A toi
............................................................
..............................!..:))
................................................
...........
.............................?.................!!!!!!!...............-........
.................,....!....
Sve je ovo prešućeno,ostavljeno u nekom kutku vremena da paučina obavi svoje,zadovolji svoje nepce trljajući nožice od slasti što poput meda slade ove silne riječi..toliko toga je je zaključano,zabranjeno da se pokaže,a guši..Otvoriti srce a ne moć dati,besmislenost,priznajem..Čemu trovati nečije srce,dušu i remetiti mir kad više od riječi se ne može dati..pokloniti srce putevima zračnih koridora,patnja koja traje..
Ipak! Osjećaj neki prati misli da nema kraja,nit napeto opstaje..Priča koja traje i u tišini,šutnji i tami glasova.Ipak!Osjećaj šutljivo ostavlja trag da će jednom susrestii se sjene i dodir slova izreći glasom.Ipak!Intuitivno znam.Desit će se!!!!!
Fališ mi..ali znam da si tu..kraj mene..
Bez naslova
Bili smo jedno..sada više nismo!-čekala me rečenica na papiru popucalom od tuge i žaljenja.
Sada više nismo..
Kada bi samo znao,kada bi samo osjećao tu povezanost koja misteriozno opstaje,koja trajat će beskrajno.Kaže.,niti su popucale,slike požutjele,zaklamane uredno i spremljene u zaborav..
Ostaju moje sjene,u mojim mislima,mojem svemiru i dalje ih odgajam..Ostajemo same one i ja..Priča uvezena..
Nije niti samoća toliko teška kad su sjećanja močna.Hrane i oživljavaju san ..Ostajemo sami,one i ja..
Tajna koja ispunjava svaki sekund pogleda usmjerenim prema plavetnilu neba,veličini mora,sutonu dana,igri vjetrova..Ostaje kao moja svojina,vlasništvo nakon podjele propalog braka.Ostaje kao pjena koja se širi prazninom mojeg JA.....
Koliko je ljubavi otopljeno nesporazumima,samo sile nebeske u svojim knjigama zapišu te promjene.Tražeći njegov dah,tražeći slovo njegove boje u masi likova jedne duše,propadoh u jamu u neznanju i nemirima.Tama, poput plašta prekrila san tako realan.Tišina zavezala okovratnik ,žal se uvukla u rubovima.Opet oplaštena ,skrivena iza maski i zavjesa..vrebam..Pisalo šestara omeđalo kružnicu do....početne točke kretanja.Kraj!
Tišina
Kako ova praznina boli..kako fali..kako fali..Suze kao potvrda ne napuštaju prozorska okna..Zar je sve to stvarno,istinito?Zar je sva ta bol moguća?Kako fali..kako fali..
Težina postaje sve veća,prihvat stanja da zvijezde ne sjaje više..da ignorancija je sve čvršća..da ne želi više moja slova..Spustiti pogled,učiniti korak,napustiti livadu snova i miris cvijeća ostaviti iza sebe.Snage nemam.Praznina je bolna..
Cijeli moj svemir ostaje zapisan na jednoj stranici duše,list jedan,dvije sjene.Oće li nebo imati dovoljno snage da me snabdjeva energijom da šav ne pukne..?..da se list ne podere..?..da proživi srce ranjeno?..da....ahhhhhhh....oči ispunjene plavetnilom mora,kišom srebra,crvenilom sutona,bjelinom lista nahranjenog ićem nezvanog gosta...
Ostaje samo...Tišina bučna..
Nije bio ON
Koja je to bol..kao nikad do sada..Kakve greške u životu prate korak,učinjene tako nevino al učinjeno je -nepovratno.Spoznaja je teška i zbunjuje svako napisano slovo.Svaki napisani zarez i misao obojanu crvenom bojom.Koliko smo možda puta prevareni kopijom.Nazvati to prijevarom?-Onda postoji krivac,tat..netko tko je misaono i s ciljem lagao..Ali to nije tako.
Nitko nije s ciljem prijevare pristupio.Stvari se dese nevino.Silama poslane koridorom..i tko zna zašto..Izmjenjena slova putujući različitim koridorima ipak stignu na mjesto.,ali ne ono željeno..Zašto to nije bio On?Željela bih da je bio ON..Da me čuo..Osjetio..Da je osluhnuo zov..
Kako je teška spoznaja da je bačeno u vjetar..istrošene minute,sati,dani i noći..Gledajući u kopiju,vjerujući da je original,uvjere se i same oči,jer vide ono što bi željele da vide,uši ćuju njegov ton,duša osjeća njegovu bol..Da je barem to bio ..ON..
