----------------------
Haj..
Milion puta rečena riječ.I svaka nova popraćena nadom da iza nje izvire samo jedan-On..
Početci nanovo i opet,ponovno i ....opet...Tražeći samo jedno,samo jednog zaronih u ocean,u bogatstvo svijeta dubinama okićen.Zaronih ,u mulju se koprcam.Otežale noge usađene okovima,drže me još dublje ne popuštajući mojim molbama da se izvučem.Gledam pogledom usmjerenim prema gore,prateći zraku sunca što se s lakoćom probija u kiši kapljica sinteziranim u more.
Pitam se,ponovno..i opet..Je li sve to moguće?
Pitam se ...Ah!
Opsjednuta upitnicima pratim put okićen.
Ispunjena emocijama koje su nekoć mamile osmijeh,sada plaše.Ne puštaju me,i sve su dublje.Očistiti se barem malo,da ponovno zablistam u voljenju njegove duše.Isplivati bliže površini dubina i željeti sve sa manje boli,sa manje opterećenja u želji.Voljeti ga sa srećom i osmijehom koji sve više mami.
Želim!
Lijep je dan.Uzdišem duboko taj miris Bogom dan.Vraćam se sebi pogledom usmjerenim prema..njemu..
O da,osjećam tu sreću od njega poslanu,nekim putevima mliječnih staza,kozmičkim silama napisanu,koju čitam s osmijehom na licu.Volim...i to je Božji dar!
Lijep je dan.
Crnilo plavetnila
Tama prekrila nebo,ono isto što je nebeskim svjetlom davalo i malo nade,krijući među svojim valovima iskrice plamteće sreće i ljubavi.Oblaci se krišom igraju,preklapaju, stvarajući tamniju tamu gustilom sivila pune vlažnosti što prkosom u kapima ispuštaju.Gordo nebo plače.
Pogledom uperenim,vjetar svojim dlanovima pomazi mi lice,razbaruši kosu i šapne tiho,tiše,jedva čujno tragom u kanalu ostavi riječ.Miluje me cijelu od obraza prema dolje.Mirise neke sa poljana nosi i donosi na dlanu.O,uzdahom napunim svaku alveolu i u tren me ispuni cijelu.Svaku stanicu,njenu jezgru,tkivo i krvlju ispisani put,vraćajući se kroz pore raširi se kožom i u sitnom tragu ispiše neke priče.
Dodirom raspršim svaku česticu na njene sitnije djelove ne bi li time prekrila svaki dio tog plašta,baršunastog i tako osjetljivog i na primak ruke,na samu pomisao,na zamišljanje.
Mmmmm,akumulacija vjetrom.
Udahnuti opet.Duboko.Zatvorenih očiju zabraniti suzama da klize.
Svijet je obojen.Primaknem se pod mostom šarenila što prahom sije i lepršavo nosi sreću.Nebo se zaigralo mnome i vjetrom crtajući Dugu kao krov od kiše,pokrov zelenila, ostavljajući izvan gordost neba.Osmijehom mi priđe i najjačom bojom nacrta poljubac.Ružine boje ostadu obrazima razlivene,usnama priljubljene.
Duga moja.Vječito mi pomaže.
Ostadoh na rubu stijena.More zapljuskuje,Duga me čuva,a Vjetar miluje.
Sutra je novi dan,šapne mi kamen.
----------------------------
Znači li to da ipak od nečeg strahujem?
Očito je....Napisano je....
--------------------------------------------
Ubija me.Lagano,ali sigurno.Čitajući konfuzne rečenice,postajem paranoična.Kažu,kada čovjek uzima sve misleći da je njegovo,boji se osame.Ja ne.Nikako.
Zapravo razmišljam čega se bojim,odgovor ne postoji.da li to znači da sam super heroj?Ne,ne znači.
Misli okupirane.Kada ću se očistiti od njih?
Željno otvaram vrata kuće ne bi li se čula s njim.Ne vidi me,ne čuje.Tako želi,tako odrađuje.Hrabar je.
Ali..boli me.Ignoriranje.Najveća kazna koja se najdublje usađuje.Ignoriranje.Zna i On.Mudar je.
Koliko stvari bih rekla.Koliko napisala.Ruka strahuje od reakcije.Bolje onda ne.Ionako ignorancijom sve kaže.Sve!
.....................
hm....
na putu sam jedne odluke,davno donešene,nikad sprovedene..
putujem..mislim da jedan korak fali do realizacije..konačne odluke za viđenjem..pogledom kratke udaljenosti..dodirom ruke..
Sumnja me sputava u tom jednom koraku..sumnja da sam u njemu.....pije li kavu?
Što da radim? -pitam se u kontinuitetu.Ne prihvaćam mogućnost da cijeli "onaj naš svijet" nije ništa značio. Naprosto ..nemoguće je ..sve one emocije,riječi,zastori i maske..toliko proživljenog..a on -pun ignorancije..
Interesantno kako sve čestitke,pokloni i želje dobivene za rođendan ništa ne znače,kad nije stigla niti jedna jedina njegova riječ..niti jedna..a toliko sam željela tu vijest..
Čudno..Čudno kako nestane sve u tren.Može li to u njegovoj glavi,srcu..na duši? Možda može,ali onda nije niti postojalo u dovoljnoj veličini koja opstaje.Veličini koja u meni se širi.Onda nije vrijedno moje patnje,ljubavi i suza koje staklene klize niz obraze .Ljubav nema granica,barijera,i ona traje..ako postoji..ako ima težinu,veličinu,ako je rečena s...ljubavlju...ako je iskrena.
Pretjerujem? Ne!
Želja:Isprati se kišom s neba
Spoznaje.
Opet tlapnje o toj temi.Opet grčevito savinjanje uklupčenog tijela spoznavši spoznaje.
