...dakle opet razočaranje u intelekt naših novinara, samoprozvanih novinara i onih koji bi to htjeli biti, ne ljuti me nimalo činjenica da danas svatko i svagdje piše, ali me nervira činjenica da i ti koji su ipak dobili tu šansu nemaju osnove hrvatskog u pisanju, risanju, čitanju,. izgovoru....
ko sam ja da sudim, mislit ćete, e pa jesam, ako već kupim te fuckin novine i naiđem na UBJEDLJIVO UMJESTO UVJERLJIVO, to je za streljanje, ne bi se to njima smjelo dogoditi, ko što se meni ne smije dogoditi da u donošenju rješenja navedem propis koji je važio za vrije ex yu....i to je tako nek kaze ko sta oće....meni je to uzas, ja sam danas pol sata buljila nad tim novinama i pokušavala shvatiti novinara-pisca, lektora, i sve one kroz čije ruke prođe broj prije izdavanja....
ajmo ljudi, halo 21. stoljeće je, stara jugoslavija već je preko 10godina iza nas, nije valjda da ima još takvih zanimanja i ličnosti gdje prolaze takve stvari... došlo mi da komentar dam u novine, te novine....

evo moram odskočiti od svog palaniranog bloganja o prijateljima i izreći svoj revolt na famozni Zeleni val :(. Nisam prošla još njime ali onime šta sam vidla na jednom portalu je baš bezveze, dakle idu poptuno prurediti prostor ceste i staze i oni ne naprave biciklistički dio na cesti nego na stazi!!!! to je totalno bezveze jer, vozajući se po gradu primjetila sam da ljudi NEOPISIVO OBOŽAVAJU HODATI PO OZNAČENOM , JEDVA POL METRA ŠIROKOM PROSTORU ZA BICIKLE. Uopće ne dožvljavaju bicikliste kao sudionike prometa, i čak ostaju u čudu kad ima trubiš ili ih uljudno zamoliš da se maknu, ko on ja bi se njima trebala makniti.... katastrofa. Čak sam primjetila po osobnoj procjeni najgori su u Deželićevoj ulici, tu uopće ne doživljavaju svoju stazu i stazu za bicikl. Toliko se iznerviram dok vozim tom ulicom, da ponekad požalim šta sam si kupila bajk!!!!!
I sad oni na Zelenom valu iz smjera iistoka prema zapadu naprave stazu, na cesti, koja je super, pičiš svoju vožnju, auti te uvažavaju, totalno si ravnopravan sudionik prometa, a na novom Zelenom valu oni naprave stazu na stazi. I onda se dotični platac svega toga, gosspodin B. deklarira kao vrsni sportas i rekreator, a izosatavi tako jednu bitnu stvar.
Totalno bezveze.
A kao Zagreb pokušavaju pretvoriti u gnijezdo biciklista i forsiraju ideju "bicikl ispred auta" a ono katastrofa...
Mislim da ne bi riknila da su otvorili zelenu val onak ak je trebalo, a ne ko fol pet dana ranije, ali bez te staze....

eh, odlučih aj ipak se na nemoguću misiju, pa da da vidimo koliko je ljuudi obilježilo moj život, dakle rekla bih o svima ponešto o svim mojim prijateljima, kakvi su bili, kako su izgledali, kad su ušli, a kad izašli iz mog života, kako su se našli pokraj mene, zašto mi više nisu prijatelji, jesu li samo poznanici ili nisu ni to...
kad sam došla na tu ideju nisam ni sama znala bi li krenila od sebe pa da mozete naslutiti kuda ideu ove priče, ilida krenem sa početka mog života i onih nekih prvih dana kojih se sjećam...pa mislim da je bolje tako...a mozda prvih kojih se sjećam da sam se druzila s njima , bili su moji bratić i sestrična, i sestra...ne znam zasto oni prvo, ali neka budu prvi..
