Flames of love

"Ljubi i čini što hoćeš"
Aurelije Augustin

U Bibliji, temeljnoj knjizi kršćanstva, u Starom zavjetu zapisana je tzv. zapovijed ljubavi: "Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!" U Novom zavjetu piše da je Isus Krist potvrdio tu zapovijed kao ključnu, istaknuvši ju u odgovoru na pitanje što je najvažnije od svega u Starom zavjetu. Jednim od najljepših i najvažnijih neevanđeoskih dijelova Novog zavjeta smatra se hvalospjev ljubavi koji se nalazi u Prvoj poslanici sv. Pavla Korinćanima. Aurelije Augustin, prvi kršćanski filozof, postavio je naslovnu izreku kao osnovno (i jedino nužno) etičko načelo, pretpostavljajući da je sama ljubav, ljudskom rodu dana od Boga, dovoljna za razlikovanje dobra i zla i u skladu s time ispravno postupanje. I nadalje, kroz svu svoju povijest kršćani naglašavaju ljubav kao temelj svoje vjere i glavno načelo djelovanja.

S druge strane, povijesna su činjenica križarski ratovi, nasilna pokrštavanja "pogana", okrutna mučenja i pogubljenja "vještica" i "heretika" te još mnogi krupni i sitni zločini pripadnika (Katoličke) Crkve. Gdje je tada bila ljubav prema bližnjima? No, ostavimo povijest i usredotočimo se na sadašnjost. I u današnje doba mnogi se pripadnici Crkve, čini se, povode za manje poznatim i manje dražesnim dijelovima spomenute Poslanice Korinćanima, koji nalažu da grešnike treba izopćiti iz društva ("Iskorijenite opakoga iz svoje sredine."), što se može tumačiti a često se i tumači i nasiljem, a grešnici su, prema tom tekstu, između ostalih: poligamni, preljubnici, rastavljeni i ponovno vjenčani, homoseksualci, promiskuitetni, oni koji imaju spolne odnose prije i izvan braka, oni koji se samozadovoljavaju... – svi oni, dakle, koji ljube "grešno", tj. izvan propisa koje su Crkveni autoriteti odredili, prema kojima je tjelesna ljubav dopuštena jedino u braku jednog muškarca i jedne žene u svrhu dobivanja potomstva. A sve je to ista toliko cijenjena ljubav, na kojoj se temelji odnos koji se odvija između svjesnih i razumnih osoba, slobodnim pristankom i na dobrobit svih njih, jednako bez obzira kolik bio broj tih osoba i kojeg spola bile. Nametanje tako strogih ograničenja spolnosti – premda se neka od njih u povijesnom kontekstu u kojem su izvorno donijeta mogu smatrati vrlo opravdanima i višestruko funkcionalnima (kontrola rađanja i stabiliziranje socijalne strukture obitelji) – uz istodobno slavljenje opće ljubavi (koja se nipošto ne sastoji samo od tjelesnih činova, ali ih svakako obuhvaća), kontradiktorno je i licemjerno. I sam celibat koji Katolička crkva zahtijeva od svojih svećenika i redovnica protivi se načelu ljubavi te je u mnogim slučajevima izvor frustracija, a ponekad i vrlo štetnih ponašanja (čega je najgori primjer zlostavljanje djece). Jer, napokon, nemoguće je ikakvim obećanjima o drugom životu u širokim razmjerima posve zauzdati prirodne ljudske nagone.

Stoga, Katolička bi crkva trebala ozbiljno razmotriti mogućnost olabavljivanja svojih standarda oko pitanja spolnosti, danas kad su nam na raspolaganju prilično pouzdane metode sprečavanja neželjenih trudnoća i spolnog prijenosa bolesti, a i intelektualno je ljudsko društvo ipak u prosjeku na višoj razini nego u srednjem vijeku. Nije neosnovano pretpostaviti da bi se time znatno smanjio broj zločina, a povećala ukupna količina zadovoljstva u velikom dijelu svijeta. Jedino bi tako bilo moguće vidjeti je li ljubav doista takva pozitivna snaga da čini ljude boljima jedne prema drugima, odnosno mogu li ljudi u svim aspektima funkcionirati po Augustinovu načelu.