Flames of love

---

 

A sada... Ljubavna priča (priča o mojoj najvećoj ljubavi) u 2. licu, da se pokušate staviti u moju kožu i u kožu mnogih poput mene, nevezano za spol.

Vidiš ju i pomisliš da je ružna, ali ipak jedva uspijevaš skinuti pogled s nje. Upoznaš ju i znaš da će ti puno značiti, da će odigrati važnu ulogu u tvom životu, da će ostaviti trag. Shvaćaš da je drukčija od svih drugih koje znaš, drukčija od svih drugih poput kojih bi trebala biti; ne shvaćaš kako ni zašto.
Raspituješ se o njoj kod drugih, koji ju dulje poznaju. Kažu ti ružne stvari, kažu ti da je nemoralna, licemjerka, gotovo k***a. A tebi se svakim danom čini sve bolja. Savjetuju ti da je se kloniš. A ti svakim danom sve teže možeš zamisliti svoj život bez nje. Napokon, možda i po prvi put u životu, pošalješ tuđe mišljenje kvragu i držiš se svog osjećaja.
Jedino njoj možeš sve reći, i ono što pred drugima skrivaš kao najveće tajne s njom ti izlijeće sasvim prirodno. Jedino s njom ti nikad ne ponestaje tema za razgovor, uvijek je vrijeme koje imate prekratko. S njom se uvijek smiješ i smiješiš. Čini ti se da je dan uvijek sunčan kad se vidite. A čak ju se ne usuđuješ zvati ni prijateljicom.
Ona je prva koja s tobom uistinu postupa kao s ljudskim bićem. Ona je prva pored koje se osjećaš stvarno ljudski.
Proljeće. Kasno je, dan vam je bio dug, no unatoč umoru, ne želiš da ikad završi. Ne možeš zamisliti ništa ljepše nego biti ovako blizu nje, opijati se njenim mirisom. Govorite o tome koliko si značite. Kaže ti najljepše riječi ikad. Slučajno, tvoja ruka završi u njenoj kosi. Želiš ju držati i ne pustiti, želiš ju privinuti k sebi, položiti i drugu ruku, na neki drugi dio njenog tijela... Ona se oprezno odmiče od tebe. Oblijeva te crvenilo srama. Ma što ti je bilo? Noć je kriva za sve, zaključuješ.
Prostor vas na neko vrijeme razdvaja. Sanjaš ju. Ne znaš zašto tako često misliš na nju. Kad se opet sretnete, želiš joj potrčati u zagrljaj. Ne činiš to, znaš da će ti prići. Iz razgovora shvaćaš da je u tvojim snovima bilo puno istine. Razvila se neka čudna povezanost među vama, čini ti se. I znaš da će u sljedećim mjesecima postajati sve čvršća.
Opet proljeće. Dugo sjediš pored nje i pričate o svemu. Osjećaš njezin miris, njezinu toplinu. Ne znaš kakvi to trnci struje kroz tebe, zašto se trzneš svaki put kad se dotaknete. Ne mariš, samo želiš da traje, da vas nitko i ništa ni ne pokuša razdvojiti. No, osjećaš u svojim intimnim dijelovima nešto što ne razumiješ. Odlaziš na zahod i provjeravaš. Teoretski, naravno, znaš što je to i što znači. Ali, kako je to moguće? Zar te ona seksualno privlači? Kako se možeš u nju zaljubiti? Moraš se pogledati u ogledalo i priznati si najneugodniju od svih svojih neugodnih istina – jedinu koju ne možeš zamisliti da joj kažeš.
A onda to mjesecima pokušavaš potisnuti, jer se gadiš sebi. Pokušavaš si ju izbiti iz glave, ali uzalud. Sve više misliš na nju. Čak ni kraće razdvojenosti ne pomažu. Napokon se svjesno suočavaš s tim i boriš se sa sobom, mučiš i gaziš svoje izdajničke osjećaje do krajnjih granica. Prolaze mjeseci, i čini se da je konačno tvoj odnos s njom "samo" prijateljski. Već je bilo i krajnje vrijeme, prošao je svaki razumni rok trajanja za zaljubljenost. Osjećaš se posve sretno i slobodno.
I opet proljeće. Suočavaš se s mogućnošću da ju izgubiš. Po prvi put otkako ju poznaješ, pomišljaš na prolaznost i krhkost života. Ne možeš podnijeti pomisao da bi mogla umrijeti nikad ne saznavši koliko ti je stalo. Makar znaš da bi te moglo stajati svega, priznaješ joj svoje osjećaje, ali u prošlom vremenu, kao da je to sve bilo davno... a u tom trenutku ju voliš više nego ikad prije. Da, ne možeš to više zvati zaljubljenošću; voliš ju... prvi put stvarno voliš.
Znaš da ne može od toga ništa biti. Nikad nije ni moglo. Kako se to uopće desilo? Možete samo odmahnuti rukom i slegnuti ramenima. No, nije bitno. Ljubav nije sebična. Samo neka njoj bude dobro, ti ćeš biti dobro. Zbog nje postaješ bolje ljudsko biće, savladavaš svoje probleme, učiš živjeti. I ovo malo što imate, ogromna je sreća. Protivno svim izgledima, ne gubiš ništa, čak i prijateljstvo ostaje, makar nikad više neće biti kao u počecima.
Sjećaš se svih predivnih zajedničkih trenutaka i osmijeh ti ne silazi s lica. Zamišljaš što vas još lijepo zajedno čeka u – prijateljskoj! – budućnosti, dok vas život ne razdvoji kao što vas je i spojio. Znaš da nije savršena, ali tebi je posebna, i znala je prepoznati i cijeniti ono posebno u tebi. Ona ti je spasila život... a samo je onako ljudska kakvi bi svi ljudi trebali biti.
Hoćeš li ikad tako zavoljeti i nekog s kim ćeš moći voditi ljubav i u uobičajenijem smislu? U tome ti je nada.