stavit ću tu sestričnu prvu jer sam s njom zapalila i prvu cigaretu i prvo smeće koje sam zapalila ...mislim da smo tad imale, ona 6, a ja osam godina.... jako smo voljele barbike, ja nešto manje ona više, ja sam u to vrijeme voljela penjanje po drveću i najčešće bi me roditelji tamo nalatzili, negdje u nebesima nekog oraha ili zerdelije :)....ne znam zasto su branili da se penjem na drveće kad gore ništa opasno nema, jedino ako se strovališ dolje može biti gadno...uglavnom ko što kazah, s njom je zapaljena prva i zadnja cigareta , koja je ponovo ušla u moj život krajem gimnazije.... nas dvije smo se odlučile igrati gospođa, ne znam na šta se to sve svodilo, ali svakako da smo sjedile za velikim kuhinjskim stolom, pazile da ta cigareta sstoji u našim rukama , baš kao što stoji našim starcima....i onda je njena mama, moja tetka taj dan došla ranije s posla , i pozvonila na vratai mi kud ćemo, šta ćemo s cigaretom odlučimo u smeće, a smeće je pretstavljala plastična vrečica pokraj frizidera, bez ikakve kante, samo vrečica, nas dvije smo to šuksnile unutra i naravno sve se zapalilo, kad kažem sve mislim na cijelu vrečicu..... tad sam dobila poprilično batina, jer mislim da me se jedino tako moglo smiriti....ne mislim da sam bila divlje ili nedokazano dijete, ali sam bila jedna od onih kojima standardne igre nisu bile dovoljne, kojima je penjanje po gromobranima, i inim stabilnim, uspravnim stvarima bio prioritet pred svemu drugom.
S bratićem baš nisam puno šajbala u tim ranim osamdesetim, on je više visio na komodoreu 64, ali za njega me vezu uspomene mog ( našeg) prvog kušanja ugljena i zelenog špricanog grožđa....zbog grožđa smno večer proveli na hitnoj i masaži trbuha , a za ugljen su starci saznali jer smo bili zamazani crnom bojom oko ustiju...ne znam zašto nam je on bio fin, ne sjećam se da ima neki okus.... ali bilo nam je super..nekako mi se čini da sam dok sam s njima ludovala uvijek ja bila kolovođa...tako me i jedna prija koju ću spomeniti nekad kasnije, u 11 godini života, naučila psovati i to onak poprilično, pa sam onda i ja njih ali a kad bi me pitali šta to znači ja sam im rekla "pozdrav" da bi oni onda na tom "mom jeziku" pozdravljali mamu i tatu, sve dok im oni naravno nisu rekli šta izgovaraju......i tad sam dobila batina...
E a moja sestra to je jedna sasvim druga priča, nas dvije se u ranoj mladosti baš i nismo voljele, gađale smo se klompama, ona je mene uredno plašila perijem, i govorila mi da njeni mama i tata nisu i moji mama i tata, a ja onako mala, mogla sam i povjerovati u to buduci da sam rođena iznenada, nisu me očekivali i onda sam banula nakon 4 godine, bila sam crnkasta, 53 cm duga, moji su svi manji od mene...( do danas sam narasla još 121cm..da ne bi mislili da imam 210cm)...bila sam bas super...e toga se sjećam ;)...dakle ta moja sestra, koja je meni sad apsolutno super i skojom imam dogodovštine i do danas, a ne samo onda, je bila drukčija od mene potpuno, ona je imala i ima svoj svijet, nije skakala po penjalicama, nije se verala po drveću, nije se klikerala, niti šarala rifle penkalom, nije jela svoju kosu, nije tajno jela bombone i bacala papiriće iza kreveta nije čuvala ono iz koštica bundevskih za kraj pa sve kasnije strpala u usta, jela je redom, nije si nikad ništa sama skrivila, dobila je batina samo kad su je morali istući jer sam ja toliko uvjerljivo lagala da je ona za nešto kriva...a jaadnaaa, a šta da joj radim sad....dakle, nju ćemo nazvati Ana, sestrična nek bude Anka, a bratić Antun. Tako je. Ovaj blog će imati smisla jer su oni prvi i zvat će se sa A, tako ćemo redom ljudima dati imena, i vidjet ćete da to nije bezveze....sve ima svoj smisao. Dakle Ana, nije krala zerdelije i niju su ju morali plašiti a u tom dvorištu postoji doga, nikad joj se ruka nije zaglavila između kreveta i zida, meni sve to je. To je bilo u to doba kad se nismo baš voljele, ona nikad nije htjela samnom igrat gume u predsoblju, i znala je napraviti stoj i zvijezdu, ja to ne znam ni danas. Nju su voljeli susjedi, mene baš i ne, ne znam zašto, kazu mi da sam imala običaj skakati gume u stanu u vrijeme kućnog reda. Na našim slikama iz djetinjstva ona se slikala sa pola ljudi iz zgrade, ja slike takve skupne imam samo sa svojih rođendana, nemam niti jednu sliku sa susjedima. Budući da je Ana itekako još prisutna u mom životu, spomeniti ću je sigurno još par puta.

