iskreno, ne znam ni pod koju bih kategoriju stavila dotičnu dugo čitanu, ali konačno i pročitanu knjigu , ne znam ni kako bih nazvala autora, književnikom, intelektualcem na stepenici do Olimpa, političarem, misliocem, kritičarem, svepoznavateljem zbivanja, iskrenog pisca, čovjeka s velikim Č, koji je u meni pobudio jedan novi osjećaj, meni do sad nepoznat, koji me je toliko oduševio svojim pisanjem, da je knjiga samo čitana na putovanjima, uglavnom vlakom, ..tako je ta avantura između mene i njega trajala oko godinu i pol, da bih u petak, zatvorila korice i shvatila, vau, ako i njegova zadnja rečenica znači nema više njega u ovom obliku, onda je to zbilja bogovski kraj!!!
pisao je o knjizevnosti, o ratovima, o prošlim, sadašnjim i dnevnim zbivanjima, pisao je o kulturi i pjesmi, o moru i nebu, o filozofima, spominjao je Mađare i Srbe, spominjao je i današnje novinare, osvrtao se oko sebe i pisao o sebi, o svojoj "Lauri", pisao je neobično i teško, ponekad toliko zamršeno da čovjek treba odvojiti, vrijeme, papir, penkalo i zapisati šta je rekao, tumačiti si, onako kako on piše...
nedvojbeno najbolja, naša, knjiga koju sam do sada, pročitala...i onda kad je pisao o stvarma o kojima ne znam mnogo, čitala sam ga jer je na kraju priznao da je čovjek kad ga zadesi nesreća, samo čovjek, bez imena i prezimena, bez porijekla, bez titule, čovjek koji pada na koljena i pokušava vjerovati da je sve san.... Dakle, oduševio me spontanošću kojom zavija mozak čitatelja, senzibilnošću na koju su inače kritičari kao cjepljeni, transferirao je svoje misli u moje život....oduševio me jer me obogatio za minimalno 100riječi...koje ni sad ne znam nabrojati.... :)

PREPORUČAM, PROČITAJTE, IGOR MANDIĆ: NEUHOTIČNA AUTOBRIOGRAFIJA, SEBI POD KOŽU