Bili smo jedno..sada više nismo!-čekala me rečenica na papiru popucalom od tuge i žaljenja.
Sada više nismo..
Kada bi samo znao,kada bi samo osjećao tu povezanost koja misteriozno opstaje,koja trajat će beskrajno.Kaže.,niti su popucale,slike požutjele,zaklamane uredno i spremljene u zaborav..
Ostaju moje sjene,u mojim mislima,mojem svemiru i dalje ih odgajam..Ostajemo same one i ja..Priča uvezena..
Nije niti samoća toliko teška kad su sjećanja močna.Hrane i oživljavaju san ..Ostajemo sami,one i ja..
Tajna koja ispunjava svaki sekund pogleda usmjerenim prema plavetnilu neba,veličini mora,sutonu dana,igri vjetrova..Ostaje kao moja svojina,vlasništvo nakon podjele propalog braka.Ostaje kao pjena koja se širi prazninom mojeg JA.....
Koliko je ljubavi otopljeno nesporazumima,samo sile nebeske u svojim knjigama zapišu te promjene.Tražeći njegov dah,tražeći slovo njegove boje u masi likova jedne duše,propadoh u jamu u neznanju i nemirima.Tama, poput plašta prekrila san tako realan.Tišina zavezala okovratnik ,žal se uvukla u rubovima.Opet oplaštena ,skrivena iza maski i zavjesa..vrebam..Pisalo šestara omeđalo kružnicu do....početne točke kretanja.Kraj!
Post je objavljen 25.05.2009. u 10:06 sati.