iskreno, ne znam ni pod koju bih kategoriju stavila dotičnu dugo čitanu, ali konačno i pročitanu knjigu , ne znam ni kako bih nazvala autora, književnikom, intelektualcem na stepenici do Olimpa, političarem, misliocem, kritičarem, svepoznavateljem zbivanja, iskrenog pisca, čovjeka s velikim Č, koji je u meni pobudio jedan novi osjećaj, meni do sad nepoznat, koji me je toliko oduševio svojim pisanjem, da je knjiga samo čitana na putovanjima, uglavnom vlakom, ..tako je ta avantura između mene i njega trajala oko godinu i pol, da bih u petak, zatvorila korice i shvatila, vau, ako i njegova zadnja rečenica znači nema više njega u ovom obliku, onda je to zbilja bogovski kraj!!!
pisao je o knjizevnosti, o ratovima, o prošlim, sadašnjim i dnevnim zbivanjima, pisao je o kulturi i pjesmi, o moru i nebu, o filozofima, spominjao je Mađare i Srbe, spominjao je i današnje novinare, osvrtao se oko sebe i pisao o sebi, o svojoj "Lauri", pisao je neobično i teško, ponekad toliko zamršeno da čovjek treba odvojiti, vrijeme, papir, penkalo i zapisati šta je rekao, tumačiti si, onako kako on piše...
nedvojbeno najbolja, naša, knjiga koju sam do sada, pročitala...i onda kad je pisao o stvarma o kojima ne znam mnogo, čitala sam ga jer je na kraju priznao da je čovjek kad ga zadesi nesreća, samo čovjek, bez imena i prezimena, bez porijekla, bez titule, čovjek koji pada na koljena i pokušava vjerovati da je sve san.... Dakle, oduševio me spontanošću kojom zavija mozak čitatelja, senzibilnošću na koju su inače kritičari kao cjepljeni, transferirao je svoje misli u moje život....oduševio me jer me obogatio za minimalno 100riječi...koje ni sad ne znam nabrojati.... :)

PREPORUČAM, PROČITAJTE, IGOR MANDIĆ: NEUHOTIČNA AUTOBRIOGRAFIJA, SEBI POD KOŽU

eh, uzmeš godišnji za sebe, u pravom tom smislu, za nauku, i onda ti iskrsne mogućih 4 dana kupanja u moru...ali ne u nekom nazovi moru, već baš u moru-moru....dođeš tamo da se odmoriš od ritma nauke, nauke i nauke, a ono nemali broj iznenađenja u ta 4 dana, ko da si prvi i zadnji put na moru.... tako ja oidlučih nakon 3 godine na parasailing....Bože, koji dozivljaj....adrenalin...super, adrenalin je prisutan sam po sebi, ali oduvijek sam se pitala jel to sav adrenalin koji se pruza....i uvijek se iznova uvjerila da si čovjek sam još može nadodati rizika....ja npr. nisam dobro sjela u to u šta sjedaš - u taj pojas...i onda kad te pusti gore, a pusti te na visinu i ti si za tri pol sekunde na 60tak metara gore, imaš spasilački prsluk , zakopčan si za pantliku na kojoj ti je padobran i onda skuzis kako nije sve u čamcu koji te vuče nego ima nešta i u vjetru koji te njiše vamo-tamo, a ti više izgledaš kao da ćeš ispast iz dotične naprave za sjedenje nego što uzivas u albatrosovom i inim ptičijim pogledima, grče ti se kvadricepsi, sad više ne ni oni , počinješ stiskati one trbušne koje si pripremao za ljeto.... skuziš da je gospon iz čamca ovaj put velikodušan i provozat ćete malo duze nego druge, mozda zato i jer sam žemsko u čamcu sa dva frajera bez vozača i pomoćnika, a mozda zato jer si samo simpatičan sjeo u taj čamac s osmijehom koji da nema ušiju bi ošo oko glave....mozda je primjetio to veselje koje se čamcem širilo ....i dakle dok on tako nesebično obilazi otoke, ja gore ne znam kako se pustiti a ne ispasti, kako se pustiti pa narediti taj pojas pod guzom, jer on treba biti na stražnjem dijelu nogu tako da ti fino upadneš i voziš se kao da si malo nagnut iza, i sad ja se naginjem unatrag ko zanima me kako izgleda nebo iza mene, a ustvari kopam način kako da ne dobijem upalu mišića od zgrčenosti, kako da uzivam u pogledu, kako da mašem ljudima na plaži koji me s oduševljenjem gledaju i mozda priželjkuju to ko što sam ja te tri godine... i onda skuzim neki ko rasjcjep oblika y od užadi i skuzim kako bi svoje krakove ( a zbilja ih imam, cca 1.10m su mi noge) ( btw i drugi dio tijela je razmjeran da ne bi mislili da imam noge, pa glavu)...dakle pruzam svoje krakove u taj ipsilon i konačno dozivljavam pravi dozivljaj , pravo uzivanje, pogled, čak i mašem onima dolje, ... osjećam se konačno sigurno... i da preporučila bih to svima, jer si dovoljno visoko da je izazov, imaš prsluka, ako upadneš u more, ali ono najvaznije svjestan si da si svezan,(a ne ko bungee-ju...tu kad padaš nemaš pojma da si svezan i u tome je taj šok..... atrakcija si sebi i drugima, ma super nešta.... i da cijena mu se nije mjenjala sve tri godine 200 kuna za 10 minuta, a ako imaš sreće i malo duže...