Na prošlom zapisu izazvala sam vas da pogađate koje stihove pjeva gay. Ovaj put pokušajte pogoditi koju sam od sljedećih pjesama - koje ovdje po prvi put objavljujem - pisala o dečku, a koju o curi:


Još uvijek pamtim boje tvoje košulje
Premda mnogo mjeseci prošlo je.
Još uvijek pamtim sjaj u tvojim očima,
Još te sanjam u nemirnim noćima.

Sjećam se svakog detalja te večeri
Kad rekli smo jedno drugom
Mnogo više nego što smo smjeli,
A ipak ni djelić onog što smo htjeli.

Još uvijek pamtim tvog glasa zvuk
I kako je polako iščeznuo u muk.
Još uvijek pamtim miris tvoj,
I tvoju kosu, i moju ruku na njoj.

Nezaboravni za me su dani
Od tebe dani, s tobom istkani.
Pjesma naša pali vječni plamen,
Zauvijek ostat će neizbrisiv znamen.

Svuda me prati sjena tvog osmijeha
I teret mojih misli punih grijeha.
Lažem si da sve zaboravljeno je;
Sklopim oči i vidim šare tvoje košulje.


Moj zlatni anđele,
Gledam oblak tvoje kose nemirne,
Izbjegavam tvoje oči žalosne.
Mišljah nama da je život savršen,
Sad znam samo da je strašno zamršen.

Moj mili anđele,
Zašto jedna strast drugu ne probudi,
I zašto isto ne ljube svi ljudi?
Zašto svaki moj lijepi ljubavni san
Prekinut mora, sve rasvjetljujuć, dan?

Moj divni anđele,
Ljubeć te ispadoh baš prava luda,
Puštam te jer suze ne čine čuda.
Kad ljubi jedno, a ne može drugo,
Tu nema nade – pozdravljam te, tugo.

Moj vrli anđele,
Da barem drukčiji smo se rodili
Il' su nas drugamo puti vodili.
Ne brini, znam da nitko krivac nije;
Samo priroda okrutno se smije.

Moj jadni anđele,
Ne tuguj, desi se; moramo dalje,
Prihvatit ono što nam život šalje.
Ni zbog mene ni zbog sebe ne plači:
Od muke svake postajemo jači.

Moj pali anđele,
Želim ti da nađeš nekog za sebe,
I ja navijat ću uvijek za tebe.
Neka sreća čuva te od nevolje;
Drugdje nađi ljubav, što je najbolje.


Nije lako, ha? Budući da ovaj put odgovor ne možete provjeriti jednostavnim guglanjem... dobit ćete ga sljedećom prigodom.

Kopirat ću tekstove dviju pjesama koje nose isti naslov. Jednu od ove dvije pjesme pjeva heteroseksualka, a drugu homoseksualac. Ako vam tekstovi nisu otprije poznati, možete li samo po njima prepoznati koja je koja? Nadam se da će vam ovo pomoći shvatiti da je sve to ista, jednako snažna i jednako vrijedna ljubav, bez obzira na spol, orijentaciju i sve ostalo.


The words I have to say
May well be simple but they're true
Until you give your love
There's nothing more that we can do

Love is the opening door
Love is what we came here for
No one could offer you more
Do you know what I mean
Have your eyes really seen

You say it's very hard
To leave behind the life we knew
But there's no other way
And now it's really up to you

Love is the key we must turn
Truth is the flame we must burn
Freedom the lesson we must learn
Do you know what I mean
Have your eyes really seen

Love is the opening door
Love is what we came here for
No one could offer you more
Do you know what I mean
Have your eyes really seen...


