Tama prekrila nebo,ono isto što je nebeskim svjetlom davalo i malo nade,krijući među svojim valovima iskrice plamteće sreće i ljubavi.Oblaci se krišom igraju,preklapaju, stvarajući tamniju tamu gustilom sivila pune vlažnosti što prkosom u kapima ispuštaju.Gordo nebo plače.
Pogledom uperenim,vjetar svojim dlanovima pomazi mi lice,razbaruši kosu i šapne tiho,tiše,jedva čujno tragom u kanalu ostavi riječ.Miluje me cijelu od obraza prema dolje.Mirise neke sa poljana nosi i donosi na dlanu.O,uzdahom napunim svaku alveolu i u tren me ispuni cijelu.Svaku stanicu,njenu jezgru,tkivo i krvlju ispisani put,vraćajući se kroz pore raširi se kožom i u sitnom tragu ispiše neke priče.
Dodirom raspršim svaku česticu na njene sitnije djelove ne bi li time prekrila svaki dio tog plašta,baršunastog i tako osjetljivog i na primak ruke,na samu pomisao,na zamišljanje.
Mmmmm,akumulacija vjetrom.
Udahnuti opet.Duboko.Zatvorenih očiju zabraniti suzama da klize.
Svijet je obojen.Primaknem se pod mostom šarenila što prahom sije i lepršavo nosi sreću.Nebo se zaigralo mnome i vjetrom crtajući Dugu kao krov od kiše,pokrov zelenila, ostavljajući izvan gordost neba.Osmijehom mi priđe i najjačom bojom nacrta poljubac.Ružine boje ostadu obrazima razlivene,usnama priljubljene.
Duga moja.Vječito mi pomaže.
Ostadoh na rubu stijena.More zapljuskuje,Duga me čuva,a Vjetar miluje.
Sutra je novi dan,šapne mi kamen.
Post je objavljen 21.08.2009. u 00:26 sati.