Kolika je snaga uma gledajući u trenutke što odlaze.Dubokoumna razmetanja mislima što lete prostorom oko mog tijela.Kolika je veličina kozmosa? IMa li dovoljno mijesta za duše i čestice emocija?.....
Odgovor na vječito pitanje o tim saznanjima ostaje i dalje dubiozan.
Proživjeh veličinu neopisivu riječima.Veličinu bez granica.Bez dilema.
Nutrina pišti novitetima što razum smaknu sa trona.Veličina samo moja,crvena,duginim bojama obojana.Eksplozije traju i eruptiraju pri samom pogledu na slova.Tajne skrivene unutar stanica,jezgrovito putem neurona ticalima podsjećaju na njihovo postojanje.Dokle traje ta masovna epidemija emocija,što postaje sve dublja,veča??
Spoznah istinitiju istinu i pitah se nije li dovoljna za razdor tih emocija,veličine što plove mojim morima?!
Kolika je duga staza što me vodi njegovim slovima?Ima li kraja ta popločena staza tugom,boli..srećom,smijeha..suzama..?Razočarana?
Jesam¨!Spoznaje bole i svaki znak usađen u mojoj koži pritišće težinom od par tona.
Ne želim ga u meni.Nije tolika veličina.Uvjerena sam?Nisam!I to boli.
--------------
Nedostaje mi.Nedostaje.Blizina koju čuvam postaje nepodnošljiva.Nedostaje mi.Njegova slova.Um.Priča.Zvuk zvona.
Pričam.Pišem.Tražim u gužvi mornara što putuju morima.Oh,kako ga trebam.
Nedostaje mi.Do neba.Širinom svemira.Dubinom mora.
--------
Iluzija.Idealiziranje mašte i snova.Iluzija..i opet..samo..Iluzija.
Sama spoznaja o krivo posloženim slikama,dovodi tijelo u pozu sklupčenog djeteta,kao u utrobi majčinog doma.Što je zapravo iluzija?Nekakva krivo nametnuta teorija od Boga?Nekakav cilj koji ne postoji?Mašta u ideali svakog njenog djelića?
Nacrtah sliku po mjeri uma.Njegove puteve.Prečice.Livade.
Nacrtah likove.Sjene.Sunce i zvijezdice.
Nacrtah mjesec.Pun.Prepun.Snen.
Nacrtah ljubav.Srce.Dodire.Usne.
Nečije korake i stope.Ruke u paru,dvoje.
Slika pokazuje smjernice.Ostao je samo jedan papir ispunjen,pohranjen u nekon kutku ladice.Slika pokaazuje samo iluziju koju je um skicirao po primjeru želje.Doživljene iza granica fizike.Misliti jedno,spoznati drugo boli neizdrživo.I preko njene granice.Kako sebi oprost dati ,misleći da je jedno,a zapravo On daje sliku reale.Prihvatiti i uvjeriti um i dušu,srce.Bježanjem ostavljam još prostora srcu da živi iluzorno sa ljubavlju koja plamti istim žarom,još uvijek.Premda,um percipira sliku koju ruka ne želi nacrtati,srce obojati,duša uokviriti.Ne.Takvu sliku ne želim,ne bih je voljela imati.
Znam,čeka me platno da upravo nju...prenesem..kistom.Tada..slijedi......................ne želim niti napisati tu riječ..
Tebi
Pismo pišem Tebi i samo Tebi ostavljam ova slova.
Nema ih u obliku grafike i crnila.
Skrivena su u dubokoj tajni što je pohranjena.
Samo Tebi šaljem mislima,sve ono najbolje,
jer je samo Tvoja zasluga što lutam morima.
Mirise tjeram Tvom osjetu,
Da ti uđem u unutarnje puteve.
Da Te imam u svakom djeliću.
Da Te dodirujem.
Makar snovima..
Osjeti me
I u zadnjoj sekundi dana
U sutonu mora..
Čuj me
I u tišini zvukova
Jer glasno Te zovem riječima
Udahni me
Dubokim udahom
Da te ispunim do zadnjeg djelića
Do srži jezgre
Koja u svojim prostorima
Čuva tajnu sjena..
Gledam Te i vidim
U svima..
I nadam se
da jesi
Ti..
U mnoštvima..
Prešućeno ostaje mnoštvo toga.
Prešućeno i upakirano
..mašnom snova..
09..
Zar je moguće da mi svako sjedanje ispred prazne bjeline papira započinje praznim i tupim gledanjem?..Gledanjem u svjetlost te praznine koja čeka na neki ispun materijalom crne boje....
Je,,ne samo da je moguće nego je tako..istinski..rečeno..i preneseno..
Što htjedoh reći,kome?Nešto napisati da ostavim barem i jedan trag morem..htjedoh pogled jedan poslati u kojem je napisana knjiga crvene boje.
Koliko misli luta svemirom a da nikad ne dođu do mete gdje su uciljana i vibrom poslane.Prepun je svemir zvijezda ,a svaka u sebi krije tajnu pošiljaoca.Koliko neizrečenih riječi i nenapisanih slova lebde koridorima dvaju epicentra snova.Mnoštvo želja poslanih.Vibri drhtajućih dahova i amora.Hoće li ikad ijedna poruka obojana mislima nekom silom pravednosti stići do onog koji to mora udahnuti? dese li se ta čuda u svijetu moranja??
Rekao je.."šuti"..
Kako bole ta 4 slova.
Ruka bježi,prsti bi tipkali.Grčevito se borim da njegovu želju ispoštujem..do boli...do nepodnošljive,suzama popraćene....BOLI.
A htjedoh ti reći...da te toliko trebam..trebam..i..želim...ljubavi...
