Znate onu kampanju "Zaustavimo diskriminaciju“? Plakati su prije mjesec dana postavljeni po raznim javnim mjestima u Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima, s provokativnim apsurdno-diskriminirajućim natpisima. Kako se jedan od njih, natpisa "STANICA ZA HETEROSEKSUALCE", nalazi na autobusnoj stanici pored koje redovito prolazimo, imala sam priliku čuti što o tome kaže jedna osoba čije mišljenje inače jako cijenim (ili sam barem nekoć cijenila). Kaže ona, dakle, da je diskriminacija velik problem, i ona prema osobama s invaliditetom i nacionalnim manjinama i starijim osobama itd., i da je stoga kampanja za svaku pohvalu, samo da ne vidi da je dovoljno pažnje posvećeno ugroženoj manjini kojoj i sama pripada, naime pretilim osobama. "Dobro, a što je s homoseksualcima?" nisam ja inzistirala na tom pitanju, ali zahvalna sam onom tko jest, premda sumnjam da su mu namjere bile plemenite. Odmahnula je rukom. "Ne treba njima kampanja. Oni su...", napravila je zgađeni izraz, "Nećemo o njima". I promijenila temu. Uvijek se u takvim prigodama pitam, što bi bilo kad bih rekla nešto tipa: "Ne možemo "njih" gurati pod tepih. Ne možemo se praviti da neheteroseksualne osobe ne postoje, samo zato što ta različitost nije vidljiva na prvi pogled. Kako možete znati da nije netko među vama, među nama "takav"? Kako možete znati da nisam, naprimjer, ja?" Znam da ima o meni vrlo visoko mišljenje – koliko bi ju takva informacija navela da ga promijeni? Bi li se njen odnos prema meni posve promijenio? Dugo se i razmjerno dobro poznajemo, upoznala sam ju još prije nego što sam postala svjesna svoje seksualnosti. Na prvi pogled me šokirao njen izgled, ali već kroz prvi kontakt posve sam se na to priviknula. Upoznala sam ju kao inteligentnu, široko obrazovanu, dobronamjernu, duhovitu, zabavnu osobu mnogobrojnih i zanimljivih interesa i ugodna karaktera – u usporedbi sa svim tim poveći višak kilograma u velikoj većini situacija ne igra bitnu ulogu niti ga uopće primjećujem. Da nisam i sama pripadnica diskriminirane manjine, pitanje je bih li suosjećala s njom i mnogima drugima (jer u ranoj dobi nisam imala mnogo takvog suosjećanja, priznajem), ali ovako mislim da ih razumijem – samo ne razumijem njezin nedostatak razumijevanja za ovakve poput mene. I koliko god suosjećala s "malo"-više-nego-bucmastima (i sama sam daleko od mršavice, iako nisam pretila), moram ipak istaknuti: iako dopuštam mogućnost da je neki broj neheteroseksualnih osoba sam "kriv" za svoju orijentaciju (jer znanstveno se o uzrocima ne zna dovoljno da bi se to moglo posve isključiti), svakako smatram očiglednim da je među nama manji udio takvih nego što je među pretilima udio onih koji su se isključivo svojim načinom života doveli u to stanje.
Post je objavljen 12.12.2009. u 17:35 sati.