da nas "podsjete", da nam daju priliku da nakratko pobjegnemo od svakodnevnih obaveza i usredotočimo se jedni na druge i na pozitivne emocije.
Ne mogu ne misliti na nju koja me je, uz bezbroj drugih "sitnica", podučila i tome. Ona me je naučila da "Sretan Božić" znači "stalo mi je do tebe", "želim ti sve najbolje" i sve lijepe želje bez obzira stoje li iza toga religijska uvjerenja. Kao i drugi blagdani, praznici, rođendani, imendani i općenito sva čestitanja i slavlja. I stoga te želje treba izraziti svima. Od tada joj godinama nisam propuštala čestitati Božić, Uskrs i gotovo sve ostalo što se čestitati može - naravno, tome je pridonijelo i to što su nam to bile praktički jedine prilike da se "legalno" dodirnemo, zagrlimo - ali tako sam naučila čestitavati i drugima. Ove godine... nisam joj čestitala, zapravo jesam izdaleka viknula ugodne praznike, ali prići, pružiti ruku ili nešto više... zabranjeno. Sada poslati mail, poruku, nazvati... također. A rijetko kome uopće više imam čestitati. Kao da sam ostala gotovo bez svih, a velikom većinom sama sam si kriva. Ne time što sam biseksualna - začudo, prilično sam sigurna da još nikog nisam isključivo pa čak ni glavninom zbog tog izgubila - ali mnogim drugim svojim nepovoljnim osobinama i neprihvatljivim ponašanjem. Nemam opravdanja. Pokušala sam razumjeti, pomoći, ali nisam znala, nisam mogla, možda mi čak nije bilo ni dovoljno stalo. Nakon što mi je godinama život išao gotovo predobro, nedavno mi je sve krenulo krivo (a možda sam sama to pokrenula?) i izgubila sam se. Izdala sam vlastitu obitelj, pokušavajući spasiti onog tko mi je najdraži, a tko to sam nije mogao cijeniti. Izgubila sam neke prijateljice jer nisam mogla biti posve iskrena jer sam htjela zaštititi neke drage ljude. Zeznula sam izuzetno poštenog, dobronamjernog dečka pokušajem da prijateljstvo nabrzaka pretvorim u nešto više, a zapravo ga ne voleći dovoljno te i putem do svakog susreta s njim misleći i na cure. Propao mi je najveći kratkoročni životni cilj (e, za to nisam posve sama kriva, ali da nije tih vanjskih okolnosti, vjerojatno bih se i sama zeznula)... Pa, svima bi bilo bolje da me nikad nisu ni upoznali. Gdje god došla, svojim postojanjem uzrokujem samo kaos.
Tako danas razmišljam. Sutra, uskoro, možda više neće biti tako. Možda se nešto "desi", možda smislim nešto produktivnije. Ali sada, trenutačno, ovih dana... osjećam se posve bespomoćno, i bezvoljno, i mrzim to. Ne vidim ništa pozitivno u svojoj budućnosti, zapravo uopće si ne vidim nikakvu perspektivu. Trebala bih u sljedećih mjesec dana donijeti konačnu odluku što ću studirati, i mislila sam već mjesecima da znam i to posve sigurno, ali sada... ne znam. Preteška je odluka, s obzirom na to da si predviđam da će mi posao biti sve u životu, jer od međuljudskih odnosa neću imati ništa. A kao što to ne znam, čini mi se da više ništa ne znam... a razna su znanja godinama bila cilj svih mojih napora.

A možda najgore od svega... kad ovi kratki praznici završe, prije ili kasnije morat ću ju sresti. I zbog vanjskih okolnosti i jer me uvijek nešto neizdrživo vuče k njoj koliko god to pokušavala izbjeći. I, kako joj ništa bitno ne mogu tajiti, morat ću joj reći... po svemu sudeći, najviše što ću moći reći je, opet, NE ZNAM. Morat ću joj otkriti da sam, unatoč svom njenom trudu da ne postanem gubitnica - na svakom polju izgubila. I koliko god to ne htjela, morat će dići ruke od mene. Ah, nadam se, ne, znam da je barem sada sretna među ljudima koji zavređuju njenu dobrotu i ljubav, i da joj nisam ni na kraj pameti, i da će me brzo zaboraviti kao sve one koji su joj više ili manje nebitni i zbog kojih nije činila ono što zbog mene jest.

Znam, sve ovo baš i nije neka božićna tema. Nadam se da ljudi koji se osjećaju ovako jadno ima što manje. Kako god, želim svima sretne i ugodne blagdane/praznike/sljedeće dane!

