Ona se plaho odmiče od tih mladića što joj dobacuju riječi od kojih joj lice preplavljuje krvava boja i požudno pružaju ruke. Zar ne zna da njihove su zaljubljenosti tek šala koju ovih dana igraju s mnogima? Zasigurno ne zna što ja, u pozadini, skrivena iza knjige, tiha, neprimjetna, osjećam prema njoj. Jasno mi je bila pokazala da ne želi znati. Njezin je smijeh širok, zarazan, moj mora ostati zaklonjen, bezglasan. Oči nam se više ne smiju sretati. Samo još jedna nemogućnost. Koliko ona pokušava prikriti svoje raskošne obline da ne plijene njihovu pozornost, a što bi tek da shvati da su unatoč tome neizbježno privukle i moju!? Šali se o njihovim sklonostima zbog međusobne prisnosti koju iskazuju, nevino – što bi rekla da sazna za moje, stvarne? Ne želi znati. Način na koji me voli nije i ne može biti takav. Poigrava se valovima svoje kose – lelujanje smeđih algi – moja morska vila, istovremeno rumena seljanka i profinjena intelektualka, krupne oči gledaju svijet tako slično kao moje a ipak tako različito da ju nikad neću shvatiti. Nemam nade: nemam drskosti posegnuti za zabranjenim voćem, nemam okrutnosti riskirati da ju povrijedim, zar bih uopće mogla pomišljati na kršenje njene volje? Kao što će ostati izvan dohvata tih lakomislenih mladića, tako mora ostati i izvan mog: ne smijem si umišljati da sam po ičemu bitnom bolja od njih.
Post je objavljen 19.12.2009. u 22:59 sati.