Marketing
05:44 a kao da je 10:44
..pitam se kad se probudih u pola četiri prvo jesam li normalna kad se dizem tako rano gledati rukomet iliti naše zlatne koji to jesu i koji bi to opet htjeli biti, nisam se svojevremeno dizala tako rano ni da bih učila( ne bi me ni dizalica izvukla koliko mi se u tom momentu spavalo) sad se dižem..ne bi da igramo finale...i to ko da je 10 ujutro...a nije da sam legla u 10...legla sam u ponoć...i još iz kreveta razglabala na telefon s bližom rodbinom, u našem jeziku , zvanom sestrom :)...i kad je tako uzbudljiva tekma prolazila a mi vodili prvo 10, pa na koncu 20 razlike, dakle bez imalo živciranja odgledala peking ( u toku tekme jedno 5 puta se pitala, što se ne javih lani za kinesku stipendiju- a imala sam namjeru, ozbiljno, - sad se ne bi dizala tako rano nego bih u okrilju kineskog zida iz svoje fotelje ili čega već normalno pratila tekmu) ...dakle po završetku tekme, ja se pitam šta sad...otprilike je bilo 04:15...ne spava mi se....a kako još učim...mislim si mozda bi bolje bilo u krpe da mis e ritam ne poremeti...i na koncu u konzultaciji s prijom koja tako rano putuje na poao ipak se vraćam u svoj super zeleno narančasti krevet, ne bi li još malo dovršila ono di sam stala oko 03h... i tak maštam ja o ispitima, o polsu o frajeru koji mi se već duze mota po glavi...i inače, me takva sanjarenja poprilično odvuku na onaj svijet...ali bogme sada...teško, kazem opet ne bi da je vani 25 stupnjeva pa da me vrućina sputava na tom putu....ja ko prepelica.... ko da ne idem u 7 raditi i biti tamo osam sati..ko da ne moram popodne učiti, ko da je svijet stao pa mogu kako hoću....
Ali i mogu, zato odlučih, pruziti papke s kreveta, oprati suđe, obući se kao da je vani 10h...a ono tek sviće, tek počinju lagano auti.
Skuzih sada da ja kako god da okrenem, vijuge moje ne presataju zaplitati moj svakodnevni zivot, kako god se umirila, smanjila izlaske, i sav napor fizički se svodi na trčanje, biciklizam i trbušnjake....učenje i posao...meni nije dosadno uvijek me nešto novo iznenadi,a kako otprije godinu dana živim solo nakon 8 godina raznoraznog cimerskog života, naprosto moram nekome( ko god to bio ) obznanjivati moje male nezgode i zgode, meni uglavnom oboje šaljivo , a i mojim blizim prijateljima, dalje ni nemam, ako baš hoćete(njih zovem poznanicima, osim ako ne gledamo na kilometre, tada postoje i ti dalji...)...
eto podijelih ja i tu tekmu s onom od maloprije koja ide raditi ovako rano.... nije mi tžrekla da sam munjena, ali svjesna postajem toga, jer ko što vam kazah kako zivim solo, znam nekad malo popričati sa svojom drugom ja.... i to nije loše, jer imam osjećaj da nas je dvoje....a u dvoje je uvijek lakše. evogac, ja se odvezala...mogla bih ovako valjda do tih 10:44 da ne moram na posao... 
..tako će valjda izgledati moj današnji dan...pozdravljam peking, i one koji su tamo(majku vam, zašto nismo svi ista vremenska zona 
) i vas... u četvrtak nema dizanja ali ni gledanja jer se radi u to vrijeme, u vrijeme okršaja s francuzima....s Francuzima...onda ćemo vidjeti..kako dalje.... 
Post je objavljen 12.08.2008. u 05:32 sati.