Ona se plaho odmiče od tih mladića što joj dobacuju riječi od kojih joj lice preplavljuje krvava boja i požudno pružaju ruke. Zar ne zna da njihove su zaljubljenosti tek šala koju ovih dana igraju s mnogima? Zasigurno ne zna što ja, u pozadini, skrivena iza knjige, tiha, neprimjetna, osjećam prema njoj. Jasno mi je bila pokazala da ne želi znati. Njezin je smijeh širok, zarazan, moj mora ostati zaklonjen, bezglasan. Oči nam se više ne smiju sretati. Samo još jedna nemogućnost. Koliko ona pokušava prikriti svoje raskošne obline da ne plijene njihovu pozornost, a što bi tek da shvati da su unatoč tome neizbježno privukle i moju!? Šali se o njihovim sklonostima zbog međusobne prisnosti koju iskazuju, nevino – što bi rekla da sazna za moje, stvarne? Ne želi znati. Način na koji me voli nije i ne može biti takav. Poigrava se valovima svoje kose – lelujanje smeđih algi – moja morska vila, istovremeno rumena seljanka i profinjena intelektualka, krupne oči gledaju svijet tako slično kao moje a ipak tako različito da ju nikad neću shvatiti. Nemam nade: nemam drskosti posegnuti za zabranjenim voćem, nemam okrutnosti riskirati da ju povrijedim, zar bih uopće mogla pomišljati na kršenje njene volje? Kao što će ostati izvan dohvata tih lakomislenih mladića, tako mora ostati i izvan mog: ne smijem si umišljati da sam po ičemu bitnom bolja od njih.

Znate onu kampanju "Zaustavimo diskriminaciju“? Plakati su prije mjesec dana postavljeni po raznim javnim mjestima u Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima, s provokativnim apsurdno-diskriminirajućim natpisima. Kako se jedan od njih, natpisa "STANICA ZA HETEROSEKSUALCE", nalazi na autobusnoj stanici pored koje redovito prolazimo, imala sam priliku čuti što o tome kaže jedna osoba čije mišljenje inače jako cijenim (ili sam barem nekoć cijenila). Kaže ona, dakle, da je diskriminacija velik problem, i ona prema osobama s invaliditetom i nacionalnim manjinama i starijim osobama itd., i da je stoga kampanja za svaku pohvalu, samo da ne vidi da je dovoljno pažnje posvećeno ugroženoj manjini kojoj i sama pripada, naime pretilim osobama. "Dobro, a što je s homoseksualcima?" nisam ja inzistirala na tom pitanju, ali zahvalna sam onom tko jest, premda sumnjam da su mu namjere bile plemenite. Odmahnula je rukom. "Ne treba njima kampanja. Oni su...", napravila je zgađeni izraz, "Nećemo o njima". I promijenila temu. Uvijek se u takvim prigodama pitam, što bi bilo kad bih rekla nešto tipa: "Ne možemo "njih" gurati pod tepih. Ne možemo se praviti da neheteroseksualne osobe ne postoje, samo zato što ta različitost nije vidljiva na prvi pogled. Kako možete znati da nije netko među vama, među nama "takav"? Kako možete znati da nisam, naprimjer, ja?" Znam da ima o meni vrlo visoko mišljenje – koliko bi ju takva informacija navela da ga promijeni? Bi li se njen odnos prema meni posve promijenio? Dugo se i razmjerno dobro poznajemo, upoznala sam ju još prije nego što sam postala svjesna svoje seksualnosti. Na prvi pogled me šokirao njen izgled, ali već kroz prvi kontakt posve sam se na to priviknula. Upoznala sam ju kao inteligentnu, široko obrazovanu, dobronamjernu, duhovitu, zabavnu osobu mnogobrojnih i zanimljivih interesa i ugodna karaktera – u usporedbi sa svim tim poveći višak kilograma u velikoj većini situacija ne igra bitnu ulogu niti ga uopće primjećujem. Da nisam i sama pripadnica diskriminirane manjine, pitanje je bih li suosjećala s njom i mnogima drugima (jer u ranoj dobi nisam imala mnogo takvog suosjećanja, priznajem), ali ovako mislim da ih razumijem – samo ne razumijem njezin nedostatak razumijevanja za ovakve poput mene. I koliko god suosjećala s "malo"-više-nego-bucmastima (i sama sam daleko od mršavice, iako nisam pretila), moram ipak istaknuti: iako dopuštam mogućnost da je neki broj neheteroseksualnih osoba sam "kriv" za svoju orijentaciju (jer znanstveno se o uzrocima ne zna dovoljno da bi se to moglo posve isključiti), svakako smatram očiglednim da je među nama manji udio takvih nego što je među pretilima udio onih koji su se isključivo svojim načinom života doveli u to stanje.