..pitam se kad se probudih u pola četiri prvo jesam li normalna kad se dizem tako rano gledati rukomet iliti naše zlatne koji to jesu i koji bi to opet htjeli biti, nisam se svojevremeno dizala tako rano ni da bih učila( ne bi me ni dizalica izvukla koliko mi se u tom momentu spavalo) sad se dižem..ne bi da igramo finale...i to ko da je 10 ujutro...a nije da sam legla u 10...legla sam u ponoć...i još iz kreveta razglabala na telefon s bližom rodbinom, u našem jeziku , zvanom sestrom :)...i kad je tako uzbudljiva tekma prolazila a mi vodili prvo 10, pa na koncu 20 razlike, dakle bez imalo živciranja odgledala peking ( u toku tekme jedno 5 puta se pitala, što se ne javih lani za kinesku stipendiju- a imala sam namjeru, ozbiljno, - sad se ne bi dizala tako rano nego bih u okrilju kineskog zida iz svoje fotelje ili čega već normalno pratila tekmu) ...dakle po završetku tekme, ja se pitam šta sad...otprilike je bilo 04:15...ne spava mi se....a kako još učim...mislim si mozda bi bolje bilo u krpe da mis e ritam ne poremeti...i na koncu u konzultaciji s prijom koja tako rano putuje na poao ipak se vraćam u svoj super zeleno narančasti krevet, ne bi li još malo dovršila ono di sam stala oko 03h... i tak maštam ja o ispitima, o polsu o frajeru koji mi se već duze mota po glavi...i inače, me takva sanjarenja poprilično odvuku na onaj svijet...ali bogme sada...teško, kazem opet ne bi da je vani 25 stupnjeva pa da me vrućina sputava na tom putu....ja ko prepelica.... ko da ne idem u 7 raditi i biti tamo osam sati..ko da ne moram popodne učiti, ko da je svijet stao pa mogu kako hoću....
Ali i mogu, zato odlučih, pruziti papke s kreveta, oprati suđe, obući se kao da je vani 10h...a ono tek sviće, tek počinju lagano auti.
Skuzih sada da ja kako god da okrenem, vijuge moje ne presataju zaplitati moj svakodnevni zivot, kako god se umirila, smanjila izlaske, i sav napor fizički se svodi na trčanje, biciklizam i trbušnjake....učenje i posao...meni nije dosadno uvijek me nešto novo iznenadi,a kako otprije godinu dana živim solo nakon 8 godina raznoraznog cimerskog života, naprosto moram nekome( ko god to bio ) obznanjivati moje male nezgode i zgode, meni uglavnom oboje šaljivo , a i mojim blizim prijateljima, dalje ni nemam, ako baš hoćete(njih zovem poznanicima, osim ako ne gledamo na kilometre, tada postoje i ti dalji...)...
eto podijelih ja i tu tekmu s onom od maloprije koja ide raditi ovako rano.... nije mi tžrekla da sam munjena, ali svjesna postajem toga, jer ko što vam kazah kako zivim solo, znam nekad malo popričati sa svojom drugom ja.... i to nije loše, jer imam osjećaj da nas je dvoje....a u dvoje je uvijek lakše. evogac, ja se odvezala...mogla bih ovako valjda do tih 10:44 da ne moram na posao... ..tako će valjda izgledati moj današnji dan...pozdravljam peking, i one koji su tamo(majku vam, zašto nismo svi ista vremenska zona ) i vas... u četvrtak nema dizanja ali ni gledanja jer se radi u to vrijeme, u vrijeme okršaja s francuzima....s Francuzima...onda ćemo vidjeti..kako dalje....