I've never written a love song
That didn't end in tears
Maybe you'll rewrite my love song
If you can replace my fears
I need your patience and guidance
And all your lovin' and more
When thunder rolls through my life
Will you be able to weather the storm?
There's so much I would give ya, baby
If I'd only let myself
There's this well of emotions
I feel I must protect
But what's the point of this armor
If it keeps the love away, too?
I'd rather bleed with cuts of love
Than live without any scars
Baby, can I trust this?
Or do all things end?
I need to hear that you'd die for me
Again and again and again
So tell me when you look in my eyes
Can you share all the pain and happy times
'Cause I will love you for the rest of my life
This is my very first love song
That didn't end in tears
I think you re-wrote my love song
For the rest of my years
I wil love you for the rest of my Life

S pitanjem poslovnog kontakta s neheteroseksualnom osobom prvi put sam se susrela s petnaestak godina – prema općerasprostranjenim glasinama, jedna od mojih tadašnjih nastavnica bila je lezbijka. Kao i većina mojih vršnjaka, reagirala sam na tu mogućnost vrlo negativno, zaključujući kako sigurno masovno zavodi učenice i napastuje ih u kabinetu te s prijateljicama hihotavo nagađajući s kojim je sve kolegicama imala aferu. Sve njezine negativne osobine i loše ponašanje prema nama pripisivala sam seksualnoj frustriranosti i "izopačenosti". Kao i većina, smatrala sam da "samo treba muža da ju sredi, ali tko bi ju i htio ovakvu?" Osjećala sam i pokazivala prema njoj gađenje, strah i mržnju.
S vremenom sam shvatila da razlozi za moju netrpeljivost prema njoj mogu biti njezin loš (ili možda točnije, nekompatibilan s mojim) karakter ili jednostavno to što mi je njen predmet sam po sebi mrzak, ali ni jedno ni drugo nema veze s njezinom seksualnom orijentacijom, koja kod psihički stabilnih osoba nikako ne utječe na posao. Sve glasine o njenim intimnim kontaktima s učenicama i kolegicama pokazale su se posve neutemeljenima. Nikad zapravo neću biti sigurna da voli žene, jer svijet nije crno-bijeli pa neudana žena u četrdesetima, donekle muškobanjastog izgleda, ne mora baš uvijek biti ono što se na prvi pogled čini – to pitanje nisam istraživala, jer spada u njezinu privatnost.

Dakle, dragi moji homofobi...
Zar bi nešto značilo da saznate da je liječnik koji je spasio život vama ili vašem bližnjem homoseksualac?
Da se pročuje da poznata znanstvenica živi s partnericom, bi li to umanjilo vrijednost njenog revolucionarnog otkrića?
Dok vaš omiljeni pjevač predivno pjeva o ljubavi, ima li ikakve razlike u tome kojeg je spola osoba koju pritom zamišlja? Ili o kome je mislio onaj koji mu je pisao tekst?
Što bi bilo da saznate da vaša omiljena učiteljica, koja vam je u djetinjstvu bila najveći uzor, ljubi (i) žene?
Zar biste oklijevali letjeti avionom kad biste čuli da njime pilotira homoseksualac?
Mogu li se prehrambeni artikli u čijoj su proizvodnji sudjelovale lezbijke prepoznati po lošijoj kvaliteti?
Zar se uopće ikad zapitate je li glas s radija koji vam čita vijesti heteroseksualan?
Ima li za vaš život ikakvu ulogu kome po povratku s posla pada u zagrljaj prodavačica, portir, frizerka, vozač, kozmetičarka, fizički radnik, ljekarnica, policajac, cvjećarica, automehaničar... ?
S obzirom na to da je 10-ak % populacije sklonije vlastitom nego suprotnom spolu, sigurno ste u svakodnevnom i poslovnom životu imali dodira s puno takvih ljudi... vjerojatno za veliku većinu njih nikako niste mogli znati i nisu se ni po čemu razlikovali od "ostalih" – i naravno, ništa vam se strašno od toga nije desilo.

Ne bih htjela da mi i u kojoj situaciji posao bude ugrožen samo zbog činjenice da sam biseksualna. Već imam jedno pozitivno iskustvo: svi članovi jednog malog poslovno-prijateljskog kolektiva znaju i prihvaćaju me jer im moja orijentacija jednostavno nije bitna – naravno, tome pomaže to što je jasno da me nitko od njih seksualno ne privlači, no nisu li i heteroseksualna zaljubljivanja, zavođenja i vođenja ljubavi na poslu nepoželjna? Voljela bih da tako bude na svakom poslu na kojem se nađem, a na kojem su odnosi među zaposlenicima dovoljno bitni da se seksualne sklonosti uopće spomenu.