Samo jedna rečenica
Osmijeh na licu bio je prvi dodir sa svijetom nakon buđenja. Dugo ležah u mislima usmjerenim na Mjesec i njegov sjaj. Noć kao kraljica ponosno i dalje sjeda na tron i čvrstom rukom vlada. Predivne misli okovale me ispod jorgana. Osmijeh.Sreća. Kao u ppolusnu hvatam ispod kapaka šaku svjetlosti dana.Pogled prema ozračju plavetnila uranjenog među granama ladonja. Osmijeh.Sreća. Ispruženog stava,horizontala me oduzela svojom ljepotom opuštanja.Osmjeh.Sreća.
Knjiga.Tema.Rasplet zapleta.Zaplet istog raspleta.Umor.Glavobolja.Suza jedna.
Nema osmijeha.Nema jorgana i pogleda prema zelenilu plavetnila.Promjena stanja u roku sekunde.Čudnovatost života.Umor sve jače kuca na vrata.Duboko prodire.Igra nezavršena.Ponestaje snage.Glavobolja!
Hvala Blogu
Ahhhhhhhh........Izdah!
Možda njime izađu sve progutane riječi,potisnute,koje vrište u tišini. Ubija,ubija nemoć,zabranjene boje koje zarobljene vape da se pokažu. Nutrina gori plamenom koji se širi i sve za sobom pustoši. Gledati a ne moć kazati,napisati,ostaviti samo jedan krik..ahhhh,boli!
Nenapisana slova bore se unutar svemira,želeći barem izdahom krenuti mliječnim stazama.
- Fališ mi,fališ mi,fališ mi,fališ mi,fališ mi,fališ mi,fališ mi-...-barem su ovdje ostavljena..na tajnom papiru koji kompenzira onaj pravi u snovima..
Ahhhhhhhhhh...Izdah!
Olakšana duša za par slova. Za jednu misao. Za poruku posvećenu sjenama.
Konac
Interesantno! Postoje konci koje i najmočnije sile,oluje,najoštriji bridovi noža ne mogu raskinuti,presjeći,izrezati..KOnci bezgraničnog elasticiteta rastezljivog do nemogućeg..Uranjanem u jake kiseline,opstaju i prkose. Stanjene debljine,i kao takve,nedaju se. Kao poveznica dviju sjena sjaji punim sjjajem,mjenjajući vizualitet bojama. Interesantno!.,Konac jedan..
Od kakvog li je materijala sačinjen?Toliko jak,močan. Da li mu je rok trajanja sveden na dužinu života ili svoju ulogu i djelovanje produžuje i slijedećim ponovnim rađanjem? Čudan je osjećaj osjećati dušu poput svoje,gledati u nju kao u copypastiranu riječ.Htjeti izrezati konac,a ne naći primjerene škare.Spoznati da je vibra jedna, zajednička , povezana silom svemira kojim plutaju zlatne zvijezdice..putujući konac jedan..
Ništa 2
Opet isti kadar,ista slika. Ova bjelina papira kida. Veličina, ostavljena bez tragova čini se još veća. Svijetlija. Čišća. Ostavljajući znakove,smanjuje se i margina. Tipkanje sve je sporije. Misli umorne od naprezanja. Oči podbuhtle. Zrak mirisa nema. Tišina. Pokoji krik,uzdah ,probija to gustilo muka kao što strijela probija srce. Amorova ruka.
Beskraj plavetnila u vidokrugu oka. Tupost pogleda daje sliku praznog lika. Odsutnost ega .......
Ne mogu.-ne mogu dalje..ne ide..
Šta da ti više kažem,prijateljice moja tajna.Htjedoh izliti misli i stanje duše, ispraznost svemira. Htjedoh ostaviti bujicu riječi,isprazniti ladice.Htjedoh ispuniti prazninu lista tragovima slova što brižno skrivajući se,čekaju lift za gornje katove. Ne ide.Opet ne ide. Inspiracija je potisnuta valom tuge.Prorijeđenost svemira oduzima atome. Kisika nema. Nema priče.
Ostaje samo čitanje. Stapanje sa slovima poistovjetiti sa dodirom lica.Poljupcem usne.Mirisom tijela.Gledati iz daljine pokrete siluete.NJene misli i dogodovštine. Otpustiti ljubav za ljubav. Neka sreća zavlada njime.
Ništa
Uporno gledanje tupim pogledom u papir ,prazan u svojoj punoći bjeline,otupljuje dublje i misli tjera u zavjetriinu . Prsti ukočeno jedva ostavljaju grafiku što misao opisuje. Zov tipkovnice jedva čujni osjetilima zvuka sve tiši je.
Miris duše ostavlja trag zamora ...zatišje...praznina...Toliko je riječi potisnuto,ostavljeno u okvirima margina..iako nenapisane i dalje čuvaju snagu i boju svojih slova. Prenatrpana nutrina prijeti eksplozijom unutar svog svemira... ................................ ............................... .............................. .............................
Ne ide.Ne ide dalje.Danas ostaje samo prazan papir sa par slova.Samo.....papir......misao jedna......glavobolja.....
naša sjena.........
