Odgovor na "zagonetku" od prošli put (koja pjesma je o kome):
1. vrlo ženstvenoj hetero djevojci koja je rado nosila ružićastu košulju s cvjetnim uzorkom,
2. plavokosom mladiću za kojeg se ispostavilo da je gay (da, znam, baš nemam sreće, volim oba spola i zaljubim se u one koji ne vole moj... što se može, desi se)
A sada... Ljubavna priča (priča o mojoj najvećoj ljubavi) u 2. licu, da se pokušate staviti u moju kožu i u kožu mnogih poput mene, nevezano za spol.
Vidiš ju i pomisliš da je ružna, ali ipak jedva uspijevaš skinuti pogled s nje. Upoznaš ju i znaš da će ti puno značiti, da će odigrati važnu ulogu u tvom životu, da će ostaviti trag. Shvaćaš da je drukčija od svih drugih koje znaš, drukčija od svih drugih poput kojih bi trebala biti; ne shvaćaš kako ni zašto.
Raspituješ se o njoj kod drugih, koji ju dulje poznaju. Kažu ti ružne stvari, kažu ti da je nemoralna, licemjerka, gotovo k***a. A tebi se svakim danom čini sve bolja. Savjetuju ti da je se kloniš. A ti svakim danom sve teže možeš zamisliti svoj život bez nje. Napokon, možda i po prvi put u životu, pošalješ tuđe mišljenje kvragu i držiš se svog osjećaja.
Jedino njoj možeš sve reći, i ono što pred drugima skrivaš kao najveće tajne s njom ti izlijeće sasvim prirodno. Jedino s njom ti nikad ne ponestaje tema za razgovor, uvijek je vrijeme koje imate prekratko. S njom se uvijek smiješ i smiješiš. Čini ti se da je dan uvijek sunčan kad se vidite. A čak ju se ne usuđuješ zvati ni prijateljicom.
Ona je prva koja s tobom uistinu postupa kao s ljudskim bićem. Ona je prva pored koje se osjećaš stvarno ljudski.
Proljeće. Kasno je, dan vam je bio dug, no unatoč umoru, ne želiš da ikad završi. Ne možeš zamisliti ništa ljepše nego biti ovako blizu nje, opijati se njenim mirisom. Govorite o tome koliko si značite. Kaže ti najljepše riječi ikad. Slučajno, tvoja ruka završi u njenoj kosi. Želiš ju držati i ne pustiti, želiš ju privinuti k sebi, položiti i drugu ruku, na neki drugi dio njenog tijela... Ona se oprezno odmiče od tebe. Oblijeva te crvenilo srama. Ma što ti je bilo? Noć je kriva za sve, zaključuješ.
Prostor vas na neko vrijeme razdvaja. Sanjaš ju. Ne znaš zašto tako često misliš na nju. Kad se opet sretnete, želiš joj potrčati u zagrljaj. Ne činiš to, znaš da će ti prići. Iz razgovora shvaćaš da je u tvojim snovima bilo puno istine. Razvila se neka čudna povezanost među vama, čini ti se. I znaš da će u sljedećim mjesecima postajati sve čvršća.
Opet proljeće. Dugo sjediš pored nje i pričate o svemu. Osjećaš njezin miris, njezinu toplinu. Ne znaš kakvi to trnci struje kroz tebe, zašto se trzneš svaki put kad se dotaknete. Ne mariš, samo želiš da traje, da vas nitko i ništa ni ne pokuša razdvojiti. No, osjećaš u svojim intimnim dijelovima nešto što ne razumiješ. Odlaziš na zahod i provjeravaš. Teoretski, naravno, znaš što je to i što znači. Ali, kako je to moguće? Zar te ona seksualno privlači? Kako se možeš u nju zaljubiti? Moraš se pogledati u ogledalo i priznati si najneugodniju od svih svojih neugodnih istina – jedinu koju ne možeš zamisliti da joj kažeš.
A onda to mjesecima pokušavaš potisnuti, jer se gadiš sebi. Pokušavaš si ju izbiti iz glave, ali uzalud. Sve više misliš na nju. Čak ni kraće razdvojenosti ne pomažu. Napokon se svjesno suočavaš s tim i boriš se sa sobom, mučiš i gaziš svoje izdajničke osjećaje do krajnjih granica. Prolaze mjeseci, i čini se da je konačno tvoj odnos s njom "samo" prijateljski. Već je bilo i krajnje vrijeme, prošao je svaki razumni rok trajanja za zaljubljenost. Osjećaš se posve sretno i slobodno.
I opet proljeće. Suočavaš se s mogućnošću da ju izgubiš. Po prvi put otkako ju poznaješ, pomišljaš na prolaznost i krhkost života. Ne možeš podnijeti pomisao da bi mogla umrijeti nikad ne saznavši koliko ti je stalo. Makar znaš da bi te moglo stajati svega, priznaješ joj svoje osjećaje, ali u prošlom vremenu, kao da je to sve bilo davno... a u tom trenutku ju voliš više nego ikad prije. Da, ne možeš to više zvati zaljubljenošću; voliš ju... prvi put stvarno voliš.
Znaš da ne može od toga ništa biti. Nikad nije ni moglo. Kako se to uopće desilo? Možete samo odmahnuti rukom i slegnuti ramenima. No, nije bitno. Ljubav nije sebična. Samo neka njoj bude dobro, ti ćeš biti dobro. Zbog nje postaješ bolje ljudsko biće, savladavaš svoje probleme, učiš živjeti. I ovo malo što imate, ogromna je sreća. Protivno svim izgledima, ne gubiš ništa, čak i prijateljstvo ostaje, makar nikad više neće biti kao u počecima.
Sjećaš se svih predivnih zajedničkih trenutaka i osmijeh ti ne silazi s lica. Zamišljaš što vas još lijepo zajedno čeka u – prijateljskoj! – budućnosti, dok vas život ne razdvoji kao što vas je i spojio. Znaš da nije savršena, ali tebi je posebna, i znala je prepoznati i cijeniti ono posebno u tebi. Ona ti je spasila život... a samo je onako ljudska kakvi bi svi ljudi trebali biti.
Hoćeš li ikad tako zavoljeti i nekog s kim ćeš moći voditi ljubav i u uobičajenijem smislu? U tome ti je nada.