Flames of love

U mom životu neko je vrijeme bila prisutna jedna žena, u koju se nisam zaljubila i nikad se u nju ne bih mogla zaljubiti, ali zavoljela sam ju na drugi, moglo bi se reći prijateljski način. Čitala je mnoge moje pjesme i cijenila ih, bila mi u pisanju najveći kritičar i najveća podrška, ali dio njih nije mogla razumjeti, a neke joj nisam ni mogla dati, bez otkrivanja da su posvećene osobama ženskog roda. Znala sam da je vrlo konzervativno odgojena i gorljiva katolkinja, ali željela sam joj reći. Stoga uhvatih priliku da joj spomenem svoje oduševljenje romanom "Sapfin skok" ("Sappho's leap") Erice Young koji slobodoumno govori o prvoj poznatoj biseksualnoj pjesnikinji. Na spomen otoka Lezbosa i lezbijki gađenje na njenom licu bilo je očito. Začudila se što čitam "erotske romane", osobito "takve vrste" i preporučila mi da inspiraciju radije potražim u Bibliji.
Pokušavam zamisliti što bi bilo da sam joj nakon toga i unatoč tome rekla da sam se mogla uživjeti u tu priču jer sam i sama privučena od oba spola. Možda bi reakcija na stvarnu osobu pred njenim očima koju već dugo i dobro poznaje bila drukčija nego na fiktivne žene koje vole žene tamo negdje u staroj Grčkoj i Egiptu, ali nisam imala hrabrosti, nisam mogla podnijeti sliku koja mi je iskrsnula, kako se s tim zgađenim izrazom odmiče od mene i govori nešto kao: "Fuj, a ja sam tebe dirala!"
To je bilo prije otprilike godinu dana. Ona već dugo nije u mom životu i nije vjerojatno da će ikad više biti, premda ju nikad neću zaboraviti jer mi je bila draga, mnogo mi je pomogla oko određenih stvari u određenom razdoblju i puno je inače pozitivno utjecala na mene. Ako nekim čudnim slučajem ikad ovo pročita i prepozna se, voljela bih da zna da joj nikad ništa nisam zamjerila, samo mi je žao što je zbog svog odgoja i okoline u kojoj živimo usvojila takve stavove, i nadam se da će ipak naučiti biti otvorenija – žao mi je što se nisam usudila pokušati tome ju naučiti.

I dok ovo pišem stalno imam na umu koliko sam sretna što me svi koji znaju za moju biseksualnost prihvaćaju takvu kakva jesam, premda dio njih potječe iz homofobnih sredina, što se njihov odnos prema meni nije negativno promijenio otkad sam im rekla, što se ni jedna moja prijateljica ne ustručava dodirnuti me u običnim socijalnim situacijama... Možda jednostavno imam sreće, možda sam dobro odabrala ljude s kojima sam mogla podijeliti taj dio sebe, a možda naše društvo ipak napreduje i u tom smislu